ZAGREB – Najranjivije skupine, poput kroničnih i palijativnih bolesnika te osoba s različitim trajnim zdravstvenim oštećenjima i poremećajima, bile su posebno pogođene pandemijom koronavirusa, što zbog dugotrajne izolacije, što zbog slabije dostupnosti zdravstvenih i drugih popratnih usluga. Iako o tome nema egzaktnih pokazatelja i brojki, stručnjaci javnog zdravstva tvrde da se radi o tisućama osoba koje su doživjele ozbiljne probleme i patnju ili čak umrle.

Prioriteti određeni pandemijom gurnuli su u drugi plan brigu o ranjivim skupinama te osiguranje kontinuirane skrbi o njima, tvrdi dr. Aleksandar Džakula, stručnjak javnog zdravstva iz Škole narodnog zdravlja »Dr. Andrija Štampar«.

​Velika ograničenja

– U vremenu pandemije mnogi su segmenti skrbi za zdravlje pretrpjeli značajna ograničenja što je uzrokovalo brojne ozbiljne posljedice. Posebno se ističe problem osiguranja kontinuiteta i cjelovitosti skrbi, zbog čega je tijekom pandemije bio doveden u pitanje temeljni koncept dobrog zdravstvenog sustava 24/7/365 koji podrazumijeva osiguravanje 24-satne skrbi svim danima u godini. Tu su posljedice pandemije kratkoročno i dugoročno izrazite i zato nam je važno da se pandemija ne produžuje, jer od nje se stradava dramatično, upozorava Džakula.

Aleksandar Džakula

– Dugotrajnu skrb čine sve aktivnosti na podmirivanju medicinskih i nemedicinskih potreba osoba koje boluju od kroničnih bolesti ili trpe od trajnih fizičkih, psihičkih ili intelektualnih oštećenja i poremećaja.

Da bi se sačuvalo kvalitetu života i zadovoljstvo pacijenta, te ujedno povećala učinkovitost sustava, te aktivnosti moraju biti ne samo kontinuirane i dobro planirane, već i usklađene između svih sudionika i na svim mjestima na kojima pacijent boravi, upozorava Džakula. Tada su prijelazi između različitih oblika skrbi glatki, a pacijent osjeća da nije prepušten na milost i nemilost sustavu.

Primjer za to su pacijenti koji trebaju palijativnu skrb i nalaze se pri kraju života. Oni niti u jednom trenutku ne smiju osjetiti ili doživjeti da su ostavljeni sami, a upravo takve situacije događale su se tijekom višemjesečne izolacije u vrijeme pandemije.

– Označavanje ovakvog oblika skrbi vremenskom oznakom 24/7/365 ukazuje da je takva skrb dugotrajna, neprekinuta i cjelovita, iako se potrebe pacijenta mogu razlikovati na dnevnoj, tjednoj ili godišnjoj razini. Izostanak tog pristupa može kompromitirati mnoga postignuća u procesu skrbi i sve vratiti na početak, a primjer za to je skrb za mentalno zdravlje, upozorava Džakula. I najmanja pukotina u sustavu skrbi može pogoršati pacijentovo stanje i sve probleme u još dramatičnijem obliku izbaciti na površinu.

Zelena knjiga

U izvještajima o pandemiji ovaj je problem sveden tek na pojedinačne slučajeve, no radi se o tisućama osoba koje su doživjele ozbiljne probleme i patnju ili čak umrle, tvrdi. S kakvim se sve situacijama na dnevnoj razini susreću obitelji takvih bolesnika, pritisnuti manjkom medicinske potpore i birokratizacijom sustava najbolje govore sljedeće slike: »Ako mu od ovog iz apoteke ne bude bolje, neka zovu hitnu… Rekli su iz hitne da ima šifru palijative i da ih više ne zovemo… On ima rak, a njeguje ga dementna supruga. A nas iz udruge pitaju u bolnici: »Što ste nam ga doveli, pa vidite da umire?«

Upravo o problemu ostvarivanja koncepta skrbi 24/7/365 aktivno se, kroz ovakve konkretne situacije iz prakse, raspravljalo na prošlotjednoj radionici u Motovunu u organizaciji PUB HUB programa Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu u suradnji s projektom Zdravstveni opservatorij o odnosima, ulogama i organizacijskim modelima zdravstvenog i socijalnog sustava te o konceptima zdravstvene politike EU-a i investicijama EU-a u periodu 2021. – 2027. godine.

– Ta rješenja o skrbi 24/7/365 poslužit će kao osnova za tzv. zelenu knjigu. Zelena knjiga je stručni izvještaj koji donosi vlada, a služi za pokretanju široke javne rasprave, kakva je ovdje nužna zbog složenosti teme i njezinog utjecaja na sve dijelove društva, i izvan sustava zdravstva i socijalne skrbi, kaže Džakula i dodaje kako vjetar u leđa ovoj inicijativi daje i činjenica da EU u okviru politike »Za Europu s izraženijom socijalnom komponentom« posebno ističe razvoj dugotrajne skrbi kao jedan od svojih prioriteta.

U sustavnoj izvaninstitucionalnoj skrbi o osobama koje trebaju trajnu kontinuiranu skrb odmakle su Velika Britanija, Njemačka i Nizozemska, a ostatak Europe nastoji se približiti tom modelu.