Dubravka Šimonović pravnica je specijalizirana za ljudska prava, koja je od srpnja 2015. do srpnja 2021. godine bila Posebna izvjestiteljica UN-a za sprečavanje nasilja nad ženama. Na taj ju je mandat imenovalo UN-ovo Vijeće za ljudska prava, s mandatom davanja preporuka za uklanjanje nasilja nad ženama kao kršenja ljudskih prava i fokusom na odgovornosti vlada.

O tom razdoblju njene karijere, kao i razmjerima nasilja nad ženama u svijetu i Hrvatskoj razgovarali smo s njom povodom Nacionalnog dana za suzbijanje nasilja nad ženama.

Femicide Watch

– Na samom početku mandata sam se zauzela za jačanje i ubrzavanje implementacije instrumenta za zaštitu ljudskih prava žena te sam pozvala na kreiranje mehanizama za njegovu prevenciju, kao što je to Femicide Watch. Na Međunarodni dan za sprečavanje nasilja na ženama 2015. godine uputila sam javni poziv svim državama da osnuju Femicide Watch kao mehanizam za prevenciju rodno povezanog ubijanja žena. Većina država tada nije koristila termin femicid i nije imala izdvojene podatke o rodno povezanom ubijanju ženama počinjenog od sadašnjih ili bivših partnera, iako prema najnovijim podacima upravo žene čine više od 80 posto žrtava u takvim ubojstvima.

​Moj doprinos je uključivanje podataka o femicidu u podatke o nasilju nad ženama te poziv na detektiranje i prevenciju femicida putem sustavnog prikupljanja i objavljivanja administrativnih podataka o ubojstvima prema objektivno usporedivim kategorijama u kojima se bilježi veza žrtve i počinitelja. Prva kategorija su ubojstva između partnera u kojima su žene više od 80 posto žrtava, druga je ona u kojima imamo obiteljsku vezu počinitelja i žrtve, gdje su žene oko 64 posto žrtava, i treća kategorija su ostala rodno motivirana ubojstva žena. Drugi korak je osnivanje nacionalnih tijela za analiziranje slučajeva femicida, kako bi se utvrdile manjkavosti zakona ili prakse i predložile promjene. To je, primjerice, uvođenje policijske procjene rizika eskalacije nasilja, jačanje privremenih mjera za udaljavanje nasilnika ili povećanje broja skloništa.

Foto Davor Kovačević

​

Ubrzo nakon toga, 2016. godine, napravila sam tematsko izvješće o modalitetima za uspostavu Femicide Watcha i prikupljanje podataka o femicidu na nacionalnoj, regionalnoj i svjetskoj razini, kako bi se utvrdile stope femicida i efikasne mjere prevencije. Kad sam 2017. posjetila Argentinu, njihov pravobranitelj me obavijestio da je temeljem mog poziva osnovao Femicid Watch i počeo raditi na prikupljanju podataka i analiziranju slučajeva femicida. Priključile su se i druge države, uključujući i Hrvatsku.

O cijeloj inicijativi izradila sam i novo tematsko izvješće za ovogodišnje zasjedanje Opće skupštine UN-a, koje će u listopadu predstaviti nova Posebna izvjestiteljica. U tome izvješću sumiram i rezultate druge višegodišnje inicijative koju sam pokrenula, a odnosi se na osnivanje EDVAW Platforme kao koordinativnog mehanizma koji okuplja tri UN mandata, uz ovaj i CEDAW Odbora i Radnu grupu za diskriminaciju u kojoj je prof. Ivana Radačić, i četiri regionalna nezavisna ekspertna mehanizma,uključujući i GREVIO koji prati primjenu Istanbulske konvencije. Kao EDVAW Platforma, usvojili smo devet zajedničkih izjava uključujući i izjavu o sindromu roditeljskog otuđenja, temi o kojoj se sada raspravlja u Hrvatskoj. Uz to sam s CEDAW Odborom izradila novu Preporuku broj 35 o rodno utemeljenom nasilju nad ženama.

