Godina je bila 1941. i sredinom svibnja je ustaški poglavnik Ante Pavelić otputovao u Rim kako bi s Benitom Mussolinijem dogovorio neke sitnice koje se tiču novouspostavljene Nezavisne Države Hrvatske.

A te sitnice su se ticale nekih “manjih” dijelova teritorija te “manjeg” broja stanovnika. Ubrzo su se dvojica domoljuba dogovorila i potpisani su Rimski ugovori, prenose 24 sata članak Raifa Okića originalno objavljen u Expressu 18. svibnja 2017. godine.

18. svibnja 1941. godine, točno u 12:30 je Pavelić potpisao ugovore kojima se praktički čitava Dalmacija te neki drugi dijelovi primorja daju Italiji.

Tim ugovorom je pod talijanskom upravom završilo oko 400.000 Hrvatica i Hrvata.

Tek prvi u nizu ugovora

A bio je to tek prvi od niza ugovora kojima će NDH raditi sve veće i veće ustupke talijanskim “saveznicima”.

Drugim rimskim ugovorom uspostavljena je Druga zona, demilitarizirana, u kojoj NDH nije smjela imati bilo kakve vojne objekte niti graditi ratnu mornaricu, a kontrolu su preuzeli Talijani.

Poslano je oko 200.000 vojnika, a s njima su došli i talijanski policajci i civilni dužnosnici kako bi držali pod kontrolom sve što se u toj zoni događa.

Ogroman trošak alternativne državne uprave nije snosila Italija kako bi se očekivalo od, de facto, okupacijske vojne sile, već je Pavelić izdvajao iz državnog proračuna nezamislive svote novca kako bi Talijani bili novčano podmireni.

U trećoj zoni talijanskog utjecaja, najudaljenijoj od mora, NDH je imala potpunu samostalnost, ali samo na papiru.

Uvrede hrvatskoj zastavi

Čak i prije potpisivanja tih ugovora nacistički veleposlanik u Zagrebu Siegfried Kasche poslao je opširni izvještaj 3. svibnja 1941.

“Neprekidno se čuju žalbe na držanje talijanskih trupa. One još i sada uvelike plijene grupno i pojedinačno; plijene namirnice koje pristižu i nastupaju osorno i često silovito.

Mnogi talijanski zapovjednici proglašavaju izrazito hrvatske krajeve za talijanski osvojeni teritorij.

Češće je došlo do nanošenja uvreda hrvatskoj zastavi”, stoji između ostaloga u njegovom izvještaju nadređenima u Berlinu, a prenosi Bogdan Krizman u svojoj knjizi “NDH između Hitlera i Mussolinija”.

Tek nekoliko dana nakon potpisivanja tih ugovora Pavelić je morao stati pred hrvatski narod i opravdati teritorijalne i druge ustupke talijanskoj strani.

Kako Krizman prenosi iz tadašnjih materijala, objava Rimskih ugovora djelovala je porazno na narod.

Pojavila se prava mržnja prema novim hegemonima te razočarenje njemačkim promatranjem sa strane.

“Kamo god čovjek dođe, čuje prijetnje na račun Talijana”, napisao je u telegramu nadređenima general Edmund Glaise von Horstenau.

Pavelić se pokušava opravdavati

U tako nemirnoj atmosferi je Pavelić stao pred okupljeno mnoštvo i dugim govorom branio svoju odluku.

Između ostaloga, rekao je “Braćo! Mi smo u tome doprinijeli i koju žrtvu.

Nu narod, koji nije kadar podnijeti žrtve, nije kadar niti živjeti”.

Kad se malo sagleda utjecaj Rimskih ugovora, nevjerojatno je da je Pavelić rekao “koju žrtvu”, kao da je predaja ogromnog teritorija i plaćanje stotina tisuća tuđih vojnika tek sitnica.

O samoj talijanskoj okupaciji dijelova NDH napisale su se knjige i ovom članku nećemo se doticati svih zvjerstava okupatorskih vojnika.

Dovoljno je podsjetiti da je osnovan koncentracijski logor na Molatu gdje je ubijeno 500 ljudi, a zabranjeni su i svi hrvatski simboli.

Zatvarane škole, zabranjen jezik

Zatvarane su škole, zabranjen je jezik, a i sportska društva su raspuštana. Primjerice, Hajduk je bio prisiljen nastupati u talijanskoj ligi, ali vodstvo kluba je to odbilo.

Nakon talijanske kapitulacije 1943. godine se Pavelić malo uzoholio i jednostrano potpisao raskid svih ugovora.

Koliko ozbiljno su ga shvatili Talijani svjedoči činjenica da ni nakon završetka Drugog svjetskog rata nisu odustali od pretenzija na dalmatinsku obalu Jadrana.

Kako je to u svom radu napisao dr. sc. Vladimir-Đuro Degen, profesor emeritus Pravnog fakulteta riječkog sveučilišta: “U Mirovnom ugovoru potpisanom u Parizu 10. veljače 1947., člancima 27. i 33. Italija je priznala i obvezala se da će poštivati suverenost i neovisnost Albanije i Etiopije.

Člankom 35. priznala je zakonitost svih mjera etiopske vlade poduzetih u poništenju talijanskih mjera u toj zemlji nakon 3. listopada 1935.

Tragikomična situacija u Čavoglavama

Članak 31. još je izravniji jer je njime ona priznala da su svi sporazumi i aranžmani između Italije i vlasti ustanovljenih u Albaniji, između 7. travnja 1939. i 3. rujna 1943., ništavi i nepostojeći.

Sličnih odredbi u tome Mirovnom ugovoru uopće nema glede Nezavisne Države Hrvatske.”

Uzevši u obzir sve pobrojane činjenice, povijesne neosporne činjenice, tragikomična je situacija u kojoj deseci tisuća ljudi u Čavoglavama veličaju režim koji je iste te Čavoglave dao pod upravu Talijanima.

Čavoglave su u to vrijeme bile u Drugoj zoni gdje NDH nije smjela graditi vojne objekte, gdje su stotine tisuća talijanskih vojnika provodile svoju pravdu, gdje su talijanski policajci uhićivali Hrvate, gdje su talijanski suci osuđivali Hrvate i gdje su talijanski činovnici oduzimali hrvatske kuće, piše Express.