ZAGREB – Prije nešto više od mjesec dana, iako se zveket oružja u zraku osjećao puno dulje, otpočeli su ruski napadi na Ukrajinu koji su označili službeni početak rata.

Anna Bidenko je dvadesetogodišnja Ukrajinka koja je s roditeljima i mlađom sestrom spas od ratnih razaranja pronašla u Hrvatskoj. Riječ je o bistroj i svestranoj djevojci čiji je ambiciozni život u Lavovu naglo prekinut.

– Posljednja dva tjedna uoči samog početka rata, među Ukrajincima je vladala strašna psihoza. Čitavo smo vrijeme bili u iščekivanju prvog napada, govori Anna prisjećajući se zadnjih dana u svojoj domovini.

– Nekako, ipak, sve do samog kraja, nadaš se da će se nešto dogoditi, da će nešto promijeniti tijek zbivanja, da će Putina netko zaustaviti, kazuje nam.

Druga selidba

Budući da Annin otac radi u području informatičke tehnologije za stranu tvrtku koja ima sjedište i u Zagrebu, obitelji Bidenko hrvatska metropola izgledala je kao El Dorado. Dozvolu za napuštanje Ukrajine odnosno, Bijelu kartu, glava obitelji Bidenko je dobio na račun značajnog oštećenja sluha, unatoč čemu se prvotno pokušao pridružiti teritorijalnoj obrani koju čine samovoljno registrirani građani s ciljem obrambenog djelovanja.

Prvu zračnu uzbunu je dočekala spremajući mlađu sestru za školu. Kako je s roditeljima već mnogo puta prošla kroz plan evakuacije, uspjela je ostati trezvena pa se s ocem i sestrom sklonila u podrum zgrade u kojoj su živjeli. Annina je majka tada bila u bolnici, oporavljala se od operacije krajnika.

– Prvog dana je osim nas bila samo još jedna obitelj iz naše devetokatnice u podrumu. Većina ljudi oglušila se na upozorenja te su hrlili do bankomata podići zadnji novac, svjedoči Anna. Međutim, iz dana u dan se podrum se sve više popunjavao, i dok su boravci u istom postajali dulji, internetska je veza bila sve slabija pa su se oslanjali na radioprijenose, što je ovoj mladoj djevojci iz generacije društvenih mreža predstavljalo sasvim novo iskustvo.

Anna Bidenko / J. MIKAČIĆ

U samo dva desetljeća života, dolazak u Zagreb je označio Anninu, čak, drugu selidbu uzrokovanu ratom. Godine 2003. se rodila u Harkivu koji uslijed ratnih zbivanja iz 2014. njezina obitelj zamijenila Lavovom. Budući da je tada imala samo deset godina, odvajanje od prijatelja i šire obitelji koja je tamo ostala sve do danas, teško joj je pala. Budući da je Harkiv na samom istoku zemlje, u svim javnim ustanovama se govorio ruski, jasno i u školi. Ukrajinski su učili samo dva školska sata tjedno, dok se sva nastava odvijala na ruskom. S druge strane, na zapadu njezine domovine, u Lavovu se svuda govorio ukrajinski koji je znala i čitati i pisati, ali ga nije dobro govorila, što je proces odvajanja od starog i navikavanja na novo okruženje učinilo još težim.

– Obitelj s majčine strane generacijama živi na selu nedaleko od Harkiva. Kod njih nisu još padale bombe, samo su izloženi uličnim borbama, govori Anna, iz čega je svakako razvidna normalizacija nasilja koja se neminovno odvija i u glavama najvećih pobornika mira.

Selidba u Lavova je značila i postepeni gubitak kontakta s tadašnjim prijateljima i kolegama iz razreda, ali su se sada, ponovnom ratnom agresijom, ti kontakti obnovili.

Ne ljuti se na Ruse

– Prvi dan rata sam bila jako rastresena. Toliko smo mahnito pratili vijesti da televizor u stanu nismo isključili sve dok nismo odlučili sjesti u automobil i službeno postati izbjeglice, prepričava Anna dodajući da su joj otada krenuli i problemi s nesanicom pa su joj stalno na pamet padali svi nekadašnji prijatelji i kolege za koje se brinula jesu li preživjeli. Da je i ona njima bila na umu svjedoče nakon dugo vremena uspostavljeni kontakti. Kratke poruke u kojima se postavljaju samo osnovna pitanja: Kako je kod vas? Je li itko od tvojih bližnjih nastradao? Jeste li na sigurnom?

– Ni sama ne znam točno reći koliko je put do Zagreba trajao, ali definitivno znam da smo 36 sati proveli samo na ukrajinsko-mađarskoj granici, gorko svjedoči Anna pri čemu se još više osvrće na emotivno tešku atmosferu u automobilu. Budući da su vlastiti stan u Lavovu napustili prije zore, dvanaestogodišnja sestra je još spavala, a majka nije mogla govoriti zbog operacije krajnika. S obzirom na to da je Annina mama u protekle tri godine operirala karcinom dojke i štitnjače, nužni su joj redoviti liječnički pregledi i mnoštvo lijekova. Nažalost, sve što se u ratom opterećenoj Ukrajini iz osnovnog promeće u teško dostupan luksuz.