Mislim da su i svih 11 izvješća za države koje sam posjetila dovela do nekih unapređenja u tim državama. Tematska izvješća, uključujući i zadnje u kojem sam izradila Model zakona za kažnjavane silovanja, ukazuju na raskorake između međunarodnih standarda i nacionalnih zakona i praksi te pomažu harmonizaciji s međunarodnim standardima. Sadašnja situacija u brojnim državama dovodi do neprijavljivanja silovanja, a kada je ono prijavljeno, do odustanka od progona i do nekažnjavanja počinitelja. Posebno bih istaknula izvješće o skloništima i zaštitnim mjerama udaljavanja počinitelja, koje potvrđuje i razrađuje standarde Istanbulske konvencije na UN razini. Lista je dugačka, promjene se događaju, iako presporo, no drago mi je da sam imala priliku utjecati s ekspertne razine UN-a na razvoj tih standarda. Nažalost, pravo na život bez nasilja nije još uvijek ostvareno u životima brojnih djevojčica i žena koje su žrtve raznih oblika kršenja ljudska prava, govori o svome mandatu posebne izvjestiteljice UN-a Dubravka Šimonović.

Neobvezujuće preporuke

Uvažavaju li se preporuke koje UN daje državama u pogledu suzbijanja nasilja nad ženama? Kolika je uopće njihova težina?

– Radi se o preporukama koje nisu pravno obvezujuće, ali su javne, a utemeljene su na međunarodnim instrumentima na području ljudskih prava koje su države prihvatile, ali ih ne primjenjuju u potpunosti. Države se na njih očituju prilikom njihova predstavljanja. Njihova težina je i u njihovoj kredibilnosti, nastojala sam ne služiti se metodom »imenuj i osramoti« (name and shame), već metodom koja ukazuje na problem i predlaže rješenja. Često države i ostali sudionici imaju političku volju i interes da neke od tih preporuka provedu, a kad nemaju, onda ih na to mogu poticati pravobranitelji i nevladine udruge koje rade na području ljudskih prava. Neke se provedu tek kad dođe do promjene vlasti.

Obišli ste 11 država u različitim dijelovima svijeta, gdje ste zatekli najgore primjere kršenja prava žena na osobni integritet?

– Posjetila sam Južnu Afriku, Gruziju, Argentinu, Palestinu, Izrael, Australiju, Bahame, Kanadu, Nepal, Bugarsku i Ekvador, a od 2020. su posjeti zaustavljeni radi COVID pandemije. U svakoj od država koje sam posjetila, utvrdila sam kršenja ljudskih prava žena koja se mogu pripisati nedovoljnoj primjeni prihvaćenih međunarodnih instrumenata na području ljudskih prava. Na nekim mjestima koje sam posjetila događaju se teška kršenja prava žena. U Južnoj Africi sam prolazila kraj kilometarskih dugih neformalnih naselja o kojima sam dobila zabrinjavajuća izvješća o nasilju nad ženama i učestalim silovanjima, a u koje radi preporuka o sigurnosti uopće nisam mogla ući. Mogla sam doći samo do žičane ograde kako bih razgovarala s timom za pravnu pomoć žrtvama, od njih sam saznala da policija u ta naselje po noći ne ulazi, niti na poziv žrtve, tako da je stanje vrlo zabrinjavajuće.

Predložila sam posebnu nacionalnu istragu o nasilju nad ženama u takvim naseljima. Potpuno drugačiji oblik kršenja ljudskih prava žena srela sam u Ekvadoru, u kojem je u vrijeme mojeg posjeta 2020., bilo više od 200 žena u zatvorima optuženih za prekid trudnoće, što se tretira kao kazneno djelo. To se odnosi i na prekid trudnoće u slučajevima izvanmaterničnog začeća u jajovodu, pri čemu ne može doći do razvoja embrija, ali liječnici ne pomažu ženi čim utvrde takvu situaciju već čekaju do prsnuća embrija u jajovodu i time ugrožavaju živote tih žena. Založila sam se za puštanje tih žena iz zatvora i promjenu zakona i posebnu edukaciju liječnika, no to nije provedeno.

I stanje u Afganistanu je posebno teško. Što međunarodne institucije tu uopće mogu učiniti da spriječe nasilje kojem su tamo izložene žene?

