Asad mora otići – glasila je invokacija povećeg broja najviših političkih dužnosnika američkih, europskih i arapskih država koji su početkom prošlog desetljeća objavili kako će se Sirija, bliskoistočna zemlja s 23 milijuna stanovnika, pridružiti Iraku, Afganistanu i Libiji kao laboratorij za iskušavanje novog »regime change« eksperimenta.

U pomno isprogramirani narativni kalup muslimanskog diktatora, u kojem već bile izrađene medijske fantazme s likovima Sadama Huseina i Muamara Gadafija, izliven je simulakrum sirijskog predsjednika Bašara al-Asada, jednog od sijaseta moćnih svjetskih političara koji je zadovoljavao sve kriterije da ga se u Svetom Zapadnom Carstvu proglasi tom najstrašnijom od svih ocjena – autoritarnim. No, dinastijska narav vlasti, efektivno jednostranačje i potpuna kontrola nad političkim procesima u Siriji, kao što to pokazuju povijesni odnosi Oksidenta sa Saudijskom Arabijom, Katarom i ostalim odanim arapskim monarhijama, nisu bili aspekti ocjenjivani na preliminarnom testu za odabir sljedeće žrtve imperijalnog nasilja. Sirijska vanjska politika, previše slizana s nedosanjanim plijenom svih neokonzervativaca Iranom, presolidarna s okupiranim Palestincima i njihovim glavnim saveznikom, libanonskim Hezbolahom, direktno je ugrožavala američke, izraelske i saudijske zamisli, zbog čega je Arapsko proljeće brzo pretvoreno u još jednu nakbu.

Novi arapski vjetrovi

Dvanaest godina kasnije teško je zamisliti kolikog su promjera knedle koje moraju gutati ratni prizivači. Nakon što je 7. svibnja sa sirijskog članstva u Arapskoj ligi maknuta suspenzija, Bašar al-Asad prošlog je tjedna u saudijskoj Džedi sudjelovao na 32. samitu ovog saveza zajedno s predstavnicima i liderima još 21 arapske zemlje te ovim simboličkim činom označio svoju nepobitnu pobjedu koja je ostvarena kontra svih očekivanja i prognoza. U društvu ljudi, od kojih su neki ne tako davno otvoreno navijali za njegovo ubojstvo, Asad je, svjestan nove političke klime u regiji, povukao pragmatičan i očekivan potez. Njegovu osudu Zapada, koji je »odvojen od ikakvih principa i morala, prijatelja i partnera« pratio je poziv na regionalno ujedinjenje.

– Moramo se suočiti s rascjepima na arapskoj sceni koji su se zbili u posljednjem desetljeću i vratiti Arapsku ligu njezinoj ulozi iscjelitelja, a ne produbitelja rana. Sirija je srce arapskog identiteta. Prošlost, sadašnjost i budućnost Sirije je Arabizam, no ne Arabizam savezništava, već Arabizam pripadanja, jer savezništva su privremena, a pripadanje je permanentno, kazao je sirijski predsjednik među svojim novim prijateljima. Njegove su poruke prihvaćene i u zajedničkoj izjavi samita, u kojoj su osim potpore stabilnosti Sirije, očuvanja teritorijalnog jedinstva i naporima za prevladavanje opće krize u ovoj zemlji izraženi i pozivi za zaustavljanjem stranog utjecaja u interna pitanja i prestanak podržavanja paramilitarnih skupina – nedvojbeni pokazatelji da okupacijske trupe na sjeveru Sirije više nemaju potporu većine susjedstva.