– Lavov je relativno blizu granici s Poljskom. Logično mi se činilo da neće puno nastradati od ruskih napada te sam bila odlučna ostati, razočarano Anna objašnjava svoja unutarnja previranja. Naime, od prvog dana rata, Anna je zajedno sa svojim prijateljima volontirala u skloništima.

– Moj najbolji prijatelj je student farmacije koji nas je uključio u pomoćne poslove slaganja lijekova i paketa prve pomoći. On je još uvijek u Ukrajini, u skloništu isto radi danju, a noću volontira na željezničkom kolodvoru preusmjeravajući gomile ljudi koje pristižu te pomaže u raščišćavanju kolodvora od dječjih igračaka i svega ostalog što unesrećeni ostavljaju za sobom. Nastojim se čuti s njim svaki dan, ohrabriti ga, znam da mu je jako teško, s knedlom u grlu izgovara Anna, osjećajući grižnju savjesti što i ona nije u prilici pomoći.

Međutim, nakon nekoliko dana ustrajnih argumentacija, a ponajviše zahvaljujući majčinu krhku zdravlju, otac ju je uspio slomiti da pristane na izbjeglištvo s ostatkom obitelji jer je ona jedina koja tečno govori engleski.

Pri prelasku granice s Mađarskom joj je bilo posebno teško kad je od domicilnog stanovništva višestruko čula »Vratite se natrag! Ovo nije vaša zemlja! Gonite se u Ukrajinu«. Unatoč tomu, izražava veliko razumijevanje prema domicilnom stanovništvu za koje je sigurna da se samo pribojava da će im izbjegli Ukrajinci preoteti poslove i domove.
Jednako tako govori i o ruskom narodu u cjelini.

– Ne ljutim se na Ruse. Oni su izmanipulirani perfidnom propagandom koja je u sprezi s gotovo svim medijima koji se ne libe lažnog izvještavanja. Sva je moja ljutnja usmjerena jedino na šačicu ljudi koji čine ruski vrh, pod čijom smo opresijom sedam stoljeća te, dakako, samog Putina, kaže.

Političari heroji

Budući da je naša sugovornica planirala upisati Fakultet političkih znanosti, što je prirodan životni put kad se uzmu u obzir godine volonterskih i aktivističkih angažmana u vidu ljudskopravaške borbe, itekako je dobro informirana i upućena kako u rusku, tako i ukrajinsku politiku. Svega nekoliko mjeseci prije početka rata je i sama bila sumnjičava glede političkog kapaciteta predsjednika Zelenskog te mu zamjerala koruptivne afere. Međutim, otkako je nekoliko dana uoči početka rata počeo s porukama ohrabrenja vlastitog naroda i zazivanja strane pomoći, njezino se mišljenje uvelike promijenilo.

– Naši političari i novinari su naši heroji, pasionirano govori dodajući da Zelenski ima ogromnu podršku Ukrajinaca, a ovih desetak posto koji mu još uvijek nisu skloni, kaže, samo ne razumiju dovoljno funkcioniranje društva u ratno vrijeme.

– Političare ne treba sada kritizirati, to se radi u mirnodopsko vrijeme, ocjenjuje. Oduševljena je organizacijom šest-sedam novinarskih kuća koje su se od prvog napada počele udruženo izvještavati, naizmjenično na svaki puni sat donoseći jezgrovit pregled aktualnosti s neizostavnim podizanjem nacionalnog morala, čak i u trenucima izvještavanja iz skloništa.

– Hrvati su prekrasan narod, pun suosjećanja, uvijek spreman pomoći, zaključuje Anna nakon što je prepričala iskustvo boravka u organiziranom smještaju Plitvice, šaljivo dodajući da ipak nije bila u nacionalnom parku. Budući da se njezina majka još oporavljala od operacije, ljubazno joj je osoblje omogućilo tekuću hranu, a zaposlenici i volonteri Crvenog križa su na raspolaganju u bilo koje doba dana ili noći.

– Jučer je mama vodila sestru kupiti cipele, jer je ove iz Ukrajine brzo prerasla. Osoblje u prodavaonici je bilo toliko ljubazno da su joj poklonili trenirku, a dobili smo i popust pri kupnji mikrovalne pećnice, sa sjajem u oku govori Anna istinski oduševljena hrvatskim gostoprimstvom. Lijepe riječi nije štedjela ni govoreći o obitelji koja im je povoljno iznajmila stan u Zagrebu te se maksimalno angažirala kako bi obitelj Bidenko što prije ishodovala dokumentaciju koja im je neophodna u prvom redu za majčine posjete bolnici, ali i Annine prve isplate.

Zahvaljujući dobrim ljudima, Anna trenutačno vikendima radi u zagrebačkom restoranu čiji su vlasnici »na pola« Venecuelanci pa se sporazumijevaju na engleskom jeziku. Također, educira se za posao u njemačkoj firmi, a jedna škola stranih jezika joj je velikodušno omogućila besplatno učenje hrvatskog jezika.