Strane firme jednostavno ne žele investirati u Hrvatsku, posebno ne u proizvodnji, a ako ulažu, onda to čine u financijskom sektoru, tj. bankama ili u nekretninama. Ostala ulaganja su beznačajna, u odnosu na spomenute, usporedive države.
povezane vijesti
Sve je izglednije da cijeli svijet, osim čitavog niza drugih političkih i društvenih kriza, upada i u onu ekonomsku. Inflacija sve više divlja, još se nismo oporavili od posljedica pandemije bolesti COVID-19, a rat koji bukti u Ukrajini ne obećava skorašnje bolje sutra. Sve se češće može čuti kako na policama nedostaje živežnih namirnica, a tome nisu svjedočile generacije od rata naovamo.
O hrvatskoj ekonomiji danas, stranim poduzećima i jeftinoj radnoj snazi, inflatornoj spirali i stagflaciji u koju sve više upadamo, ali i o mnogim drugim ekonomskim temama razgovarali smo s Branimirom Perkovićem, makroekonomistom čiji je fokus na ekonomskoj politici i financijskim tržištima te višegodišnjim kolumnistom, rado viđenim gostom brojnih tribina i konferencija. Njegovi tekstovi na portalu Index.hr i na društvenim mrežama pisani su britko, zanimljivo i jasno, a razgovor započinjemo temom hrvatske ekonomske ksenofobije.
Ekonomska ksenofobija
Koliko je posto stranih poduzeća u Hrvatskoj pod stranom kontrolom te je li Hrvatska, kako se to često zna čuti, »pokupovana od stranaca«?
– Hrvatska, u odnosu na usporedive države kao što su Mađarska, Slovačka, Češka ili Poljska – ima puno manji udio stranih poduzeća u svom gospodarstvu. Iako je tek 3,7 posto stranih poduzeća u našoj zemlji, ona ipak zapošljavaju 17 posto radnika i ostvaruju 31 posto prometa i 27,5 posto ukupne dodane vrijednosti u gospodarstvu. Primjerice, u Mađarskoj, Češkoj, Slovačkoj i Poljskoj ukupni je udio ukupne dodane vrijednosti tijekom godine u gospodarstvu, a koju ostvare poduzeća u stranom vlasništvu, od 40 do 50 posto. Hrvatska, ne da nije pokupovana od strane stranaca, nego nas stranci aktivno izbjegavaju. Strane firme jednostavno ne žele investirati u Hrvatsku, posebno ne u proizvodnji, a ako ulažu, onda to čine u financijskom sektoru, tj. bankama ili u nekretninama. Ostala ulaganja su beznačajna, u odnosu na spomenute, usporedive države.
Zašto se onda Hrvati boje stranaca, u ekonomskom smislu?
– Boje se jer nas 30 godina političari uvjeravaju da su stranci zli i da dolaze pokrasti Hrvatsku. To je primarni razlog. Objektivnog razloga nema. Strane firme u Hrvatskoj su relativno podzastupljene u usporedbi s državama slične veličine i gospodarskog razvoja, gledano prema ukupnoj dodanoj vrijednosti koju ostvaruju firme u Hrvatskoj pod stranom kontrolom. Taj je postotak jednak kao u jednoj Njemačkoj koja je jedna od najvećih gospodarstava u svijetu i Njemačka nema potrebe za stranim firmama kao što to imaju manje zemlje. Ta teza, da je Hrvatska pokupovana od strane stranaca jednostavno ne stoji. Mi smo njima onemogućili dolazak u Hrvatsku, radije smo davali firme korumpiranim, lokalnim nazovi poduzetnicima i cijeli je sustav destimulativan za ulaganja u Hrvatskoj i od samih Hrvata, a kamoli stranih investitora.