– Afganistan nisam posjetila, no moje prethodnice jesu i ukazivale su na probleme u zaštiti ljudskih prava žena na ovom području. Bila sam članica CEDAW Odbora kad je Afganistan izvještavao o primjeni UN CEDAW Konvencije. Nažalost, sada se vidi da su upravo pomaci postignuti u uključivanju žena u politički i javni život, te edukacija djevojčica i žena, prvi na udaru nove vlasti. Nadam se da međunarodna zajednica neće žrtvovati prava žena za kakvu-takvu suradnju s talibanskim režimom koji ih krši i vraća unazad. UN, EU, uključujući i Hrvatsku i druge međunarodne institucije prisutne u Afganistanu, trebaju inzistirati na primjeni CEDAW Konvencije za uklanjanje svih oblika diskriminacije i nasilja nad ženama. Afganistan ju je ratificirao i treba je primjenjivati.

Pozitivne promjene

Bugarska nije ratificirala Istanbulsku konvenciju jer im zakonodavstvo ne poznaje pojam roda. Hrvatska jest, no naslušali smo se predrasuda konzervativnih krugova prema pojmu roda. Mislite li da se išta u tom pogledu promijenilo u zadnje dvije godine?

– Da, termin rod je zaživio u javnom životu u Hrvatskoj, svi vladini dužnosnici, od premijera Plenkovića nadalje, koriste termine »rodno utemeljeno nasilje nad ženama« i iskazuju političku volju za punu provedbu Istanbulske konvencije. Pozitivne promjene se vide. Izvijestili su o povećanju broja skloništa, uspostavi nacionalnog telefona za pomoć žrtvama 11-60-06, promjeni kaznenog zakona i definicije kaznenog djela silovanja, pokretanju javne kampanje protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji…. Kako sam aktivno doprinijela drafiranju ove Konvencije, kao diplomatkinji Hrvatske i supredsjedateljici Ad Hoc Odbora svih država članica Vijeća Europe koje ju je draftiralo, teško su mi pale dezinformacije o njezinu sadržaju koje su nastojale i u Hrvatskoj zaustaviti njezinu ratifikaciju. Bilo je zabrinjavajuće gledati proteste mladih protiv konvencije koja upravo njima nosi bolju budućnost i ravnopravnost spolova.

Drago mi je da je vrijeme pokazalo da su dezinformacije o njoj bile netočne te da njezina primjena rezultira unapređenjem zakonskog okvira i prakse.
Slične dezinformacije o Istanbulskoj konvenciji sam srela i u Bugarskoj koju sam službeno posjetila 2020, ali tamo je ratifikacija zaustavljena. U Bugarskoj je Ustavni sud donio presudu u kojoj je utvrdio da je Istanbulska konvencija protivna Ustavu Bugarske, a problem je nastao prilikom prijevoda termina rod koji prije nije korišten, već su i termin spol i rod iz međunarodnih dokumenata, uključujući i EU direktive, prevedene samo koristeći termin spol, što nije bilo moguće kod Istanbulske konvencije koja koristi oba termina. Stoga je samo za nju prvi put rod (gender) preveden kao »socijalni spol« i time je otvorena mogućnost za pogrešnu interpretaciju da se radi o novom terminu koji je protivan Ustavu. Pri tome Ustavni sud nije uzeo u obzir UN deklaracija o nasilju nad ženama iz 1993., koja definira nasilje nad ženama kao »rodno utemeljeno nasilje« nad ženama niti UN CEDAW Preporuke koje koriste termin rod i rodno nasilje.

Kad je riječ o nasilju nad ženama i zaštiti od takvog nasilja, nalazimo se po statistikama ispod europskog prosjeka. Kakav je vaš dojam o stanju u Hrvatskoj, može li se uopće govoriti o pomacima dok je broj femicida jednako visok, a broj prijava nasilja u obitelji rapidno raste?

