RIJEKA – Proračun je najiskreniji politički dokument. Pokazuje što nam je stvarno važno, bez obzira na to što se govori u svečanim prigodama, kaže predstojnik Centra za studije mira i konflikata Sveučilišta u Rijeci Marko Kovačić, komentirajući omjer ulaganja europskih zemalja u obrazovanje i obranu te val učeničkih prosvjeda u Europi. Prema njegovim riječima, Europa, pa tako i Hrvatska, sigurnost sve više shvaća kao vojno pitanje. Ipak, upozorava da nominalni rast ulaganja u obrazovanje u Hrvatskoj od 49 posto te obranu od 70,3 posto između 2019. i 2024. treba promatrati u kontekstu inflacije.

– Ovo su nominalni iznosi, a Hrvatska je u tom razdoblju imala jednu od viših stopa inflacije u eurozoni, pa je realni rast ulaganja u obrazovanje puno skromniji od 49 posto. Velik dio tog novca otišao je na plaće. To je bilo nužno i zakašnjelo, ali nije isto što i kvalitetnija nastava ili nove škole. Obrana je krenula s niže osnovice, a Poljska graniči s ratom. Rat u Ukrajini je stvaran i nije naivno reći da se Europa mora moći braniti. Problem je drugdje, prvenstveno u načinu na koji gledamo različite sektore. Studije mira odavno upozoravaju da sigurnost ne nastaje samo u vojarnama. Društvo je otporno kad ima građane koji razumiju kako funkcionira demokracija, prepoznaju dezinformacije i vjeruju institucijama i jedni drugima. Hibridne prijetnje o kojima se toliko govori ne pobjeđuju se tenkovima, nego u učionicama. Pa ipak, kad se dijeli novac, obrazovanje je opet trošak, a obrana investicija, upozorava Kovačić.

Izazov tek slijedi

Dodajući da militarizacija nije samo pitanje proračuna kaže da je Hrvatska ove godine vratila vojno osposobljavanje, ročnici dobivaju oko 1.100 eura neto mjesečno, a država je sve organizirala brzo i odlučno.

– Ista ta država više od dvadeset godina raspravlja o građanskom odgoju, istraživanja pokazuju o demokratskom deficitu, a nije ga uvela kao obvezni predmet, niti je zainteresirana za unapređenje njegove međupredmetne provedbe. Na europskoj razini prijedlog proračuna za 2028.-2034. predviđa okvirno 131 milijardu eura za obranu i svemir, a 40,8 milijardi za Erasmus+ zajedno s Europskim snagama solidarnosti. Tu je i pitanje međugeneracijske pravednosti: naoružanje se velikim dijelom financira zaduživanjem, a taj će dug vraćati upravo današnji učenici. Pošteno bi bilo jednako odlučno ulagati i u njih. Najveća prijetnja demokraciji danas nije tenk na granici. To je građanin koji ne razumije kako društvo funkcionira i povjeruje u svaku laž, a njega vojska ne može obraniti. Dug za naoružanje pritom će vraćati upravo ovi učenici. Tražimo od njih da plate oružje i, ako zatreba, da ga nose, a pristojnu školu im ne dajemo, iznosi Kovačić.

Na sličnom je tragu i pomoćnik ravnatelja Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu, Nikola Baketa koji navodi da treba uzeti u obzir da se govori o rastu ulaganja u vojsku, dok treba govoriti iznosima ili apsolutnim ili kao dio BDP-a.

– Hrvatska i dalje ulaže više u obrazovanje, nego u obranu. Tako je sad zbog povećanja izdvajanja za obranu i taj postotni rast veći. Izazov bi se mogao pokazati tek u periodu koji nam predstoji. Hrvatska se na NATO samitu u Haagu 2025. obvezala dignuti svoju ulaganje u obranu na 5 posto BDP-a, a to će biti zahtjevno. Tada bi moglo doći do preslagivanja prioriteta u proračunu. Ono što treba imati na umu jest da ako sigurnost shvatimo šire, kao otpornost na dezinformacije, hibridne prijetnje i eroziju povjerenja u institucije, onda i segmenti obrazovanja poput građanskog obrazovanja moraju biti dio sigurnosne politike koji se ne smije zanemariti. Tako da se nadam da obrazovanje neće biti žrtva rasta za obranu, kaže Baketa.

Dekorativna vijeća

Val nezadovoljstava koji se posljednjih dana širi Europom započeo je s nezadovoljstvom francuskih učenika, čiji problemi nisu daleko od problema hrvatskih učenika, ali Hrvatska nikada nije imala takve učeničke mobilizacije. Na pitanje je li izostanak učeničkih prosvjeda u Hrvatskoj znak zadovoljstva mladih ili posljedica osjećaja da svojim angažmanom ne mogu ništa promijeniti Kovačić odgovara da Francusku ne treba romantizirati.

