Promicateljice umjetnosti i znanosti

One su Muze – kolektiv koji plete baštinsku priču: ‘Uvijek je baština u fokusu, baština i ljudi’

Siniša Pavić

Foto Davor Kovačević

Foto Davor Kovačević

Mi smo interpretatorice i muzeologinje i mi smišljamo priču, zajedno s predstavnicima baštine i lokalne zajednice. Odmah tražimo i stručnjake jer ne možemo biti stručnjaci za sve – veli osnivačica Dragana Lucija Ratković Aydemir



Muzej bećarca u Pleternici, novi Interpretacijski centar Parka prirode Telašćica, Centar za posjetitelje Medvedgrad, Centar za posjetitelje Poklon Park prirode Učka, Lugareva kuća u Parku prirode Krka, Ivanina kuća bajki u Ogulinu, Ekomuzej čipke i čipkarstva Lepoglava… Za sve spomenuto, za sve te koncepte, postave, priče o baštini što vas ‘tjeraju’ da prema baštini ne budete hladno indiferentni već da tu baštinu sagledate s mali milijun strana, da se s njom poigrate, da je opipate, poslušate, shvatite i doživite, da o njoj naokolo pričate, a onda i da je odlučno sačuvate od svih nasrtaja nazovimodernoga, kad je sama toliko modernija i živahnija, za sve to krive su Muze.


Muze su kolektiv koji plete baštinsku priču na način koji ne ostavlja ravnodušnim nikoga, jer ako je zbog njih potpisnik ovog teksta prvi put poželio udariti u tamburicu u Muzeju bećarca, onda Muze mogu sve. Nego, tko su Muze!? Ona će, predstavljajući se na svojim internetskim stranicama, kazati: »Na početku, u staroj Grčkoj, bilo ih je tri, kasnije im je broj narastao do devet, u Hrvatskoj nas danas ima osam, ali poslanje je ostalo isto. Muze su zaštitnice i promicateljice umjetnosti i znanosti, i što je jednako važno, nadahnjuju one koji stvaraju i one koji u stvorenom uživaju.« Pa smo ih pošli upoznati. Premda, nije to ni lako stati sučelice naspram sedam sjajnih žena. Osma je, pukim slučajem, bila na godišnjem odmoru.


Odgojiteljice interpretatora


Dragana Lucija Ratković Aydemir utemeljiteljica je i direktorica Muza. Dok na stol stavlja kavu, pokazuje nam knjigu, svojevrsni udžbenik što su ga pisale za Školsku knjigu. Po njoj učitelji uče osnovnoškolce što je interpretacija baštine.




– Odgajamo male interpretatore – smješka se Ratković Aydemir.


Imat će, reklo bi se, današnji klinci otkud i na vrijeme naučiti što je to interpretacija baštine. U ona, neka sad već davna doba, o baštini se učilo dok se gazilo putevima revolucije. Samo, kad je ona koja vodi Muze uopće osvijestila koliko je baština važna pa još da joj se čovjek ovoliko i ovako posveti!?


– Studirala sam povijest umjetnosti i komparativnu književnost. Bilo je to krajem 80-ih. Već sam tada radila gdje god sam mogla, gdje god je bilo nešto u struci i da se mogao zaraditi neki honorar, tu sam bila ja. Manje je pritom bio važan honorar, a više to da imam priliku upoznati razne aspekte posla povjesničara umjetnosti – priča nam Ratković Aydemir.


Tako je došla i u tadašnji republički Zavod zaštitu spomenika kulture i tu krenula raditi baštinu. Pomagala je Odjelu za pokretne spomenike, svidjela se tadašnjim šefovima, nastavila svoj posao raditi i kada je došao rat.


– Godine 1995. sam se zaposlila u Ministarstvu kulture, bez veze, bez političkih veza, ali naravno da su me moji šefovi preporučili – veli Ratković Aydemir.



U Ministarstvu kulture radi sve do 2003. godine. Zanat je itekako stekla.