Novopronađenu panarapsku prisnost prikazanu u Džedi, pred kojom još uvijek stoje konkretni i grandiozni izazovi, nisu uspjeli pokvariti sve slabašniji disonantni glasovi s margina. Tiho protivljenje prigrljivanju Damaska koje su u proteklim tjednima izražavali katarski, marokanski i kuvajćanski politički vrhovi zatomio je službeni Rijad, dok upozorenja Washingtona i Bruxellesa nitko u zapadnoj Aziji nije tumačio kao išta drugo nego patronizirajuća jecanja gubitnika. Premda Arapska liga nije organizacija najviše političke važnosti, već je njezin značaj uglavnom ograničen na diplomaciju, američki State Department nije se mogao suzdržati od izjave »Mi ne vjerujemo kako Sirija zaslužuje povratak u Arapsku ligu«, kao što to nije mogla učiniti niti udarna snaga fijaska zvanog europska vanjska politika, njemačka inoministrica Annalena Baerbock, kazavši kako Asad ne smije biti »nagrađen za dnevna kršenja ljudskih prava«. Američki kongres sredinom mjeseca izglasao je zakon kojim se američkoj vladi zabranjuje normalizacija odnosa sa Sirijom dok Asad obavlja ikakvu funkciju, te reda radi pojačao ionako brutalne sankcije, što je bio način da Demokrati i Republikanci ižive svoje frustracije i pokažu nemogućnost pomirenja s propašću svog plana svrgavanja sirijskog režima.

S druge strane, žalovanje Saudijske Arabije za tim porazom nije dugo trajalo, s obzirom na to da je apsolutistička kraljevina pokazala veću spremnost za samokritiku i promjenu političkog smjera od svojih bivših partnera u zločinu. Kao dio svog velikog regionalnog obrata unutar kojeg su započeti mirovni procesi s Iranom i Jemenom, vladajuća garnitura de facto saudijskog vladara Mohameda bin Salmana uspostavila je bilateralne odnose s Asadovom vlasti te na ministarskoj razini održala sastanke koji se tiču uspostave humanitarnih koridora, prekida sirijske izolacije, jačanja državnih institucija i uspostavljanja vojne kontrole nad svim sirijskim područjima. Nije pretjerano reći kako Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati predvode novi val sirijske reintegracije, pridružujući se Rusiji i Iranu koji su u svojim ograničenim kapacitetima to dosad činili. Još jedna prilika za diplomatske susrete sa sirijskim vrhom već je najavljena za kraj studenog. UAE, domaćin ovogodišnje klimatske konferencije COP28, pozvao je Bašara al-Asada na dvotjedni samit u Dubaiju, a već se sad može predvidjeti kako smanjenje emisije stakleničkih plinova u atmosferu neće dospjeti u prvi plan ovog zbivanja.

Turska kvaka

Problemi u sirijskom susjedstvu, bar što se normalizacije odnosa tiče, sveli su se na dva slova, malo »k« i veliko »T«. Katar, najvjerniji Zapadni saveznik na Arapskom poluotoku, još uvijek ne odustaje od financiranja fundamentalističke grupe Hayat Tahrir al-Sham (HTS), koja okupira sjeverozapadni dio Sirije uz tursku granicu, niti se želi suočiti s činjenicom da njihova investicija u džihadiste neće dati povrat. Negodovanja najvećeg i najdužeg financijera ekstremista u Siriji po pitanju Asadove rehabilitacije izazvana su kontinuiranim stavom kako ova sićušna država ima pravo na direktan upliv u sirijska interna pitanja, posebno na instaliranje političara bliskih tajnovitoj grupi zvanoj Muslimansko bratstvo. Ipak, katarski premijer iz vladajuće dinastije Al-Thani prošlog je tjedna izjavio kako se »Katar ne želi izdvajati iz arapskog konsenzusa o povratku Sirije u Arapsku ligu, a budući da niti Sirija nema pretjerane koristi od moljakanja naklonosti Dohe, hladno toleriranje na vanjsko političkom planu još će duže vrijeme biti glavni opis ovog bilateralnog odnosa.

