Prof. dr. sc. Olja Družić Ljubotina, predstojnica Katedre za teoriju i metode socijalnog rada pri Studijskom centru socijalnog rada Pravnog fakulteta u Zagrebu, dio je akademskog tima koji je uspio ishodovati besplatne školske obroke za sve osnovce. Prošlog je tjedna upozorila na zabrinjavajuću brojku od 100.000 djece u riziku od siromaštva u Hrvatskoj, a za naš list govori o propustima u sustavu koji povećavaju nejednakost siromašne djece, kao i mjerama koje bi toj djeci mogle pomoći.

– Među tom djecom ima one koja žive u ekstremnom siromaštvu i nemaju osnovne uvjete za život, kao što su hrana, odjeća, obuća, adekvatno stanovanje. Biti u riziku od siromaštva znači živjeti u nesigurnim egzistencijalnim uvjetima, što pak znači da ta djeca često nemaju pristup adekvatnoj zdravoj i količinski dostatnoj prehrani, odjeći i obući, nemaju osnovne uvjete za nesmetano obrazovanje, žive u lošim stambenim uvjetima, često su iz ruralnih sredina. Zabrinjavajuće je da prema podacima HZMO-a za 2023. godinu više od 220.000 djece prima dječji doplatak, a znamo da je to mjera koja je namijenjena onoj djeci koja su slabijeg materijalnog statusa.

Diskriminacija od početka

Kako ta djeca danas žive, kakva im je životna perspektiva?

– Ona žive u nejednakosti, nemaju jednake šanse kao ostala djeca. Imaju otežan pristup uključivanju u rani i predškolski odgoj jer prioritet uključivanja u taj sustav imaju djeca čiji su roditelji zaposleni. Zakinuta su za važne aspekte koje rani i predškolski odgoj donosi, samo zbog nezaposlenosti svojih roditelja. Već su u startu svog života diskriminirana od strane sustava koji ne prepoznaje važnost uključivanja u vrtiće jer ono što se u njima dobiva i uči je neophodno za daljnje uključivanje u obrazovni sustav. U školi često nemaju adekvatan školski pribor, ne mogu ići na izlete ili maturalna putovanja, nemaju računala niti internet, ne mogu pohađati instrukcije jer sve to iziskuje novac. A onda k tome ne mogu pohađati niti izvanškolske aktivnosti, glazbenu školu, neki sport, školu stranih jezika, jer i to košta.

U srednjoj školi je posebno izazovno jer, primjerice, nemaju novac za prehranu, pa mnogi od njih satima bivaju gladni jer im roditelji ne mogu dati svaki dan novac za užinu. Mnogi se školuju za strukovna zanimanja gdje trebaju imati vlastitu opremu za praksu, na primjer frizera, i to im predstavlja problem. Da ne govorimo o tome da često ne mogu otići na druženja, rođendane, izlaske, jer za to nemaju novca. Kad smo provodeći istraživanje sa srednjoškolcima koji žive u siromaštvu prije nekoliko godina pitali kako vide svoju životnu perspektivu, odgovorili su uglavnom da planiraju završiti strukovnu školu i odmah se zaposliti da što prije dobiju »kruh u ruke«, drugi su rekli da idu raditi u inozemstvo, dok je dio njih rekao da se planira školovati da bi se izbavili iz života u siromaštvu.

Nevidljivi problem

Besplatni školski obroci, za koje ste se uspjeli izboriti, samo su djelić onog što toj djeci manjka u sustavu?

– Nas četiri uspjele smo se upornim zagovaranjem izboriti da svako dijete u osnovnoj školi, a to je 310.000 djece, ima pravo na jedan besplatan obrok. U inicijativi Pravo svakog djeteta na školski obrok bile su moje kolegice, sveučilišne profesorice s našeg fakulteta Antonija Petričušić, Ivana Dobrotić i Marijana Kletečki Radović. To je zaista veliko postignuće i drago nam je da je Vlada prepoznala ovu potrebu. Upravo na primjeru školskih obroka, s druge strane, vidjeli smo da u nekim gradovima i općinama siromaštvo stanovnika, pa i djece, uopće nije prioritet. Mnogi uopće nisu ulagali u školske kuhinje, niti su imali organizirane bilo kakve školske obroke u zadnjih 30 godina, iako imaju prilično visoke proračune. Prioriteti su bili drugdje, u turizmu, izgradnji velebnih spomenika, parkirališnih mjesta.

Siromaštvo djece ne tiče se samo sustava socijalne skrbi jer je ono višedimenzionalno. Novčana pomoć koju takve obitelji primaju, a koja je iznimno niska, nije dovoljna da bi mogla zadovoljiti osnovne potrebe djeteta. Mnoga djeca koja žive u siromaštvu ili u riziku od siromaštva ostaju izvan tog sustava, neprepoznata, nevidljiva. A zašto? Zato što ne ispunjavaju stroge uvjete da bi mogli ostvariti novčanu pomoć, a ostali sustavi ne prepoznaju problem i ne vide ga kao dio svoje odgovornosti. Istraživanja koje sam provela s kolegicama i kolegama pokazala su da djeca koja žive u siromaštvu imaju otežan pristup zdravstvenoj skrbi. To znači da im roditelji ne mogu priuštiti lijekove koji ne idu na recept. Jedna majka koja ima dijete sa zdravstvenim teškoćama rekla nam je da mu ne može kupiti lijek jer troškove ne pokriva HZZO. Cijena tog lijeka je možda za nekoga s prosječnim primanjima priuštiva, no onima koji žive u siromaštvu je nedostižna. Ta nam je majka rekla da lijek kupi ponekad, kad skupi neki novac, ali se okreće »narodnoj medicini« i tako pokušava riješiti problem. Kad im dijete treba biti u bolnici u drugom gradu, roditelji uglavnom nemaju novca da bi bili s njim u bolnici ili barem u istom gradu. Roditelj djeteta s teškoćama u razvoju koji ima ispodprosječna primanja, teško može djetetu priuštiti specifičnu medicinsku opremu, dodatne lijekove i redovitu rehabilitaciju.