– Pokretni spomenici su većinom bile sakralne zbirke. To je vid baštine o kojem se zapravo malo zna, a zahtijeva puno pažnje. U Hrvatskoj imamo malo privatnih baštinskih zbirki i zapravo neki kontinuitet tih starih zbirki imate samo u crkvama i samostanima. Za mene je to bilo sjajno, jer sam bila izložena velikom materijalu koji smo trebali popisati. I tu je bio neki moj prvi direktan doticaj s baštinom – kazuje Ratković Aydemir.


Imala je, kaže, i puno sreće jer je radila po cijeloj Hrvatskoj, između ostalog i u Istri. Životne okolnosti sele je iz Zagreba u Poreč gdje se osnivao konzervatorski odjel za Istru. Tu je intenzivirala svoj rad.


– Ja, koja sam radila kao nekakav registrator, popisivač te baštine, prvi put sam u Istri mogla postati ona koja tu baštinu dijeli s lokalnom zajednicom – ističe Ratković Aydemir.


Dalo bi se reći kako je iz posve samotnjačkog posla prvi put, kako se to lijepo kaže, krenula među ljude. Radila je ona tako i inventarizaciju lijepe, male, sakralne zbirke župne crkve u Svetvinčentu.


– Župnik je bio krasan čovjek koji je želio da se to uredi i na neki način predstavi župljanima. I to je bio moj prvi mali muzej koji sam uredila zajedno sa župnikom i lokalnim stolarom. Napravili smo i mali vodič, uredili sve kako treba, svi su mještani došli na otvorenje. Tad je moj posao konačno dobio neki smisao. Popisi su u redu, država na osnovi njih radi prioritete za zaštitne radove, ali nema to puno smisla ako to ne pokažete javnosti i ako u prvom redu lokalni ljudi koji žive oko te baštine nemaju prilike to slaviti i povezati se s tim, da ne pričamo o ulozi takvih projekata za razvoj turizma, i urbanih i ruralnih identiteta – ističe Ratković Aydemir.


Inspektorica za kulturu


Posao je opet vraća u Zagreb, bila je jedno vrijeme konzervatorica savjetnica, pa čak i inspektorica, sa značkom na reveru, za pokretna kulturna dobra, i to jedina u Hrvatskoj. Uz to, uz dozvolu šefova, radi u Rovinju na prezentaciji zbirke franjevačkog samostana. I opet se slilo svijeta na otvaranje izložbe, taman da tadašnji dogradonačelnik Rovinja Marino Budicin, zadovoljan suradnjom, priupita Ratković Aydemir bi li im pomogla oko projekta, oko realizacije želje da naprave Muzej batane.


– I tako je krenulo – kaže Ratković Aydemir.


Ono što će se dogoditi s Ekomuzejom batane otvorenim 2004. godine, a dogodio se uspjeh, dovest će i do toga da se osnuju Muze. No, istaknut će Ratković Aydemir još nešto. Na Muzeju batane nije htjela raditi kao zaposlenica Ministarstva već je uzela godinu dana neplaćenih te uza sve upisala i jednogodišnji studij, školovanje iz kulturnog menadžmenta koji je vodila znana briselska fondacija. Za prijaviti se trebalo joj je ono što se zove case study. Bila je to, dakako, batana.


– Ta je edukacija jako dobra jer je ‘nomadska’. Uvijek se organizira u više različitih gradova u Europi, a mene je dopao čak i Senegal zato jer je to frankofona priča, tako da sam išla u Senegal s još 20-ak ljudi iz različitih područja kulture. Batanu sam razvijala šireći svoje vidike što uopće znači menadžment u kulturi – priznat će Ratković Aydemir.


Pa kad su joj čelni ljudi Rovinja po otvaranju Muzeja batana ponudili da upravlja projektom iz Zagreba, kazavši kako bi to bilo lakše ako osnuje firmu, bio je to povod da 2005. nastanu Muze. To, i činjenica da je Ratković Aydemir na onoj spomenutoj edukaciji shvatila što se u Europi radi i što će kad-tad to doći u Hrvatsku, taman da Muze ciljano osnuje baš za ovo čim se sada i bave. Batana je, reklo bi se, na mnogo načina svjetski projekt. Ratković Aydemir će reći i da je bilo i puno sretnih okolnosti, od agilnog Budicina, do još predanije zajednice rovinjskih ribara.