Kapitalizam s primjesom socijalizma
Biste li Hrvatsku okarakterizirali kao kapitalističku zemlju? – Kapitalističke zemlje se radikalno razlikuju. Kapitalizam u SAD-u nije isti kao onaj u Švicarskoj ili u skandinavskim zemljama. Sve one jesu kapitalističke zemlje, pa tako je i Hrvatska – ali s velikom primjesom ostataka socijalizma i loših socijalističkih politika. Ipak, postoje neke zajedničke karakteristike kapitalističkih zemalja, a to je slobodno tržište. Zanimljivo, Skandinavci imaju slobodnije tržište od jednog SAD-a. S druge strane, Skandinavci imaju razvijeniju socijalnu državu, ali ta njihova socijalna država zamišljena je i napravljena kao sigurnosna mreža. Tamo država nikoga ne financira vječno. Ako netko upadne u probleme – država pomogne, ali nakon određenog perioda taj isti opet je ovisan sam o sebi. Postotak zaposlenosti radno aktivnog stanovništva u skandinavskim zemljama daleko je veći od ostatka Europe, pogotovo od Hrvatske. Koji su to ostaci socijalizma o kojima govorite? – Primarno, riječ je o trideset godina pokušavanja održavanja starih socijalističkih firmi na životu i to subvencijama i raznim uzimanjem novca od građana prema održavanju tih firmi. Najbolji primjer su brodogradilišta u koja je ulupana ogromna količina novca, na desetke milijardi kuna, a ona su svejedno propala. Bačena investicija. |
Je li Hrvatska poželjno tržište za stranu radnu snagu?
– Hrvatska je relativno neprivlačna kvalificiranoj stranoj radnoj snazi. Onda dolazi samo niskokvalificirana sirotinja koja nema izbora. Stoga je efekt na plaće radnika u Hrvatskoj praktički nikakav jer stranci, koji dolaze u Hrvatsku, obavljaju u pravilu poslove koje Hrvati ne žele.
Inflatorna spirala
Što točno označava inflatorna spirala, odnosno stagflacija? Realne plaće padaju već duže vrijeme, kakve su projekcije za naredne mjesece?
– Inflatorna spirala označava situaciju u kojoj sama očekivanja rasta cijena dovode do još većeg rasta cijena. To funkcionira tako da, kad se pojavi inflacija iz bilo kojeg razloga – kao što je sada zbog rasta cijena energenata i hrane, radnici traže veće plaće jer im inflacija, tj. rast cijena, smanjuju realne plaće, što znači da mogu kupiti manje proizvoda i dobara s plaćom koju su imali prije rasta cijena. Kako rastu plaće, tako se održava potrošnja, tj. ljudi kupuju kao i prije rasta cijena i samim time ne postoji razlog da cijene padaju. To je situacija u kojoj rast cijena dovodi do rasta plaća što opet dovodi do daljnjeg rasta cijena. Zbog tog se naziva spiralom jer iz toga nema izlaza i može vječno ići kružno. Izaći iz inflatorne spirale je jako težak i bolan proces, a nažalost već sad vidimo znakove da se ona pojavljuje. Realne plaće u Hrvatskoj su već pale za 4,5 posto u kolovozu ove godine u odnosu na kolovoz prošle, i do kraja godine ne vide se signali da će se situacija popraviti. To bi moglo dovesti do stagflacije – gospodarstvo pada, tj. nezaposlenost raste, a istodobno rastu cijene – u takvoj se situaciji zapadni svijet posljednji put našao sedamdesetih godina prošloga stoljeća.