Akcijski plan

Kakva bi trebala biti Vladina politika da bi se smanjile nejednakosti?

– Kad je riječ o suzbijanju siromaštva djece, ona bi trebala biti međuresorna, integrativna, sveobuhvatna, angažirana, fokusirana i visokoprioritetna. Vlada bi općenito trebala staviti veći fokus na prava djece, pa tako i na prava djece koja žive u uvjetima siromaštva. Donedavno ovome problemu se unutar javnih politika nije sustavno prilazilo. No, ono što jest pomak je to da je donesen Nacionalni akcijski plan za provedbu preporuke Vijeća Europske unije o uspostavi europskog jamstva za djecu (EU Child Guarantee), jer smo ipak srećom članica Europske unije koja nas na to obvezuje. To je iznimno važan dokument jer daje mnoštvo smjernica, ali i alata koji se mogu koristiti kako bi se smanjio rizik od siromaštva i socijalne isključenosti djece. Cilj je prekinuti krug međugeneracijskog siromaštva i nepovoljnog položaja djece i osigurati da svako dijete u EU-u ima pristup najvažnijim uslugama kako bi im se olakšao sadašnji položaj i kako bi mogli postati neovisni odrasli ljudi. Ako će država doista implementirati preporučene mjere, onda ćemo napraviti važan pozitivan iskorak u smanjenju siromaštva djece. Osigurana su i značajna sredstva do 2025. u iznosu od gotovo 652 milijuna eura. Međuresorna suradnja je tu ključ. Kad čuju riječ »siromaštvo«, ostali sustavi često odmahuju rukom jer smatraju da je to posao sustava socijalne skrbi. Ako se zadržimo na takvoj paradigmi, djeca koja žive u siromaštvu se nikad neće izvući iz deprivirane situacije i postat će odrasli siromašni ljudi. Međuresornu suradnju može potaknuti prije svega premijer i vjerujem da će se tu ponoviti ono što je bilo i s uvođenjem besplatnih obroka za djecu, gdje su različita ministarstva međusobno surađivala.

Nejednake šanse

Govori se o obrazovnom sustavu jednakih šansi, je li to dovoljno da ta djeca ravnopravno s drugim vršnjacima uđu u svijet odraslih?

– Nije dovoljno, ali su jednake šanse u obrazovnom sustavu jedna od iznimno važnih karika. Svi znamo da je razina obrazovanja povezana s materijalnim statusom i da je ono ključ izlaska iz siromaštva. No, naš obrazovni sustav još uvijek nedovoljno prepoznaje važnost socijalne komponente koja je također povezana s obrazovnim ishodima. Čuli smo nedavno od nekih visokopozicioniranih osoba u Ministarstvu obrazovanja izjavu da je uloga škola da se bavi obrazovanjem, a ne odgojem, siromaštvom ili mentalnim zdravljem djece. Točno je da nastavnici za to nisu educirani, ali u školama zato postoje stručni suradnici kao što su psiholozi i pedagozi, kojima je struka da prepoznaju ranjivu djecu. Škola je jedino mjesto gdje se kreću sva djeca, u njoj se mogu detektirati problemi, a tada postoji šansa da se potencijalni problemi koji proizlaze iz nejednakosti preveniraju. Problemom nejednakih šansi kod djece se bave socijalni radnici, koji su za to educirani. Međutim, oni su izbačeni iz sustava obrazovanja jer oni koji vode sustav smatraju ih nepotrebnima. To je zabrinjavajuće jer upravo ova profesija može raditi na prevenciji produbljivanja problema u obrazovnom sustavu koji se mogu javiti zbog njihove socijalne ranjivosti. I pravobraniteljica za djecu je nedavno uputila apel da se socijalni radnici vrate kao stručni suradnici u škole.

Skandinavci prednjače
u zaštiti i prevenciji

Kakvo je stanje u drugim europskim državama, kako se one nose s dječjim siromaštvom?

– Razlike postoje s obzirom na razinu prioritetnosti u politikama prema djeci, osobito prema djeci u riziku od siromaštva i socijalne isključenosti. One europske zemlje koje koriste tzv. univerzalne mjere i usluge, koje se odnose na svu djecu, te im osiguravaju jednak pristup ranom i predškolskom odgoju i obrazovanju, djeci u riziku pružaju posebnu podršku u sustavu obrazovanja, jednak pristup zdravstvenim uslugama, prehrani, one će imati i manju stopu dječjeg siromaštva. Tu naravno prednjače zemlje iz skandinavskog kruga, dok je tema dječjeg siromaštva izrazito prisutna u Bugarskoj. Činjenica je također i da one države koje u svojim politikama imaju visoko na listi prioriteta djecu iz ranjivih skupina, ali i mjere ciljane baš prema potrebama ranjive djece te kojima je obrazovanje, socijalna politika i zapošljavanje u fokusu – imaju manju stopu siromaštva djece.