Brodovi su isti ka i ljudi, pjevao je onomad veliki Toma Bebić. Ne precizira doduše misli li na pomorce ili brodograditelje, lako moguće da su mu obje struke na pameti.

Brodovi su isti ka i ljudi, pjevušimo na putu do onih koji brodove rade i to na kontinentu, u halama iz kojih se mora, jezera, rijeke i ne vidi.

Brodovi su isti ka i ljudi, jasno nam je to, jer da nije tako ne bi mi ni pošli tamo gdje svoju ruku u izradi broda daje i Martina Matota.

Zbog nje smo u velikoj mjeri tu, jer ona čiji je život profesionalno vezan uz kazalište, ona koja srčano reklamira dobre predstave i ona koju se zove kad ti treba ulaznica ili kontakt kakvog glumca, evo je i brodograditeljica. Na kontinentu.

Martina Matota / Foto: Davor Kovačević

U hali na rubu grada koja je posve blizu šoping centru i širokoj cesti koja vodi i na more. Teatar i brodogradnja!? Navodno može i to. I evo Martine kako izlazi iz hale da nas pozdravi, ali izlazi i Flash!

– Ovo je inspektor Flash. Bez njegova odobrenja ništa se ne može, smije se Martina dok Flash radi svoje, njuška pridošlice i u konačnici im daje dozvolu da pišu o brodovima i ljudima.

– Flash je sve odobrio. Jedino se na krov broda još nije popeo, kaže Martina.

– Kako samo dojavi ako nešto nije u redu, intrigira nas.

– Laje, ako nešto nije kako treba, stoji i laje, jednostavno će Martina.

SVE EKO

Momci pred ulazom u halu nešto vrijedno vare.

– Ovo je transportna kolijevka za drugi brod, a brodovi su unutra, objašnjava Martina.

Trenutno su dva broda u hali, u izgradnji, pred dovršenjem. Oba »rade na struju«, na solarni pogon, taman da bude jasno zašto im je naručitelj Nacionalni park Plitvička jezera.

Na zagrebačkom Jankomiru radi šestero stalnih i desetak »letećih« brodograditelja / Foto Davor Kovačević

– I sve je našeg domaćeg uma i ruku djelo, pitamo.

– Apsolutno, od prve ideje, nacrta, izvedbe, niže Martina.

Nabraja ona, a onda nam pokazuje čovjeka što na jednom od brodova nešto brusi malo podno krova.

– To je vlasnik Tomo. On je zamislio, projektirao i svojim rukama napravio veliki dio broda. Sva smo tu napravili sami, kazuje Martina.

Tomislav Uroda i Martina Matota. Ima čovjek dojam da su sami velike brodove napravili. Smije se na ovo Martina, kaže ipak ih je više, šestero stalnih i desetak »letećih«. Doći ćemo mi i do vlasnika čim siđe s nebeskih visina.

Tomislav Uroda / Foto: Davor Kovačević

Do tad u fokusu nam je ona koja donedavno nije ni znala da voli i zna raditi rukama, pa još raditi na brodovima i to ne bilo kakvim. Ova dva broda 15 metara idu u dužinu i sedam u širinu. Moći će primiti sto putnika plus tri člana posade. Plitvičkim jezerima i sad voze brodovi na električni pogon, ali su i manji i stari valjda 50 godina. Flotu valja obnoviti.

– Evo nas na palubi. Ugradili smo klime, dio je već i spojen. A što nam još nedostaje!? Staklene stijene, stolci i klupe. Imamo zato toalet, kormilarnicu u kojoj je 80 posto struje već složeno, priča Martina.

Lijepo je doći za kormilo, makar brod bio u izgradnji. Samo, što je s onim krovom odakle nam se uredno Martina zadnjih dana javljala kad god bi se čuli da susret dogovorimo.

– Zašto krov, pitamo.

– Stavljali smo solare. Brod pokreću isključivo solari, ističe Martina.

– Znači, sve eko, velimo.

– Samo eko, potvrdno će Martina.

DODAJ ČEKIĆ

Sjetio se gazda Tomo, inženjer brodogradnje, gradnje brodova na solarni pogon odavna. Prvi brodovi njegove tvrtke iCat, a da ih pokreću solari, na Mljetu su od 2018. godine.