Mnogo veći problem za Damask predstavlja Ankara. Kao podržavatelj najgorih islamista i direktan sudionik u okupaciji područja u pokrajinama Idlib i Alep koji prisutnost »kurdskih terorista« koristi kao opravdanje za svoju vojnu prisutnost te diplomatski pritisak na Siriju, Turska u svojim rukama drži ključ prema objedinjavanju sirijskog teritorija i ublažavanju teških uvjeta u kojima živi stanovništvo u okupiranom dijelu. Sirijska je vlada odlučna u nastojanju kako normalizacije odnosa s Turskom neće biti dok se zadnji turski vojnik ne povuče (što je u nedjelju ponovo istaknuo sirijski ministar vanjskih poslova Faisal Mekdad), pri čemu se Asadov kabinet nada kako će Rusija kao saveznica obje države posredovati ovom kontaktu. Početkom travnja u Moskvi su se susreli diplomati domaćina, Sirije, Turske i Irana, a krajem istog mjeseca na sastanak u glavni ruski grad stigli su vanjski ministri navedenih zemalja gdje se razgovaralo o prekidu turske okupacije.

Sirijska prekretnica

Centralna tema ovih razgovora bilo je i micanje turske blokade na sirijsku vodoopskrbu preko Eufrata, rijeke kojom je Sirija dobila više od polovinu svoje vode, a uz to, neriješenim ostaje pitanje vraćanja sirijskih izbjeglica, kojih se od 3,5 do 4 milijuna nalazi u Turskoj. Premda njihov boravak u ovoj zemlji izaziva društvene nemire, povećanu količinu šovinizma i nacionalističkog bijesa, turskom predsjedniku Recepu Tayyipu Erdoganu ne žuri se kada je u pitanju njihovo vraćanje u matičnu zemlju. Između dva kruga predsjedničkih izbora Erdogan je izjavio kako u Siriju natrag planira poslati samo milijun izbjeglica, što se može protumačiti željom da turska država i dalje prima novac od Europske unije na račun »zadržavanja« izbjeglica na putu prema Europi, ali i činjenicom da devastiranoj turskoj ekonomiji treba jeftina radna snaga koju će joj pružiti očajni Sirijci. Ishod izbornog sukoba Erdogana i njegovog konkurenta Kemala Kilicdaroglua, koji je u predizbornoj kampanji imao još oštriju retoriku protiv Sirijaca i Kurda, vrlo vjerojatno neće promijeniti brzinu ovog tijeka. Ponovo, uloga ruske diplomacije ovdje će biti ključna, što je Erdogan sugerirao u prošlotjednom intervjuu CNN-u, kazavši: »Rusija i Turska trebaju jedna drugu u svakom mogućem području.«

Iako borbe niskog intenziteta još uvijek traju, a nacionalni teritorij nije cjelovit – zbog čega rat u Siriji još nije službeno okončan – sirijsko stanovništvo s opreznim optimizmom može sanjati o boljoj budućnosti, s obzirom na to da su politički uvjeti u kojima se Damask nalazi gotovo neusporedivi s onima iz 2011. godine. Saudijsko-katarsko-tursko-američki plan neselektivnog financiranja najekstremnijih elemenata, sektarijanskih paramilicija i svih koji su svoje nišane htjeli uputiti prema vladajućoj Ba’athističkoj strukturi tada je zakočio prosvjede protiv Asadove vlade, spriječio bilo kakvu političku reformu te uveo novu, mnogo mračniju realnost u ovu zemlju. Taj period pun transnacionalne nade, stremljenja liberalnijem i manje rigidnom društvu od onog koji je desetljećima vodila dinastija Asad, brzo se izvitoperio kada su prosvjede preuzele snage koje nisu imale takvu viziju budućnosti, već onu temeljenu na fundamentalističkim, salafističkim, ultrapatrijarhalnim ideologijama kojima je snažni sirijski sekularizam bio glavni neprijatelj. U opasnosti pred gubitkom glave stanovništvo u područjima koje je kontrolirala sirijska vlada prekinulo je svoje glasne kritike na Asadov račun, kao što su svoja mišljenja ušutkali i nesretnici kojih je zapao život pod terorom tzv. Islamske države (Daeša).

