RIJEKA – U slovačkim Košicama, na forumu podunavskih zemalja u sklopu Strategije Europske unije za regiju Dunava, četrnaest država izdalo je zajedničku deklaraciju u kojoj navode da će »intenzivirati napore« u smanjenju ovisnosti o energentima iz Rusije, a Hrvatska to namjerava učiniti povećanjem kapaciteta LNG terminala na otoku Krku, s 2,9 milijardi na 6,1 milijardu kubičnih metara prirodnog plina godišnje te potencijalnom gradnjom Jonsko-jadranskog plinovoda (IAP).

Time je, prvenstveno zbog ruske invazije na Ukrajinu i poljedične energetske krize, ponovo aktualizirana već pomalo zaboravljena priča o izgradnji plinovoda koji bi se spajao na Transjadranski plinovod te prolazeći teritoritorijem Albanije, Crne Gore i Hrvatske povezao tržišta tih i okolnih zemalja s izvorima prirodnog plina u Azerbajdžanu, preko Transanatolijskog plinovoda (TANAP) i Transjadranskog plinovoda (TAP), čime bi se izbjegla ovisnost o uvozu ruskog plina i osigurao još jedan pravac dobave tog energenta.

Promjena politike

Ministri vanjskih poslova održali su sastanak zatvoren za medije na kojem su uskladili svoje politike prema uvozu plina iz Rusije.

– Intenzivirat ćemo napore u smanjenju ovisnosti o ruskim fosilnim gorivima pomoću diverzifikacije izvora energenata i dobavnih pravaca, stoji u deklaraciji koja je usklađena s odlukom Europske unije o postupnom prestanku dobave plina iz Rusije.

Deklaracija nije zakonski obvezujuća za zemlje potpisnice, a usvojile su je članice EU-a Austrija, Bugarska, Hrvatska, Češka, Njemačka, Mađarska, Rumunjska, Slovačka, Slovenija te pet zemalja izvan Unije; BiH, Srbija, Crna Gora, Moldavija i Ukrajina.

Inicijativa za gradnju Jonsko-jadranskog plinovoda postoji još otkad su krenule pripreme za gradnju Transjadranskog plinovoda koji povezuje Transanatolijski plinovod, od turske granice s Grčkom, preko grčkog i albanskog teritorija te jadranskog podmorja, s jugom Italije. Prvi sporazumi o mogućoj izgradnji Jonsko-jadranskog plinovoda bili su potpisani još prije devet godina, a cilj projekta bio je diversificirati pravce dobave u zemljama kojima bi plinovod prolazio – Albaniji, Crnoj Gori, BiH i Hrvatskoj, kao i prema tržištima EU-a. Procijenjena vrijednost projekta je 600 milijuna eura, a izgradnja plinovoda omogućila bi i plinofikaciju velikog dijela Albanije, Crne Gore, južnog dijela BiH i južne Hrvatske, no iako su prve količine plina s azerbajdžanskih plinskih polja Shah Deniz Transjadranskim plinovodom, čija je izgradnja započela 2016. godine, potekle već krajem 2020. godine, Jonsko-jadranski plinovod još uvijek je u fazi »potencijalne« izgradnje. Tome je kumovala i politika EU-a usmjerena na ukidanje korištenja fosilnih goriva i njihovu zamjenu energijom iz obnovljivih izvora, no nakon ruskog napada na Ukrajinu čini se da bi zelena tranzicija EU-a mogla potrajati duže nego što je planirano, a prirodni plin će, zbog sankcija Rusiji, morati uvoziti iz drugih izvora, što Jonsko-jadranski plinovod ponovo čini zanimljivim rješenjem.

Sjedište u Splitu

Još početkom ove godine, hrvatski operater plinskog transportnog sustava Plinacro potvrdio je da bi gradnju plinovoda trebala voditi tvrtka sa sjedištem u Splitu, kao nositelj projekta, a u osnivanje društva, uz Plinacro, trebali su biti uključeni Albgaz, Montenegro Bonus i BH Gas.

S obzirom na ponovno aktualiziranje projekta upravi Plinacroa uputili smo upit o osnivanju zajedničke tvrtke i dosad izvedenim pripremama za realizaciju projekta. Odgovorili su nam kako je, zbog pandemije COVID-19, osnivanje tvrtke prolongirano.