Obezvrijeđene poljoprivredne subvencije
Subvencioniranje poljoprivrede – da ili ne? Opet se moramo dotaknuti jednog mita koji kola, a koji kaže da bi Slavonija mogla prehraniti 20 milijuna ljudi. Što o tome mislite? – Prema podacima Eurostata, dodana vrijednost poljoprivredne proizvodnje u Hrvatskoj je manja nego u Latviji, baltičkoj državi s puno lošijom geografskom i klimatskom situacijom. Toliko o tome da Slavonija može prehraniti pola Europe. Danas je subvencioniranje poljoprivrede standard i u Europi i u SAD-u i u Kini. Svi se natječu u tome tko će ponuditi veće subvencije svojim poljoprivrednicima. U državama Zapadne Europe i do pola prihoda poljoprivrednika su u biti razni državni poticaji. Bitno je i na što se subvencije troše i na tom području Hrvatska treba sasvim promijeniti svoju politiku poljoprivrednih poticaja. Poljoprivredne subvencije u Hrvatskoj su neisplative i neefikasne, a velik dio subvencija, zbog korupcije, niti ne dođe do poljoprivrednika. |
Kakvom biste ocijenili ekonomsku politiku aktualne vlasti?
– Ekonomska politika naših vladajućih je manje-više ista kao zadnjih 30 godina, što znači da je ziheraška i pokušava održati stanje onakvim kakvo ono jest. Dok su ostale države nakon raspada Istočnog bloka krenule u veliku reformu svojih gospodarstava, Hrvatska je pokušavala održati stanje kakvo je bilo i prije raspada socijalizma. Kao rezultat toga, Hrvatska je, u odnosu na te zemlje, nazadovala i danas je, izuzev Rumunjske i Bugarske, najsiromašnija članica Europske unije. Godine 2000. Hrvatska je bila, prema BDP-u, razvijenija od Mađarske, Poljske i Slovačke. Neiskorišten smo potencijal.
Jeftinije do kredita
Kako stojimo po pitanju javnog duga? Kako je došlo do toga da se Hrvatska u ovim trenucima zadužuje jeftinije od, primjerice, Ujedinjenog Kraljevstva?
– Trenutno se Hrvatska zadužuje jeftinije zbog očekivanog, skorog ulaska Hrvatske u eurozonu. U velikoj se mjeri jeftinije zadužuje od Mađarske, Poljske ili Češke te ostalih država Europske unije koje ne planiraju postati dijelom eurozone. Razlog tom je što, prelaskom na euro, iza hrvatskih financija i monetarne politike stoji Europska središnja banka i praktički gospodarstvo čitave eurozone, što uključuje i Njemačku. Tržište tada, razumije se, Hrvatsku ocjenjuje s puno manjim rizikom nego Poljsku ili Mađarsku koje nisu dio eurozone. Ujedinjeno Kraljevstvo se zadužuje skuplje jer su najavili rezanje poreza uz održavanje iste državne potrošnje, što nužno dovodi do puno većeg zaduživanja države. U situaciji u kojoj se očekuje da će se UK početi masovno zaduživati, ekonomski je logično da tržišta naplaćuju i veći dug jer znaju da ga moraju uzeti, odnosno da se moraju zadužiti. Hrvatska je relativno visoko zadužena u odnosu na usporedive države Europske unije, a to može zahvaliti lošim politikama provođenima za vrijeme posljednje krize 2008. godine. Hrvatska je provela šest godina u recesiji, dok su ostale države, već nakon dvije do tri godine, iz iste izašle. U isto vrijeme, da bi se održao isti broj zaposlenih u javnom sektoru te državna potrošnja, mi smo se masovno zadužili, pa je Hrvatska, s 35 posto udjela javnog duga u BDP-u, narasla na 80 posto udjela.
Kad ste se već dotakli eura, kako gledate na skori ulazak naše zemlje u eurozonu?
– Sama činjenica da se Hrvatska može jeftinije zaduživati od država kao što su Poljska, Mađarska i Češka, ukazuje na to da je ulazak u eurozonu pun pogodak s aspekta jeftinijeg zaduživanja države. Naravno, ne treba dopustiti vladajućima da se masovno zadužuje, ali činjenica je da se sve države zadužuju i jeftinije zaduživanje je dobra stvar. Novac je bio jeftin jako dugo vremena, što je značilo i da je zaduživanje bilo jako jeftino, a to se sada mijenja pa troškovi zaduživanja država naglo rastu i to zbog tog što Središnje banke podižu referentne kamatne stope. Ipak, treba naglasiti da euro neće spasiti Hrvatsku, samo je jamac koji možemo iskoristiti za pametnije gospodarenje.