– Tri su na Mljetu, ali su uži, pet metara široki. Tako da nam je bilo dosta zahtjevno kad smo morali sve kalupe koje imamo za brod širine pet metara širiti za dva metra, objašnjava Martina.

Priča nas pomalo vodi do doba od korone. Treći brod je Mljetu isporučen 2020. godine, onaj četvrti međutim još tu čeka da zaplovi. Jer, sve je stalo u koroni. Pa se tom okrenuo projektiranju pristrana, onog u Vukovaru, u Iloku, baš kao što se trenutno radi na velikom projektu pristana za Lučku upravu Osijek.

Uglavnom se rade projekti za unutarnju plovidbu, za rijeke i jezera, objašnjava Martina. Priča Martina o svemu stručno baš kao da nije žena od teatra već od trliša. Smije se ona, kaže jednostavno je sve.

– Jako mi je lijepo jer je jako različito. Tu je sve egzaktno, tu rupe koje se buše moraju biti točno tog i tog promjera, dok je u kazalištu sve ležernije. I to je sve u kazalištu prihvatljivo, ovdje nije, veli Martina.

Ima zato njen angažman brodograđevni sve elemente da se od njege učini dobar dramski tekst.

– Dogodila se korona i meni je kuća stradala u potresu. Morala sam se iseliti iz kuće, a i kazalište je nastradalo u potresu i radili smo od doma. Sva se odjedanput poremetilo i bio mi je to užasan šok. Onda sam srela Tomu.

Pita me što radim i kako sam. Ja kažem, ništa i grozno. On kaže da je isto relativno loše jer je korona i ljudi su mu otišli doma, a mora završiti brod. Pa pita hoću li doći pomoć. A ja apsolutno ništa o brodovima ne znam. »Je li znaš dodati čekić«, pitao me Tomo. Čekić znam dodati. I tako sam počela, od dodavanja čekića, priča Martina.

Plitvički brodovi šireg su trupa od mljetskih / Foto: Davor Kovačević

S dodavanjem čekića počela je 2020. godine. Taj brod je zgotovljen, a bome je imao i promociju na Jarunu taman da Tomo zamoli Martinu da pomogne. Jer, u promocije se razumije. Na brodu je i koncert bio, Detour je svirao dok je brod plovio po jezeru a publika bila na obali. I da, svu struju za svirku, ističe Martina, dobili su glazbenici od solara s krova broda. Elem, prvo čekić, pa promocija broda, pa jesen i kazalište koje još nije otvoreni.

– Malo pomalo bilo je i »donesi ključ.« Onda ja pitam koji, viličasti ili okasti, haha, priča Martina.

VAŽNOST FIZIKE

Dotjeralo je to, šalimo se, do krova. Makar, reći će ona da je na krovu teški šegrt, ona koja doda bušilicu, spoji dva kabela ili progura nešto kroz rupe koje su toliko uske da samo tanja ruka može kroz njih proći. Vrag nam ne da mira, pa pitamo Martinu što je još naučila, što bi htjela naučiti, čega joj fali!?

– Fali mi snage. Fale mi oćale jer sam skužila da slabo vidim, a sve se traži u milimetar. Možda mi malo fali i vremena da možemo raditi u miru i s guštom. Jer, meni je stvarno super doći popodne tu kad treba recimo lijepiti oblogu, super mi je raditi rukama, ali pod pritiskom je to malo teže, iskreno će Martina.

Martina je rodom s Pelješca, ali barku njeni nisu nikada imali. I barke su bile drvene, pa i ona susjedova kad bi se s njima negdje išlo. Ovi su brodovi od stakloplastike.

– Čitala sam knjigu »Crvena voda« Jurice Pavičića. Toliko rano sam shvatila tko je ubojica da je to strašno, a sve zato jer su na truplu našli staklenog vlakna. Odmah mi je sve bilo jasno, smije se Martina.

Bruse se tu i detektivske vještine, a nije ni da je zamro talent za marketing. Molimo Martinu da nam u par rečenica izreklamira brodovlje.

– Kako bih ga izreklamirala!? Uopće se neću petljati u vate i kilovate, to će Tomo. Ono što je mene fasciniralo je koliko je on tih. Sjajna mi je uopće ta ideja da se vozimo na struju, da smo ekološki, da ne zagađujemo, da smo tihi, da smo pet friendly, a pritom su pet i ribe, komarci, alge, sve što treba. Lijep je. Tih je. Romantičan može biti.