Ono što je počelo kao građanski rat, vrlo se brzo pretvorilo u međunarodnu terorističku operaciju s najširim regionalnim i globalnim geopolitičkim posljedicama. Prilikom pokušaja svrgavanja sirijske vlasti američka CIA pokrenula je operaciju Timber Sycamore tijekom koje je iz njezinih fondova financirano, opremano, trenirano i pomagano više od 80 različitih militantnih skupina, islamističkih fundamentalista i tzv. »umjerenih pobunjenika«. U paramiliciju nazvanu »Slobodna sirijska vojska« (FSA), koja je trebala ući u Damask, ponoviti irački i libijski scenarij te zauzeti vlast, slilo se na tisuće džihadista najrazličitijih nacionalnosti, Sirijaca, Iračana, Afganistanaca, Pakistanaca, ali i Britanaca i Francuza. Trenažni centar u južnoj Turskoj prolazili su budući borci Daeša, Al Kaide i Al-Nusre koji su se okorištavali novcem i resursima koji su najvećim dijelom dolazili iz katarske kase. Pod izlikom borbe protiv terorista u rat su se čizmom i puškom ubrzo uključili i sami Turci i Amerikanci, koji do današnjeg dana svoje – prema međunarodnom zakonu ilegalno – učešće u Siriji nisu prekinuli.

Cijela narav desetljetnog rata u Siriji stala je u jedan kratki e-mail iz 2012. godine koji je, prema objavi Wikileaksa, današnji glavni sigurnosni savjetnik američkog predsjednika Bidena Jake Sullivan uputio svojoj šefici, glavnoj državnoj tajnici Hillary Clinton. »Al Kaida je na našoj strani u Siriji« – pisao je tada mlađahni, 35-ogodišnji Sullivan, ondašnji direktor političkog planiranja u State Departmentu, odjeljenju zaduženom za discipliniranje neposlušnih vlada diljem svijeta. Dok je prljaviji dio posla odrađivala CIA, američka se vlada fokusirala na nesmiljenu propagandu koja je režim u Siriji personalizirala i oko njega stvorila Asadov kult ličnosti. Nije bilo zapadnog medija koji sirijskog vladara nije prozvao »diktatorom koji ubija svoje ljude«, na perfidan način izokrećući realnost građanskog rata i lijepeći etiketu kojom se u sličnim okolnostima nisu usudili ocrniti Petra Porošenka, Volodimira Zelenskog ili bilo kojeg izraelskog čelnika. Nije bilo ni medija koji se zapitao jesu li tvrdnje američkih dužnosnika o tobožnjim Asadovim zločinima istinite, pa su tako barem dvije »false flag« operacije – kemijski napadi na Gutu 2013. i Dumu 2018. za koje je uz pomoć fabriciranih dokaza »pobunjenika« optužena sirijska vojska – poslužile kao razlog da ratna situacija eskalira. Kasnija otkrića slavnog američkog novinara Seymoura Hersha odnosno Wikileaksovih otkrića o zataškavanju skandala unutar Organizacije za zabranu kemijskog oružja (OPCW) nisu bila dovoljna da se taj narativ ispravi.

Međutim, više stotina tisuća mrtvih kasnije Sirija je uz obilatu pomoć Irana i posebno Rusije uspjela dokazati kako američka vojna hegemonija nije nepobjediva. Zbog ovog je razloga sirijski rat bio prva prava prekretnica u nepovratno izmijenjenom globalnom poretku. Umjesto javnog vješanja ili »point blank« egzekucije Asad je iz nemale opasnosti izišao kao pobjednik i nacionalni lider koji se u očima naroda nije kompromitirao kolaboracijom, zbog čega nije bilo upitno kako će 2021. godine zasjesti na novi sedmogodišnji mandat, no od još većeg značaja bilo je vraćanje Rusije na svjetsku pozornicu kao globalne sile koja neće šutke gledati kršenja međunarodnog prava i mimoilaženje procedura UN-ovog Vijeća sigurnosti. Upravo je sirijsku potvrdu snage ruske vojske i potvrdu Moskve kao provjerenog i pouzdanog partnera ruski predsjednik Putin iskoristio u ironijskom i licemjernom obratu, i sam prekršivši UN-ovu Povelju pokretanjem invazije na Ukrajinu, ušavši u još jedan, direktniji posrednički sukob sa SAD-om, koji je tenzije podigao za dvije razine više.

