Majo, Majo, Majoooo!!! – nerijetko odzvanja pučinom tijekom cijeloga dana. Bez obzira na to koji je problem. Posada zove, ona viče – čekaj, imam samo dvi ruke!
Ma, ako nas pitate, kao da ih ima deset! Maja je čudo. Eno je, plovi Dalmacijom na drvenom motornom jedrenjaku. Pravom ljepotanu. I ne samo da plovi, nego i upravlja njime. Jedna je od rijetkih, ako ne i jedina kapetanica koju ćete sresti u domaćim lukama, a pronaći ćete je za kormilom broda koji se zove

– Moja Maja. U ljetnim mjesecima na njemu uživaju brojni turisti. Odvodi ih na najljepše hrvatske otoke, a sam brod, baš kao i kapetanica čuvaju vrijednu priču. Ostvarenje jednog sna.

Za Majinog oca, Tomu Mandića zna svatko u Vranjicu, njegovom mjestu. Turizmom se počeo baviti uz izletnički brod Toni. No san, sada već pokojnog kalafata, bio je daleko veći. Svojim rukama napraviti veliki drveni jedrenjak.

– Tamo, u žiži rata, ‘91. godine, u najluđe doba, bez odobrenja moje matere, jer je potez bio potpuno sulud, on vam je svu svoju ušteđevinu uložio u to. Otiša je u Bosnu, Slavoniju i kupija kubike i kubike hrastovine, govori nam Maja Ercegović prisjećajući se vremena, teških za njenu obitelj.

Životna avantura

– Znači, ‘91. godine u nas u kući nije bilo novaca za kupiti jedan običan jogurt. Sve što smo imali potrošeno je, otišlo u drva. Mater je bila na rubu očaja, išla po crni kruh, preživljavali smo od njene plaće. To je bilo stanje ludila, iskreno će Maja koja je imala svega četiri godine kada je otac krenuo u svoju životnu avanturu.

Uigrana ekipa – Mladen, Maja, Hrvoje i Jure

Kaže, sva su joj sjećanja na djetinjstvo vezana uz brod. Bila je dijete kada je krenula izgradnja u kojoj je često i sama sudjelovala.
– Tribalo je pomoć ocu, stalno sam trčkarala oko njega, davao mi je sitne poslove, uglavnom oko piljevine… I to je trajalo jedno deset godina. Bilo je puno uspona i padova.
Primjerice, tadašnja vrijednost motora koji pogoni Moju Maju može se usporediti s današnjih 40-50 tisuća eura. E, a kako namaknuti taj novac? U ono vrijeme? Teško.

– Mi nismo imali novaca za to kupiti, pa je otac prodao i Golf i izletnički brod Toni koji smo imali, samo da bi brod dobio motor, govori Maja.

Kao još jednu zanimljivost oko gradnje izdvaja i pomoć Hrvatske vojske koja je zbog nepristupačnog terena uz njihovu kuću u Vranjicu, ubacivanje motora izvela – helikopterom, kao dio vojne vježbe.
– Ajme, bilo je tu svega. Kad se samo sitin… Porinuće je odradila dizalica Veli Jože. Ona vam je bila vrlo značajna dizalica, najveća tada. I tako smo 2001. godine krenuli u prvu plovidbu. Otac i ja.
On je gradnju svoga broda započeo dosta kasno u šezdesetima, nije baš bio u cvijetu mladosti. Silom prilika ja sam, kao jedinica, nastavila njegov san. Kako sam provala more, tako sam tu i ostala. Neki kažu da se može i bolje to radit, mene nije briga što pričaju…

Maja za sve

I ne mora je biti briga. Maja, kako se ono kaže, razvaljuje. Leti po cijelom brodu. Poznaje svaki komadić. Zimi ga održava. Nema tog posla koji je za nju nemoguć.
Pomaže naravno posada – bez posade brod je ništa. Svjesna je Maja toga, zato sa sobom ima vrijednu ekipu. Mladen pomaže za kormilom.

Foto Vedran Karuza

Eno ga jutrom kod isplovljavanja viče iz sveg glasa »šijaj, šijaj«. Jure upravo uz Moju Maju stječe prvo radno iskustvo. Ona mu ka’ mater. Pošalje ga po dinju, da gostima za posebnu kapetanovu večeru napravi jedrenjak sa žutim voćem i pršutom. Jer Maja i kuha, priprema. On nosi krivu dinju. Ona piše na papirić – mater mu se ljuti, krivu dinju je donia, šalje ga natrag u dućan. Sve pred gostima. Na brodu joj je i muž. Hrvoje kuha domaću dalmatinsku spizu za prste polizat.
I svi su kao obitelj. I posada i putnici. Pripisujemo to upravo Maji.

Uza sve to, ona je i majka. Doma, s bakom kraj sezone čekaju četverogodišnja Marieta i devetogodišnji Toni. Čuju se svaku večer, a bogami i vide preko mobitela. Malo se srce stisne dok je slušaš kako pozdravlja djecu dok im želi laku noć. Ne vidi ih tjednima, mjesecima. I tako od rođenja. Navikne se valjda čovjek na sve. Pa i na ženu kapetanicu, zaključujemo uz smijeh.
Kažu, žena je nesreća na brodu. Možda na nekom drugom. Maja je duša ovog broda. Tvrdi Mladen – niti jedna joj žena nije ravna. I stvarno je tako. Otac Toma mora biti ponosan negdje gore. Njegova Maja plovi i živi. San.