(Ne)zaštićeno
vlasništvo
Možete li potkrijepiti tezu da su vlasnička prava u Hrvatskoj na izuzetno niskoj razini te da je to istodobno i faktor slabijeg gospodarskog razvoja?
– Prema Međunarodnom indeksu vlasničkih prava, ona su u Hrvatskoj najmanja od svih članica Europske unije. Šokantno, ona su manja nego u Kini i u nekim državama Afrike kao što su Maroko, Gana, Bocvana i Južna Afrika. Vlasnička prava usko koleriraju s gospodarskim rastom. Nitko ne želi ulagati u državu u kojoj nisu dobro zaštićena vlasnička prava, tj. privatno vlasništvo.
Do koje granice bi država trebala intervenirati na tržište, odnosno na cijene proizvoda u dućanima?
– Država bi trebala minimalno intervenirati u tržište. U pravilu, samo u situacijama kada je ugrožena sigurnost i zdravlje stanovništva. Interveniranje u razinu cijena je definitivno prevelika i neefikasna državna intervencija koja dovodi do nestašica. Svako zadiranje u cijenu stvara neravnoteže na tržištu i rizik od situacija koju sada vidimo sa šećerom i ostalim proizvodima. Država može fiksirati cijenu šećera trgovcima, ali oni taj šećer moraju kupovati od proizvođača kojima su troškovi proizvodnje narasli. Ako trgovac ne može povisiti cijenu, a mora kupovati od proizvođača koji prodaje po većoj cijeni nego ranije – zbog toga što su mu troškovi proizvodnje narasli, onda se trgovcima jednostavno neće isplatiti kupovati šećer po visokoj cijeni da bi prodavao po niskoj, koju je država fiksirala i po kojoj nema zarade, ili je čak u gubitku.
Inflacija je cijena loših politika
Nedavno ste napali i UN s argumentom da je zagovarao politike koje su dovele do problema inflacije? – Sve politike provođene za vrijeme pandemije COVID-19 dovele su do problema inflacije. To su i lockdownovi, lokalne restrikcije putovanja, zatvaranje gospodarskih objekata i slično. Direktno su, za inflaciju, odgovorne ekspanzivne monetarne tiskarne politike koje kolokvijalno možemo nazvati ‘printanje novca’ (kada središnje banke izdaju novac) i ‘helikopterski novac’ (kada države daju novac iz proračuna). Legitimnim se može tvrditi da zbog tog što je UN zagovarao politike lockdowna je indirektno doprinio problemu inflacije. Države i središnje banke su u situaciji, kada je svjetsko gospodarstvo stalo, provodile te politike da bi koliko-toliko održale gospodarstvo na životu. Inflacija je cijena tih politika, stoga me samo ljuti dociranje od strane UN-a danas koji kritizira borbu središnjih banaka protiv inflacije. |
Jesu li Hrvati ekonomski pismeni?
– Hrvati su relativno ekonomski pismeni po znanju, ali ekonomski nepismeni po navikama. To znači da znaju više od ostalih o ekonomskim terminima, ali se ponašaju ekonomski neracionalnije u odnosu na ostale članice Europske unije. Nažalost, istraživanja su pokazala da se navike, u kasnijoj životnoj dobi, ne mogu promijeniti i jedini efikasni programi ekonomskog opismenjavanja su oni koji se odnose na mlade. Ekonomska pismenost počiva u potrošačkim i financijskim navikama. Zbog toga je važno da se, u obrazovani sustav, što ranije uključe predmeti koji će djeci omogućiti stjecanje boljih navika, u ekonomskom smislu.
Koja je promjena nužna da bi Hrvatska napokon krenula u boljem smjeru, u ekonomskom smislu?
– Nužno je prestati se bojati promjene.