Ponekad zamislim kako bi ga bilo zgodno pustiti na neku pučinu jezera, ako jezero može imati pučinu, zapaliti svijeće pa da je večera, bilo za dvoje ili društvo, s klavirom na palubi. On može i ploviti, može i plutati, jer je tako tih. A pritom čini dobro, nadahnuto će Martina.

Profesoricu i kazalištarku koja se zaljubila u brodogradnju u stopu prati inspektor Flash / Foto: Davor Kovačević

Kazuje i to da prije baš i nije bilo kombinacije da je brod od stakloplastike, a da je električni i da se ne mora puniti na struju već sve dobiva sa solara. Sve je to njoj, priznaje, fascinantno.

– Meni je žao što me k’o malu nitko nije tjerao da više učim fiziku. To mi je užasno žao. Tata mi je glumac, mama računovođa, studirala sam kroatistiku i završila poslovno kazalište, ali mi je strašno žao što me nisu tjerali da bolje razumijem i da skužim koliko je fizika važna u svakodnevnom životu, iskreno će Martina.

Izračuni, fasciniraju je izračuni, mjerenje poput onog vodne linije. Svašta je kaže zagrebala, samo zagrebala.

– Otvorilo mi se jako puno toga što ljudi mogu znati od tog cijelog silnog znanja koje postoji. Recimo, kabel može biti od jednog i pol i dva i pol kvadrata.

Koja je razlika u težini između sto metara kabela od jednog i pol kvadrata i sto metara kabela od dva i pol kvadrata? Ja odem u dućan, moram kupiti sto metara kabela i kažu mi da nema toga od jedan i pol kvadrata. I ja guglam, pitam ChatGPT koliko po metru teži kabel od dva i pol kvadrata, priča Martina.

TRAŽENJE RJEŠENJA

A mi je blijedo gledamo.

– Otvorilo mi se ogromno područje o kojem ja ništa ne znam. I to mi je super. I nije me isfrustriralo, baš naprotiv. Kad ne mogu spavati ja otvorim tablice s DIN-om, veli.

– Din, pitamo.

– Svaka vida ima svoj DIN u kojem je zapisano sve; je li glava ravna, je li okrugla, je li križni, je li imbus… Sva je u DIN-u. Meni je to fantastično, priznaje Martina.

– Meni je to za prepast’ se, iskreno će sedam sila.

Na svoje je tu, sve se čini, došla Martinina prijateljica iz djetinjstva, ona koje je svjesna otkada i sebe, koju Martinino petljanje u brodogradnju uopće nije iznenadilo.

– Sjatila me je kako sam, kad smo bile male, kad god bi netko na Pelješcu gradio kuću morala stati u prvi red. Pa bi brojila koliko su cementa ubacili u miješalicu, ili se gurala da ću zalijevati betonirano. Uvijek sam to morala raditi ja, sjeća se Martina.

Ma, išla je na balet i nije joj žao, ali joj je žao što je nisu gurnuli i put tehničkog odgoja kojeg je voljela. Složili smo se u čas kako nismo imali sreće s profesorima fizike, a opet u pravu je i Martina kada kaže kako je i onima od tehničke struke jako važno da imaju dobrog profesora hrvatskog jezika.

– Da ih nauči da može pročitati nešto više od tehničkih uputa. Mislim da tu treba naći neku mjeru, neku dobru kombinaciju, mudro zbori Martina.

Dok priča ne može čovjek ne primjetiti strast. Kako će i biti kad joj je, priznaje, među alatom super. Dalo bi se, čini nam se, posve fino teatarski uprizoriti tu strast. Brodogradnja je zaslužila predstavu. Skačemo s broda na brod, prolazimo »odjel za kemiju«, evo nas kraj mosta i palube za treći brod…

– Žao mi je i što ne znam više kemije pa da znam razliku između poliesterske smole i vinilesterske smole. Super mi je ovdje što se u dosta situacija treba snaći, treba smisliti neko rješenje, kaže Martina.

– Vidim ja da žena na brodu ne znači ništa loše, šalimo se.

– U brodogradilištu nije, na moru ne znam, smije se Martina.