– Može, jer kod dobrog i sustavnog prikupljanja podataka o ovom nasilju, uključujući i femicid, dolazi do otkrivanja stvarnog stanja. Prethodno ti podaci nisu bili prikupljani i nasilje je bilo sakriveno i žrtve ga nisu prijavljivale. Ali, isto tako može doći i do stvarnog porasta nasilja, posebice obiteljskog, zbog restriktivnih mjera za prevenciju širenja COVID-19 pandemije, ako se zaštitne mjere ne prilagode potrebama žrtava. Upravo zato sam 2020. izradila tematsko izvješće o intersekciji COVID-pandemije i rodno utemeljenog nasilja nad ženama, koje je napravljeno na osnovu odgovora na upitnik o stanju u drugim državama.

Pokrenuli ste Femicid Watch da bi se ubojstva žena počinjena od intimnih partnera izdvojila od ostalih i bolje shvatile okolnosti u kojima se ona događaju. Vjerujete li da će to rezultirati boljom prevencijom takvih ubojstava?

– Sigurno da, ali ne odmah, iako neke države koje su pokrenule takve mehanizme već izvještavaju o smanjenju broja femicida, promjenama zakona i prakse i boljoj koordinaciji raznih državnih tijela. Usmjeravanje pažnje nadležnih tijela, medija, pravobranitelja i nevladinih udruga na prevenciju kroz analiziranje slučajeve femicida s aspekata odgovornosti države za kršenje ljudskih prava dovodi do promjena zakona i do otvaranja većeg broja skloništa za žrtve, do jačanja zaštitnih mjera. Sve to u konačnici rezultira manjim brojem femicida.

​Kriva poruka

adnje izvješće koje ste podnijeli nije ohrabrujuće – kazneno djelo silovanja najčešće se ne prijavljuje, odustaje se od progona, počinitelji prolaze nekažnjeni. Pozivate na ukidanje zastare za silovanje?

– U nekim državama i nema zastare za ovo kazneno djelo, a u drugima upravo institut zastare vodi do rasprostranjenog nekažnjavanja počinitelja, poglavito tamo gdje su zastarni rokovi vrlo kratki. Primjerice, u Nepalu je zastarni rok samo jednu godinu od počinjenja djela. O tome sam razgovarala sa žrtvama teških silovanja koja su se dogodila prije 15 godina, a te žrtve nisu u mogućnosti pokrenuti sudski postupak, niti su bile obuhvaćene postupcima internih mjera psihosocijalne i medicinske pomoći.

U Ekvadoru i državama iz okruženja nema kaznenopravnog standarda da djeca mogu prijaviti kazneno djelo silovanja nakon punoljetnosti, a incest je raširen te tako dolazi do nekažnjavanja počinitelja incesta. Stoga se zalažem za uklanjanje zastare u potpunosti, kako bi se počinitelji odvraćali od počinjenja ovog djela i njegovog izjednačavanja sa silovanjem u ratu koje isto tako ne zastarijeva. Ne vidim razloga za razliku, a kao minimum predlažem da sve države usvoje standard da djeca mogu djelo prijaviti nakon punoljetnosti u razumnom razdoblju. Primjerice, slučaj Harveya Weinsteina koji je osuđen u SAD-u i za djela počinjena prije 15 ili 20 godina u brojnim bi europskim državama bio nemoguć, jer bi on bio zaštićen pravnim institutom zastare.

Kako protumačiti postupak suca koji je kao olakotnu okolnost za silovanje šestogodišnje djevojčice naveo status branitelja?

– Takve olakotne okolnosti i njihovu primjenu za kazneno djelo silovanja treba isključiti, posebice u slučaju djece. Uvjerena sam da bi se svi branitelji s time složili jer su oni časno branili zemlju, ali to ne bi smjela biti okolnost koja dovodi do blažeg kažnjavanja za ovako teško kazneno djelo jer se time šalje potpuno kriva poruka svima, uključujući branitelje. Treba mijenjati i zakon i njegovu primjenu u slučaju silovanja. Ima i drugih olakotnih okolnosti koje treba preispitati i ukidati, a pod otegotne treba dodati da se radi o partnerskom ili roditeljskom odnosu povjerenja kao što je to predviđeno Istanbulskom konvencijom.