Izražavanje nezadovoljstva samo po sebi nije nužno nezdravo. Dapače, ono može imati važnu psihološku i socijalnu funkciju. Ljudi se žale kada osjećaju da su opterećeni, zakinuti, nesigurni, neshvaćeni ili kada imaju dojam da nemaju dovoljno kontrole nad okolnostima u kojima žive. U tom smislu, pritužba može biti signal da postoji stvarni problem, osobni, obiteljski, radni ili društveni – kaže Ivan Zečević, mag. psych., psiholog i KBT terapeut iz Zagreba, vlasnik Centra za neuropsihologiju i poremećaje spavanja.

Začarani krug

– Međutim, problem nastaje kada se nezadovoljstvo pretvori u trajni obrazac mišljenja i komunikacije. U kliničkoj psihologiji tada govorimo o procesima poput ruminacije, odnosno ponavljajućeg vraćanja na iste negativne misli, zatim o zabrinutosti, katastrofiziranju, osjećaju bespomoćnosti i smanjenom osjećaju osobne učinkovitosti. Osoba tada ne ostaje samo na rečenici: »Ovo mi je teško.«, nego sve češće ulazi u obrazac »Ništa se ne može.«, »Uvijek je tako.«, »Svi su protiv mene.« ili »Nema smisla pokušavati.«. Psihologija pokazuje da ljudi prirodno snažnije reagiraju na negativne nego na pozitivne informacije. To je dijelom evolucijski razumljivo, jer je mozak razvijen tako da brzo prepoznaje prijetnju. No u suvremenom životu, u kojem smo svakodnevno izloženi lošim vijestima, financijskim brigama, uspoređivanju s drugima i pritiscima na poslu, taj mehanizam lako može postati pretjeran. Tada se razvija opći doživljaj da je stvarnost stalno ugrožavajuća i nepravedna. Zato je važno razlikovati zdravo nezadovoljstvo od kroničnog nezadovoljstva, ili, što bismo laički rekli, od kukanja. Zdravo nezadovoljstvo može biti pokretač promjene. Ono kaže: »Ovo nije dobro, što možemo učiniti?« Kronično nezadovoljstvo, ili kukanje, često ostaje na emocionalnom pražnjenju, bez jasnog cilja i bez koraka prema rješenju. Ono kratkoročno može donijeti olakšanje, ali dugoročno učvršćuje osjećaj nemoći. Problem je kompleksan jer ne ovisi samo o osobnosti pojedinca. Treba uzeti u obzir temperament, životna iskustva, obiteljsku kulturu komunikacije, razinu stresa, ekonomske okolnosti, medijski prostor, radne uvjete i opću društvenu klimu. Nije isto kada se žali osoba koja je objektivno preopterećena i kada se žali osoba koja je usvojila negativizam kao uobičajeni način odnosa prema svijetu. Psihološki gledano, najvažnije je pitanje vodi li izražavanje nezadovoljstva prema boljem razumijevanju i djelovanju ili samo produbljuje nemoć.

Stoji li teza da je i komunikacija u kriznim vremenima (uključujući i onu medijsku), kakva su ova sadašnja (sukobi, ratovi, inflacija, pad standarda, brige oko budućnosti…), uzrok povećanog nezadovoljstva, između ostalog i na poslu, u radnom okruženju, što mnogi često ističu kao primjer?

– Da, mislim da ta teza stoji, uz napomenu da komunikacija nije jedini uzrok, nego jedan od važnih pojačivača nezadovoljstva. Krizna vremena stvaraju realan psihološki pritisak. Ratovi, inflacija, pad standarda, neizvjesnost posla i briga za budućnost ne djeluju samo kao društvene ili ekonomske činjenice nego i kao kronični stresori. Čovjek može izdržati mnogo toga ako ima osjećaj da razumije situaciju, da ima bar dio kontrole i da postoji neka perspektiva. Kada toga nema, raste tjeskoba, razdražljivost i nezadovoljstvo. Medijska komunikacija tu ima jako važnu ulogu. Informiranje je nužno, ali stalna izloženost dramatičnim, prijetećim i konfliktno oblikovanim porukama može održavati stanje nesigurnosti i anksioznosti. Osoba ima dojam da se mora stalno informirati, a zapravo se iznova emocionalno uznemiruje bez mogućnosti da išta konkretno poduzme. To ne znači da su mediji »krivi« za nezadovoljstvo, ali način na koji se krize komuniciraju može utjecati na razinu kolektivne napetosti.

U radnom okruženju nezadovoljstvo se često pogrešno objašnjava samo karakterom zaposlenika. Kaže se: »Ljudi stalno prigovaraju.« No klinička i organizacijska psihologija upozoravaju da kronično nezadovoljstvo na poslu često proizlazi iz stvarnih psihosocijalnih rizika: prevelikog opterećenja, nejasnih očekivanja, manjka autonomije, loše komunikacije, nesigurnosti, nepravedne raspodjele posla, nedostatka priznanja i lošeg vođenja. Primjerice, zaposlenik koji svakodnevno govori »ovo više nema smisla« možda nije samo negativna osoba nego i osoba koja je dugo izložena stresu i nema dojam da je netko čuje. S druge strane, ako se u radnom kolektivu stalno ponavljaju samo negativne interpretacije, bez konkretnog razgovora o rješenjima, nezadovoljstvo postaje zarazno. Cinizam se vrlo lako širi u grupama. Jedna osoba kaže da ništa ne valja, druga potvrdi, treća doda vlastitu frustraciju i uskoro cijeli kolektiv funkcionira u atmosferi ogorčenosti. Zato je važno razlikovati opravdanu kritiku od destruktivnog negativizma. Opravdana kritika imenuje problem i traži promjenu. Destruktivno nezadovoljstvo, ili kukanje, širi nemoć, ali ne nudi smjer. U kriznim vremenima posebno je važno kako komuniciraju mediji, institucije, poslodavci i obitelji. Ljudi lakše podnose teškoće kada komunikacija nije panična, nejasna i ponižavajuća, nego smirena, konkretna i usmjerena na ono što se može učiniti.