– Pokret je krenuo iz jedne gimnazije u Créteilu zbog vrlo konkretnih stvari: nedostaje nastavnika, u razredima je 35 učenika, zgrade su oronule, a upisi na fakultete stvaraju velik stres. Zatim je eskalirao u nasilje s obje strane, s teško ozlijeđenom djecom, zapaljenim školama i napadnutim ravnateljima. Tome se nitko ne treba veseliti. Ali to što su šesnaestogodišnjaci sami definirali problem, organizirali se i natjerali vladu da o njemu razgovara, oblik je političke subjektivnosti kakav kod nas gotovo ne poznajemo. Hrvatski učenici te bi probleme odmah prepoznali: manjak nastavnika, posebno u STEM predmetima, rad u dvije smjene, stare zgrade, preopširno gradivo i pritisak mature. Razlika nije u problemima, nego u tome što s njima radimo. Francuska ima desetljećima izgrađenu tradiciju učeničkih sindikata i prosvjeda koja se prenosi s generacije na generaciju. Kod nas su vijeća učenika uglavnom dekorativna, a škola uči poslušnosti više nego sudjelovanju, objašnjava predstojnik Centra.

Kolektivno djelovanje

Dodaje i da izostanak prosvjeda nije znak zadovoljstva. Istraživanja mladih u Hrvatskoj već dvadesetak godina pokazuju nisko povjerenje u institucije i slab osjećaj da mladi mogu išta promijeniti.

– Ipak, to ne bih nazvao apatijom. Mladi su naučili da se kod nas problemi rješavaju privatno, a ne kolektivno. Ako škola ne valja, plate se instrukcije. Ako ne valja sustav, ode se u Irsku ili Njemačku. Albert Hirschman je to zvao izlaskom umjesto glasa. Za pojedinca je to racionalan izbor, ali za društvo je poguban, jer odlaze upravo oni koji bi najglasnije tražili promjene, iznosi Kovačić.

S činjenicom da izostanak učeničkih prosvjeda u Hrvatskoj ne bi tumačio kao znak zadovoljstva slaže se i Baketa, ali dodaje i da ga ne tumačio ni samo kao osjećaj bespomoćnosti, iako je učenici izražavaju nisku političku samoefikasnost.

– Mislim da se prvenstveno radi o nedostatku infrastrukture za kolektivno djelovanje. Francuski učenici imaju autonomne sindikate, desetljećima naučen repertoar blokada i saveznike među nastavnicima i studentima, dok hrvatski imaju savjetodavna vijeća učenika koja se često tretira tokenistički te školu koja politiku i osnaživanje za građansko djelovanje drži na sigurnoj udaljenosti. Kad nema ni organizacije ni iskustva zajedničkog djelovanja, onda je učenicima znatno teže povezati se i kanalizirati nezadovoljstvo. To ne znači da im je manje stalo, nego da ih nitko nije naučio da zajedno mogu nešto promijeniti. Tu naravno ne govorimo potrebi za nasilnim prosvjedima, nego o tome kako zastupasti svoje interese i adresirati probleme, zaključuje Baketa.

Bezinović: Bunt mladih mogao bi se preliti i u Hrvatsku

Riječki filmski redatelj Igor Bezinović sa suradnicima odlučio je novčanu nagradu Grada Rijeke u iznosu od 10.000 eura, dodijeljenu povodom međunarodnog uspjeha filma »Fiume o morte!«, u veljači ove godine usmjeriti u antiratno obrazovanje srednjoškolaca. Navodeći da mladi diljem svijeta dižu svoj glas uz geslo »Fight for Our Future Not Their Wars« (»Borimo se za našu budućnost, ne vodimo njihove ratove«), jer ne žele ginuti za vojne oligarhije, Bezinović kaže da se s tom pojavom susreće već više od godinu dana.

– To sam redovito susretao u zadnjih godinu i pol dana, dok sam po svijetu predstavljao film »Fiume o morte!«, od Rima i Bologne, preko Berlina i Londona do New Yorka i Montreala. Trend naoružavanja Hrvatske je sveprisutan, tvrtke koje operiraju u Hrvatskoj su, primjerice, novopečeni vlasnici riječkog terminala na Molo Longu, njemački Rheinmetall, pa slovenska obitelj Šešok koja je kupila 3. maj, zatim talijanska Beretta koja gradi tvornicu u Obrovcu, proizvođači dronova ORQA u Osijeku i mnogi drugi… Stoga me ne bi iznenadilo da se svjetski bunt mladih prelije i u Hrvatsku, zaključuje Bezinović.