– Za mene je, recimo, bilo sasvim normalno da Batana govori rovinjskim dijalektom. Puno je toga, tada kad smo to radili, bilo sasvim inovativno. Poslije će se vidjeti da je od Batane krenuo cijeli val malih pomorskih muzeja – ističe Ratković Aydemir.


Istaknuti će ona još nešto, to da ju je europska diploma naučila da dok radi lokalnu priču, razmišlja o europskom kontekstu projekta.


– Vrlo brzo sam otišla u Barcelonu u najveći europski pomorski muzej, upoznala se s ravnateljima i direktorima, predstavila im projekt, a oni su rekli: »Vi morate biti dio naše mreže pomorskih muzeja Mediterana« – priča Ratković Aydemir.


Imala je batana izložbu, prostor gdje se kuša hrana, gradnju batane svake godine, regatu s karakterističnim jedrima…


– Imali smo sve to jer batana nije mene zanimala kao brod, već kao puno različitih oblika življenja uz more. I tako je taj projekt došao na UNESCO-vu listu dobre prakse. To je jedini projekt iz Hrvatske na toj listi – podsjeća Ratković Aydemir.


Najbolji marketing


Uspjeh Batane bio je najbolji marketing. Slijedi Ivanina kuća bajke, i to kao dio Strategije kulturnog turizma za različite jedinice lokalne uprave Karlovačke županije, priča za koju će Ratković Aydemir reći da je odlična, što potvrđuje i 37.000 posjetitelja u godini nakon pandemije. Slušamo što veli prva među muzama pa joj, na osnovi vlastita iskustva u Muzeju bećarca velimo kako sve to gledano sa strane izgleda jednostavno, logično, lako. Ratković Aydemir moli jednu od kolegica da donese dokumentaciju koja je pratila projekt Muzej bećarca. Na stol dolazi pet, šest registara, hrpa papira, crteža, brojki.


– Sav taj naš posao, kad se sve realizira, izgleda kao da je oduvijek muzej bio tu. I to je super, to je zapravo potvrda da je to – to. Samo, u ovim svim našim okolnostima nije to samo tako. To su procesi koji su, u najmanju ruku, zahtjevni. Primjerice, za Ivaninu kuću bajki projektna dokumentacija je napravljena 2007., 2008. godine, a realizacija je bila 2013., jer s tim našim dokumentacijama, programima, tek se mora aplicirati na financiranje – pojašnjava Ratković Aydemir.


Važne su, ističe, zajednice koje pomno planiraju, ulažu i razumiju da se radi o procesu koji se bez struke ne može kvalitetno dovesti do kraja. U Rovinju su to, čini se, ili znali, ili barem naslućivali. No, nije tu bilo baš nikakve garancije da će se nakon Batane išta otvoriti tako kako se otvorilo.


– Ali ja sam mislila, pa valjda grad Rovinj i Marino Budicin nisu jedini. Valjda će biti još pet ljudi s kojima ću s vremenom nešto moći napraviti. I tako je i bilo – kaže Ratković Aydemir.


Vraćamo se onoj hrpi papira. Učimo da sve kreće od idejnih rješenja, za koje treba i novca, i jasne vizije zajednice u što želi krenuti. Da sve bude gore, pa i da zvuči posve nelogično, može se dogoditi da napravite idejno rješenje, da ono prođe, a da izvedbu radi netko drugi. A iza idejnog rješenja, pa izvedbene dokumentacije, ide faza realizacije. Za Muzej bećarca knjiga realizacije velika je 1.000 ispisanih stranica.