SAMOODRŽIVOST

A to što je naučila u brodogradilištu kadikad teškom mukom prešuti u teatru, kad joj se primjerice učini da se neki kabel moglo lakše provesti do scene.

Na sreću ima dobrog šefa tehnike koji nema problem s dobrim savjetom, dapače. Teži su znatno pregovori s majstorima oko sanacije obiteljske kuće stradale u potresu. Ma, bit će i to, i lakše i je i to otkada je popodneva u hali s brodovima.

Sva mi to pričamo dok čekamo da se Tomo konačno spusti s visina. I evo vlasnika tvrtke iCat. Nije ovo iCat tu tek tako, već je nastalo od riječi »island« i »catamaran«.

– Ideja je bila napravit brze brodske linije Split, Brač, Hvar. Samo ta ideja je iz 2007. A ta je godine bila davno, veli Tomo.

Katamarani, visoko efikasni, pa da cijene karata budu jeftinije i da se ljudi voze kad god im je želja.

– Kad ne znaš što raditi u Splitu, kako bi bilo da možeš skočiti na Hvar na kavu, objašnjava slikovito Tomo.

Da je bilo onda sluha moglo bi se recimo s Brača na Hvar, s Hvara na Šoltu, a ne da uvijek čovjek mora natrag u Split da bi na drugi otok stigao. No, pustimo to što bi onomad, ‘ajmo radije o konkretnim brodovima, ovima za NP Plitvička jezera.

– Kapaciteta su 100 ljudi. Potpuno električni. Imaju solarnu elektranu koja je dosta velika, 15kWp ugrađene snage koja im je dovoljan za cijeli dan autonomne plovidbe.

Dosta smo s našim brodovima optimizirali sam pogon, trup, otpor da bi dobili tu veliku efikasnost i samoodrživost. Brodovi koji plove na Mljetu imaju potpuno samoodrživost, ne moraju se uopće puniti. Brzine su ima pet, šest čvorova, voze cijeli dan od osam ujutro do osam navečer i sve dobivaju iz solara, kazuje Tomo.

I sve je to, od projekta do gradnje, djelo naših ljudi. Sama tvrtka je, pak, počela s projektiranjem i projektiranja se i danas drže.

– Imamo zanimljivih projekta na projektnom nivou, jer su preveliki za nas. Recimo, sada radimo pristan za Osijek koji ima 100 metara, tri palube. Radimo projektnu dokumentaciju – ističe Tomo.

Kad se ukažu financije projekt je tu, reklo bi se. I eto trena da novinar konačno osvijesti što je pristan.

– Pristan je dio pristaništa i koristi se obično na rijekama zato što rijeke imaju promjenu vodostaj do osam metara i ne možeš brodovima doći na obalu jer imaju zid od osam metara. Zato su tu objekti koji se zovu pristani na koje ostali brodovi pristaju. On je usidren, stalno na istoj poziciji, samo što ima duge pristupne mostove do 25 metara da bi kompenzirali razliku u visini, objašnjava Tomo.

– A Martina, pitamo.

RADNA SNAGA

Smješka se Tomo, pa prepričava onaj susret u doba korone, u doba kad je stala proizvodnja jer nitko nije trebao ni avione, ni autobuse, ni brodove putničke.

– Trebalo je vama društvo, a ne radnik, šalimo se.

– A ne, nadodavala sam se ja čekića, prihvaća Martina.

Bit je da je u koroni sve stalo u brodogradilištu, stalo i u teatru, taman da angažman isprva bude poput terapije. A onda se nastavio.

– I bome naučila se poslu, priznati nam valja.

– Oni koji ne nauče odlaze, na to će Tomo.

Elem, brodogradnja… Eto nas i do problema radne snage, činjenica da fali brodomontera recimo, majstora za finu obradu. Jer ove brodice na kraju grada izvedbom su negdje između radnih brodova i luksuznih jahti.

– Ali, mora biti veliko kad čovjek može reći da je sagradio brod, velimo.

– Drago je svima, pošteno će Tomo.

Pa se čeka porinuće na Plitvičkim jezerima. A brodovi su isti k’o ljudi. To znači da ova dva imaju i nešto Martininog u sebi, a to hoće reći da će ploviti s njima biti milina.