Cezarovo rezanje

Sirijsko stanovništvo bez obzira na udaljene, svakodnevici preživljavanja gotovo apstraktne političke procese koje vodi Damask još živi u višestrukoj krizi koju uzrokuje cijeli niz čimbenika. Uz snalaženje na ostacima ratnih ruševina te potres u veljači koji je ubio barem 8.500 tisuća ljudi, Sirija kao i veći dio zapadne Azije proživljava izrazitu sušu koja ugrožava usjeve te pogoršava situaciju s opskrbom najosnovnijih prehrambenih namirnica. Siromašan nacionalni budžet ne može se napuniti prodajom nafte jer trećinu Sirije, njezin sjeveroistočni dio u kojemu se nalazi 90 posto sirijskih naftnih rezervi, velike rezerve plina i većina obradivih površina, okupiraju američki pomagane kurdske jedinice prethodno zvane YPG, a sada rebrendirane kao Sirijske demokratske snage (SDF).

Ono što pojedine fundamentalističke skupine čine sporadično i stihijski, SDF radi sistematski. Krađa nacionalnog bogatstva kako bi se financirale paramilitarne grupe glavni je biznis u pljačkaškim pohodima okupatora, koji otuđeno crno zlato kamionima švercaju preko iračke i turske granice, u čemu im pomaže činjenica da SAD i EU upravo na ovu naftu nisu uveli sankcije. Prema navodima sirijske vlade, od početka rata 2011. do sredine 2022. samo je naftni i plinski sektor pretrpio gubitke od 107 milijardi dolara, dok je, usporedbe radi, sirijski BDP u 2020. iznosio 11 milijardi dolara.

Osim prodaje, sirijska moć kupovanja također je uništena, najprije višedesetljetnim američkim »unilateralnim mjerama prisile«, a zatim i potpunom ekonomskom blokadom i embargom. Najbrutalnije mjere protiv sirijske ekonomije i ovaj zločin protiv čovječnosti, cinično nazvan »Zakon Caesar za zaštitu sirijskih civila«, 2020. godine ozakonili su američki Kongres i predsjednik Donald Trump, zabranivši poslovanje u svim zamislivim gospodarskim sektorima, bez obzira na to imaju li državne institucije veze s pojedinačnim transakcijama. Zbog američke i europske »zaštite«, Sirija je spriječena prihvaćati strani kapital koji se boji tzv. sekundarnih sankcija, zbog kojih bi svi koji posluju u Siriji pretrpjeli jednaku sudbinu ekonomske ekskomunikacije.

Ova blokada s nikakvim drugim ciljem nego izazivanjem patnje milijuna ljudi onemogućava infrastrukturnu i svaku drugu obnovu zemlje, a najvidljiviju štetu čini u nacionalnom zdravstvenom sistemu koji nije u mogućnosti spriječiti smrti od itekako izlječivih uzroka.

Sankcije, suprotno njihovom službenom razlogu, prouzrokuju ekonomsku, humanitarnu, zdravstvenu, društvenu, izbjegličku, no ne i političku krizu. Niti prirodna katastrofa u očima zapadnih političara nije bila dovoljan razlog da napuste ove nehumane metode, već tek povod da se u ograničenom periodu od šest mjeseci digne zabrana rada stranih humanitarnih organizacija u Siriji.

Stoga ovakvo ublažavanje neće imati gotovo nikakvog utjecaja na patnje Sirijaca, kojima nedostaju hrana i voda, lijekovi i higijenske potrepštine, energenti, građevinski materijal, rezervni dijelovi za svakakve strojeve, od automobila do dijagnostičkih medicinskih aparata, kojima su blokirani internetski servisi i koji su zbog drastičnog pada vrijednosti sirijske funte izgubili svoje štednje. Narod suočen s ovakvom sudbinom nema nikakvih razloga za slavlje, no probuđena nada u arapsku solidarnost tračak je svjetla na kraju ekstremno dugog i mračnog tunela.