– Mi smo interpretatorice i muzeologinje i mi smišljamo priču, zajedno s predstavnicima baštine i lokalne zajednice. Odmah tražimo i stručnjake jer ne možemo biti stručnjaci za sve. Pa kad napravimo ideju, krećemo s dizajnerima. Nastavljamo razvijati priču i za svaki izložak točno znamo koja mu mora biti poruka, opisujemo kako izgleda i dajemo razvoj sadržaja da se zna što se mora razviti u fazi realizacije. Ne može se dogoditi da smišljamo nešto u koracima – veli Ratković Aydemir.


Odličan proizvod


Kažu Muze da je najlakše njima iznjedriti ideju. Svaka od njih ideja ima. A ima li tu demokracije!?


– E to neka cure kažu – na to će Ratković Aydemir.


– Demokratične smo. Stasale smo sve, nismo ‘zelene’ kao kad smo krenule. Došle smo ravno s fakulteta i nismo o ovako specifičnom poslu znale puno. Ja sam ovdje deset godina i tu sam naučila zanat, naučila kako stvoriti izložbu od ideje do realizacije – veli nam Mirna Draženović, kreativna direktorica.


Samo, gledaš Muze, sve redom urbane mlade žene koje se naglavce bacaju u najrazličitije teme koje su im, vjerojatno, u startu daleke. Kako!? Kad bude najteže!?


– Svaka faza ima svoje izazove, ima i lijepe strane, i one manje lijepe, ili stresne. Meni je faza realizacije same izložbe ona najstresnija, puna nepoznanica i izazova, ali ne bih je se nikada odrekla. Napeto je, ali u toj fazi nam se pridruži najviše vanjskih stručnjaka, ilustratora, slikara, producenata, animatora, prevoditelja…. – pojašnjava Draženović.


Ima, međutim, i faza nakon realizacije, koju ne mogu riješiti Muze. Kako kaže Iva Klarić Vujović, poslovna direktorica, s otvorenim interpretacijskim centrima netko mora rukovoditi, upravljati.


– Pokušavamo sve naše klijente upozoriti na to da će tu ljudi trebati raditi, da treba razmišljati na koji način će se financirati, koje su sve dodatne mogućnosti da ne ide opet sve na grbaču javnih samouprava – upozorava Klarić Vujović.


Šteta je ne razmišljati korak dalje, jer u pravu je Ratković Aydemir kad kaže da Muze stvaraju odličan proizvod koji u normalnim sustavima generira novac. Koliko to u nas ovisi najčešće sve o jednom čovjeku, ilustrira ona primjerom Ivanine kuće bajke koja je, kaže, imala sreće da ju je vodila Ankica Puškarić koja je i pokrenula priču o kulturnom turizmu u Ogulinu i pripadajućoj mu županiji. S druge strane, problem je u tome, dodaje, što kad gradska uprava vidi da netko dobro posluje, ukida subvenciju, svede sve na istu razinu, umjesto da ono što zarade ulože u još bolje programe.


– Mislim da svi centri koje smo radili, ako rade dobar PR i ako se dobro reklamiraju, mogu sjajno poslovati. Učka!? Kvarner ima prekomjerni turizam i jedna solidna grupa tih ljudi mora biti usmjerena put Učke – ističe Ratković Aydemir.


Možda je, primjećujemo, problem s baštinom taj što se svima čini da sve o njoj znaju, baš kao i nogometu ili politici!? Zato Muze rade i na edukaciji, svjesne da smo svi navikli na muzeje kakvi su nekad bili, a dijelom su i sad, šutljivi posve.


– Ljudi ne shvaćaju da baština može i treba biti razumljiva, interaktivna, doživljajna, da se ljudi na neki način s tim poistovjete. Mi kroz naše projekte pokušavamo naći svakodnevni, razumljiv jezik većini posjetitelja, a ne da je, kao na žalost u većine naših muzeja, to jezik stručan, znanstven – priča Klarić Vujnović.


I bome uspijeva to. Kako? Ovako! Anegdota je iz Ivanine kuće bajki.


– U sklopu programa nastave đacima jedne škole je rečeno da idu u muzej. Klinci došli u Kuću bajki, imali radionicu, uživali sat vremena, izguštali se. Došlo je vrijeme za odlazak. Kad čuješ jednog klinca kako tužno govori da sad poslije svega mora ići u neki dosadan muzej – priča Klarić Vujović, taman da se svi nasmijemo.