Zdrave granice

Kako prevladati sindrom nezadovoljstva, pretjerane kuknjave oko svega? Koje i kakve terapije, napose psihološke, mogu pomoći? Ima li kukanju kraja ili kukanje postaje također »novo normalno«?

– Ne mislim da je cilj prestati se žaliti. To bi bilo nerealno, a ponekad i nezdravo. Cilj je naučiti razlikovati korisno izražavanje nezadovoljstva od obrasca koji nas stalno vraća u istu nemoć. Nije problem reći: »Teško mi je.« Problem je ako se godinama ostaje samo na tome, bez pokušaja da se jasnije imenuje potreba, granica ili mogući korak. U praksi često pomažu tri jednostavna pitanja. Prvo: Što je točno problem? Drugo: Što mi je u ovoj situaciji potrebno? Treće: Što je najmanji korak koji je u mojoj kontroli? Primjerice, umjesto opće rečenice: »Na poslu je sve katastrofa.« korisnije je reći: »Imam previše zadataka, prioriteti nisu jasni i trebam razgovor s nadređenim o raspodjeli posla.« Umjesto »Nitko mi kod kuće ne pomaže.« korisnije je reći: »Trebamo dogovoriti tko ovaj tjedan preuzima koje obaveze.« Takva komunikacija ne potiskuje nezadovoljstvo, nego ga prevodi u razumljiv zahtjev i konkretne korake kako si pomoći. Od psiholoških pristupa mogu pomoći metode koje se već dugo primjenjuju u kliničkoj praksi. Kognitivno-bihevioralna terapija pomaže osobi prepoznati automatske negativne misli, katastrofična tumačenja i obrasce koji održavaju osjećaj bespomoćnosti. Terapija usmjerena na rješavanje problema pomaže da se opća zabrinutost pretvori u konkretne korake. Bihevioralna aktivacija korisna je kada osoba zbog nezadovoljstva i bezvoljnosti odustaje od aktivnosti koje joj inače daju osjećaj smisla i zadovoljstva. Mindfulness i metakognitivni pristupi pomažu smanjiti stalno mentalno vraćanje na iste negativne sadržaje. ACT pristup, odnosno terapija prihvaćanjem i posvećenošću, naglašava da neugodne emocije ne moramo nužno ukloniti da bismo živjeli u skladu s vrijednostima. Na svakodnevnoj razini korisno je uvesti male granice.

Primjerice, može se dopustiti deset minuta za »ventiliranje«, ali nakon toga postaviti pitanje: »Dobro, što sada možemo?« U obitelji ili na poslu može vrijediti pravilo da je pritužba dobrodošla, ali da bude konkretna. Umjesto beskonačnog ponavljanja »sve je loše« korisnije je pitati: »Koji dio je loš, koga se tiče i što predlažemo?« Važno je naglasiti da se iza kroničnog nezadovoljstva ponekad kriju ozbiljnije teškoće: depresivnost, anksioznost, izgaranje, nesanica, traumatski stres, problemi u odnosima ili dugotrajni osjećaj besmisla. Ako se uz nezadovoljstvo javljaju gubitak interesa, umor, razdražljivost, poremećaj spavanja, osjećaj beznađa ili suicidalne misli, više ne govorimo o običnom kukanju, nego je potrebna stručna procjena. Psihološka procjena, savjetovanje i terapija, a u nekim slučajevima i psihijatrijsko liječenje, tada mogu biti jako važni. Hoće li kukanje postati »novo normalno«, ovisi o tome kako kao pojedinci i zajednica reagiramo na frustraciju. Ako stalno ponavljamo nemoć, ona postaje navika. Ako nam nezadovoljstvo služi kao signal za razgovor, granice i promjenu, ono može biti korisno. Drugim riječima, kraj kukanja nije u šutnji, nego u odgovornijem govoru s jasnim koracima kako si pomoći.

Treba nam emocionalna pismenost

Uzimajući sve aspekte u obzir, kakav bi bio vaš završni komentar?

– Zaključio bih da smijemo biti nezadovoljni, ali ne moramo njegovati osjećaj bespomoćnosti. Smijemo govoriti o problemima, ali bismo trebali paziti što tim govorom stvaramo oko sebe. Nakon što izgovorimo što nas muči, korisno je zapitati se: Želim li samo podijeliti frustraciju, želim li podršku ili želim nešto promijeniti? Ta razlika je psihološki jako važna. Društvu ne treba zabrana nezadovoljstva, nego više emocionalne pismenosti, više konkretne komunikacije i više osjećaja osobne i zajedničke odgovornosti te primjerenih reakcija na konstruktivne kritike. Drugim riječima, nije problem u tome da se ljudi žale. Problem je ako se samo žale, a pritom više ne vjeruju da su razumijevanje, solidarnost i promjena mogući.