Nakon pronalaska ogromnih količina otpada u Gospiću, blokiranja pristupa cementari u Koromačnom gdje je otpad spaljivan, ali i cijelog niza manjih ekoloških incidenata koji s vremena na vrijeme izlaze u javnost, stječe se dojam kako je cijeli sustav gospodarenja otpadom u Hrvatskoj manjkav i neučinkovit. No stvarna slika znatno je drugačija.

– Nakon afere u Gospiću u javnosti se stekao dojam kako se ništa u Hrvatskoj ne radi. Kao da je nastupila kataklizma po pitanju ekologije. A to nije točno. Nikakve kataklizme nema, sustav funkcionira. Sustav je u jednom trenutku zakazao i to treba popraviti. Ali sustav funkcionira, kaže dr. Tomislav Lukić, stručnjak za zaštitu okoliša, kemičar i dugogodišnji stručnjak za gospodarenje otpadom. Lukić je i predsjednik MAOR-a, Međunarodne akademije održivog razvoja koja je upravo proteklih dana organizirala četvrti međunarodni stručni skup pod nazivom Waste2Energy.

Saniranje odlagališta

Upravo zbog afere Gospić, u Hrvatskoj se gotovo pa podigao novi ekološki pokret. I uz prosvjed koji je održan u Zagrebu, lokalne samoorganizirane ekogrupe počele su blokirati cementare sa zahtjevom da one prestanu s radom. Počeli su stizati i zahtjevi da se u Hrvatsku zabrani uvoz smeća.

– Ljudima treba objasniti procese. Većina javnosti niti ne zna što su uredbe Europske unije, a otpad je u Gospić uvezen upravo prema uredbi EU-a, a ne prema hrvatskom zakonu. Bilo kakve teze da mi možemo zaustaviti uvoz smeća jednostavno ne stoje, jer uredbe EU-a su zakoni na razini Unije koji su obavezni za sve članice. A Hrvatska je članica Europske unije, i za nas vrijede isti propisi kao i za ostalih 26 država unutar Unije, kaže Lukić.

Uostalom, u proteklih 26 godina razina i kvaliteta upravljanja otpadom stubokom je promijenjena, ne samo u Hrvatskoj već i unutar cijelog EU-a. Sve do 2000. godine cijela je Europa gospodarila otpadom po vrlo jednostavnom, rudimentarnom principu. Prikupi otpad, stavi ga na kamion i odvezi na deponij. No u tom trenutku prevladala je potpuno nova filozofija jer je postalo jasno kako taj način upravljanja otpadom nije dugoročno održiv i kako treba nešto poduzeti.

– Od toga vremena Europa počinje graditi sustav, a njegov razvoj traje sve do današnjeg dana. Prvo se u Danskoj krenulo s masovnim spaljivanjem otpada, ali bez ikakvih filtracija plinova. I uskoro im se dogodila velika koncentracija dioksina i furana. Danas se to više tako ne radi, postoje dvostupanjski i trostupanjski sustavi filtracije kojima se štetni plinovi filtriraju, kaže Lukić.

U prilog tomu govori i službeni podatak kako je u Danskoj nakon uvođenja boljeg izgaranja i pročišćavanja dimnih plinova emisija dioksina iz spalionica otpada pala za 94 posto, iako se količina spaljenog otpada u međuvremenu više nego udvostručila. No ipak, ključ ne leži samo u tehnologiji spaljivanja. Ključ leži i u razvrstavanju.

– Biorazgradivi otpad čini jedan od najvažnijih segmenata cjelokupnog otpada, na njega otpada oko 40 posto količine. I ako se uspješno razdvaja otpad, dobar dio problema je riješen jer tom separacijom uklanjamo 40 posto ukupne mase s kojom se moramo nositi. Taj dio ne treba spaljivati, biorazgradivi otpad rješava se na drugačije načine, kaže Lukić. Napominje kako je u periodu od 2000. do 2010. unutar EU-a, čija tada još nismo bili članica, uspostavljen regulatorni okvir i donesene su pravne regulative. Saniraju se odlagališta, uvodi se odvojeno prikupljanje otpada, uvedeni su i sustavi otkupa ambalaže. Hrvatska je u to vrijeme također usvajala europsku regulativu i načinjen je cijeli niz koraka po pitanju upravljanja otpadom.

– Diljem Hrvatske sanirano je preko 200 odlagališta otpada. Sva seoska odlagališta pretvorena su u prihvatljive zelene površine, a počelo se i s izgradnjom MBO-a, odnosno postrojenja za mehaničko-biološku obradu otpada. Bila je to prava tektonska promjena, a poseban iskorak načinjen je uvođenjem prikupljanja ambalažnog otpada. U relativno kratkom vremenu od nekih godinu dana, u prvom valu, prikupljeno je oko 180.000 tona ambalaže. To je naravno bio prvi udar, kada se prikupljala i otprije odbačena ambalaža koja se nalazila u prirodi. Kasnije se ta količina stabilizirala na 50 do 70 tisuća tona ambalažnog otpada godišnje, koliko se i danas prikuplja, kaže Lukić.

Složene odluke

Uvođenje sustava MBO-a bio je još jedan veliki iskorak u upravljanju otpadom, ne samo u Hrvatskoj već gotovo u svim zemljama Europske unije. Riječ je o postrojenjima koja obrađuju miješani komunalni otpad, i to u dvije faze. Prvo se u mehaničkoj fazi otpad usitnjava u posebnim drobilicama, da bi potom radnici i strojevi odvajali korisne sirovine poput metala, plastike i papira. U drugoj, biloškoj fazi organski, odnosno biorazgradivi dio otpada se obrađuje kompostiranjem ili anaerobnom digestijom, odnosno razgradnjom bez kisika.

– Upravo pri izgradnji MBO-a na razini Europske unije načinjena je jedna greška koju moramo ispraviti. Otpad koji ostaje iza MBO-a bio je planiran za spaljivanje u cementarama, no pokazalo se kako veliki broj MBO postrojenja jednostavno ne može napraviti dovoljno kvalitetnu sirovinu za spaljivanje. Cementare imaju svoje kriterije, a sirovina mora imati određenu energetsku vrijednost kako bi mogla biti iskorištena za spaljivanje. U velikom broju slučajeva to nije tako, pa danas u skladištima diljem EU-a stoji 10 milijuna tona sirovine ostale nakon MBO postrojenja koju je nemoguće spaliti u cementarama, kaže Lukić.

Upravo zbog tih nedorađenosti, na razini Europske unije donosi se nova regulativa koja se ubrzano implementira. A njeno usvajanje neće biti lako. Ogroman zaokret postoji ne samo prema zakonodavstvu koje se mijenja, već i prema sustavu financiranja gospodarenja s otpadom, čemu se sve zemlje članice Europske unije, uključujući Hrvatsku, trebaju prilagoditi. A to definitivno neće biti lako. No prilagodbe su nužne, jer samo uz njih moguće je računati na sredstva iz fondova EU-a.

Odlagališta više ne mogu biti rješenje, cementare mogu preuzeti samo dio otpada, a količine koje nastaju neće nestati zbog prosvjeda ili zabrana. Hrvatska će zato, baš kao i ostatak Europe, morati odlučiti što će s onim što se ne može reciklirati, kompostirati ili ponovo upotrijebiti. I upravo će odgovor na to pitanje odrediti kako ćemo svojim otpadom gospodariti sljedećih nekoliko desetljeća.