Konačan cilj


Zato se Muze i dalje educiraju, odlaze na razne konferencije da vide na koje sve načine baština može biti participativna, ne samo za nove ljude, već i za lokalnu zajednicu.


– I kad lokalni ljudi to počnu cijeniti, oni postaju ambasadori te baštine jer oni su ti koji će turistu na ulici reći: »To je to što moraš vidjeti.« A teško se mogu poistovjetiti sa svojom baštinom ako im ne damo prave alate kako da stvarno to razumiju – ističe Klarić Vujović.


Najteže je bilo natjerati Muze da priznaju kako rade dobar posao. Ali, uspjelo nam je.


– Mi radimo fenomenalne projekte i mi smo sretnice zato što smo stvarno dobile sjajne teme. Bavile smo se možda najvažnijim ljudima hrvatske kulture, banom Jelačićem, Ivanom Brlić Mažuranić, Meštrovićem, Matošem, Jankom Leskovarom, Frankopanima… Imale smo tu čast. A kako opisati naš posao!? To vam se u svijetu danas zove dizajner sadržaja. To znači da kao stručnjakinje određeni sadržaj, određenu baštinsku priču prepoznajemo i na neki način organiziramo da ima tijek i da se izvuče priča koja ima snažne univerzalne poruke, tako da može svakog dotaknuti. Vi o svakom fenomenu možete pričati milijardu priča. Naša je uloga da ih stavljamo u okvir. To je naša osnovna uloga, da znamo kako da se priče ispričaju i da onda našim kolegama dizajnerima damo dobre podloge, pa da u interakciji s njima čuda nastaju – zaključuje Ratković Aydemir.


Ako posjetitelj ima svoj doživljaj viđenog, posao je dobro obavljen. Poštovanje baštine je pak onaj konačan cilj, to posjetiteljsko saznanje koju vrijednost ima prezentirana baština za lokalnu zajednicu, sam lokalitet i njegovu povijest.


– A koje ste vi vrijednosti prepoznali u Muzeju bećarca? Da morate jednom rečenicom reći što je bećarac, što biste rekli? – iznenadiše nas Muze protupitanjem.


– Ma, bećarac je vještina. Vještina za koju moraš bit frajer – rekosmo.


– I frajerica – brzo nas, s pravom, ispraviše Muze.


Pred kraj ostade pitati kojim putem će interpretacija baštine ubuduće? I tu je praksa dala odgovor. Nema, naime, dugo da su Muze ugostile kustose jednog velikog, suvremenog i najambicioznijeg poljskog muzeja koji su k njima došli da bi se educirali, dok nijednom našem muzeju to još nije palo na pamet.


– Mi imamo i izdavačku djelatnost, radimo edukacije, radimo muzeološke koncepcije, a radimo i strateške planove poput onoga za održivi razvoj kulturnog turizama Makarske, baš kao što ga radimo i za Viškovo. Uvijek je baština u fokusu, baština i ljudi. I s obzirom na to u kakvom stanju su naše muzejske ustanove, mislimo da sa svojim iskustvom i znanjem zaista možemo biti partnerice i pomoći im u različitim segmentima njihovog daljnjeg razvoja. Mislimo da imamo još puno posla, jer Hrvatska baš i nije tako interpretirana. Nema baš svugdje lijepih primjera – zaključuje Ratković Aydemir.


Ništa protiv muškaraca


Kažu kako je u svakoj šali pola istine, taman da pitamo Muze nisu li one već odabirom imena u startu zatvorile vrata mogućnosti da među njima djeluje i koje muško!? Smiju se one, kažu nemaju ništa protiv muškaraca, baš naprotiv.


– Na kraju krajeva, većina naših suradnika često budu muškarci. IT stručnjaci su često muškarci, dizajneri, grafičari, ilustratori – nabraja Draženović.


Tu se to što muških nema u uredu nekako iznivelira, a je li kultura danas više ženska ili muška profesija, e to je tema za neki budući susret.