– Kako nastavak aktivnosti i razvoj projekta zahtijevaju dodatnu razinu usklađenosti, sljedeća je faza koja obuhvaća osnivanje društva Jonsko-jadranskog plinovoda. Međutim, uslijed pandemije bolesti COVID-19 te drugih tržišnih okolnosti došlo je do pomaka u osnivanju društva, ali svakako se nadamo da će društvo Jonsko-jadranski plinovod (IAP) biti osnovano u što skorijem roku. Sjedište tvrtke planirano je u Splitu, odnosno u Dugopolju, završnoj točki IAP projekta, a njegova svrha promicanje je projekta i provođenje aktivnosti koje su od zajedničkog značaja za cjelokupni projekt, primjerice poput komunikacije s tijelima EU-a, sudjelovanje u radnim grupama odgovarajućih tijela, suradnja s međunarodnim tijelima, društvima, financijskim institucijama i potencijalnim ulagačima te izrada projektne dokumentacije i studija primjenjivih na cjelokupni Projekt, stoji u odgovoru iz Plinacroa.

Što se provedbe pripremnih radnji tiče, iz Plinacroa ističu kako su one u vremenskim okvirima pripreme tako velikih međudržavnih energetskih projekata, s tim da je Hrvatska već odradila velik dio.

– Vezano uz pripremljenost projekta hrvatskih dionica IAP-a, možemo Vas obavijestiti kako je postignuta visoka razina pripremljenosti što je velikim dijelom osigurano sredstvima EU fondova, poput Western Balkans Investment Framework (WBIF). Naime, za pojedine dionice čak su ishođene i građevinske dozvole, dok su za albanske i crnogorske dionice završeni idejni projekti. Planirana trasa IAP-a dugačka je oko 520 km i prolazi kroz tri države, Hrvatsku, Albaniju i Crnu Goru, te je povezana s BiH.

Odvojak za BiH

Trasa plinovoda ima veći broj podmorskih dionica i obilazaka zaštićenih područja, a složenost same trase, kao i usuglašavanje četiri različite države te četiri operatora plinskog transportnog sustava, utječu na brzinu aktivnosti i realizaciju samog projekta. Međutim, svakako naglašavamo kako je projekt IAP terminski unutar okvira razvoja sličnih velikih plinskih projekta, primjerice kao što je TAP, poručuju iz Plinacroa.

Prema službenim podacima projekta, početna točka IAP-a je u mjestu Fieri u Albaniji, a trasa plinovoda pružala bi se uz albansku i crnogorsku obalu te bi se u Dugopolju povezala s postojećim plinskim transportnim sustavom u Hrvatskoj. Priključak za Bosnu i Hercegovinu planiran je južnom interkonekcijom Hrvatske i Bosne i Hercegovine na pravcu Zagvozd – Imotski – Posušje – Novi Travnik s odvojkom za Mostar. Planirani kapacitet plinovoda je pet milijardi kubnih metara prirodnog plina, od čega je za opskrbu BiH i Albanije predviđeno po milijardu kubnih metara, za Crnu Goru pola milijarde, a za Hrvatsku i okolna tržišta dvije i pol milijarde kubnih metara prirodnog plina.

Budući da je plinovod predviđen za opskrbu Hrvatske i okolnih zemalja Europske unije, u Plinacrou vjeruju kako će za realizaciju projekta biti dostupna sredstva iz EU fondova.

– Projekt IAP nalazi se na Listi od uzajamnog interesa Energetske zajednice (Project of Mutual Interest – PMU) te je u mogućnosti povlačiti sredstva iz pretpristupnih EU fondova, kao što su WBIF i CONNECTA. IAP je u Smjernicama za provedbu zelene tranzicije za zapadni Balkan, popratnom dokumentu Gospodarskog i investicijskog plan za zapadni Balkan, prepoznat kao projekt koji vrijedi podržati, te se stoga nadamo mogućnosti financiranja i iz drugih fondova Europske unije. U pripremnim fazama Plinacro je povukao bespovratna sredstva za sveobuhvatnu studiju izvedivosti od WBIF-a u iznosu od 3,5 milijuna eura, a dodatno su Crna Gora i Albanija povukle iznos od 4,2 milijuna eura, ističu iz Plinacroa.

Zelene politike i problem financiranja

Upitno je, međutim, koje bi se financijske institucije uključile u realizaciju ovog i drugih sličnih projekta u Europi. Europska investicijska banka već je ranije objavila da ne namjerava financirati infrastrukturne projekte vezane uz transport prirodnog plina kao fosilnog goriva. S obzirom na energetsku krizu i to bi se moglo promijeniti, a jedno od kompromisnih, zasad posve teorijskih rješenja je da se cijevi plinovoda, uz odgovarajuću prilagodbu kasnije mogu koristiti za transport energenata dobivenih korištenjem obnovljivih izvora energije, poput vodika.