Kad se dogodi slučaj da djevojčicu s autizmom kojoj treba hitni smještaj odbije 31 ustanova socijalne skrbi i svi udomitelji, s pravom se postavlja pitanje što je s reformom sustava socijalne skrbi, i kuda ona uopće vodi sustav koji bi trebao biti efikasniji, bolje odgovarati na potrebe korisnika, osiguravati kvalitetniju i ujednačeniju skrb na području čitave Hrvatske.

Za prve dvije godine provedbe reforme osigurano je 1,2 milijarde kuna, a koliko se može čuti od onih koji svakodnevno žive sa sustavom socijalne skrbi, do danas se nije odmaklo dalje od rješavanja administrativnih pitanja i preslagivanja koja je definirao novi Zakon o socijalnoj skrbi, onaj isti koji prije dvije godine nije dobio zeleno svjetlo struke.

Nedostatne mjere

Nažalost, danas se obistinilo ono na što je struka upozoravala 2021. godine, kada je tadašnji ministar Josip Aladrović predstavio zakonsko rješenje usmjereno na centralizaciju sustava socijalne skrbi, formiranje Hrvatskog zavoda za socijalni rad, obećao zapošljavanje 200 novih socijalnih radnika u sustavu i rasterećenje postojećih, povećao naknade udomiteljima i drugim kategorijama u sustavu socijalne skrbi. Taj isti sustav danas, nakon što se reforma provodi više od godinu dana, ne pruža bolje usluge, nema više udomitelja, nema novozaposlene socijalne radnike, niti je rasteretio postojeće stručnjake u sustavu. Mjesta za djecu nema dovoljno ni u domovima, ni u udomiteljskim obiteljima, posvajanje se ubrzava puževim korakom, socijalni radnici su nezadovoljni, a kvaliteta usluge na silaznoj je putanji. Na probleme u praksi ukazala je Štefica Karačić, predsjednica Hrvatske udruge socijalnih radnika, ističući da kod traženja smještaja za djecu u pravilu dolaze odbijenice, mjesta nema dovoljno, te ako se ne radi o ugroženoj sigurnosti djeteta, već se traži smještaj za djecu koja su u obradama i sudskim postupcima, za njih se često ne zna tko će ih i kad primiti.

I udomiteljske udruge ukazuju na činjenicu da reforma sustava socijalne skrbi njima nije donijela očekivane pomake. Broj udomitelja nije porastao, zapravo je niži nego ikad, a ljudi se nerado odlučuju na taj poziv. Koliko su i sami udomitelji prebukirani, najbolje govori podatak da je u Slatini kod jednog udomitelja smješteno čak 11-ero djece, iako je po zakonu određen limit od maksimalno troje djece po obitelji.

– Unazad nekoliko godina napravljeni su značajni pomaci u udomiteljstvu – radi se na podizanju kvalitete, zaposlene se osobe potiču da budu udomitelji, uveden je udomiteljski dopust od šest mjeseci ako udome dijete do sedme godine života, povećane su opskrbnine i naknade. Rekla bih da se daje važnost udomiteljima i da se prepoznaje udomiteljstvo kao najbolji oblik skrbi o djeci koja ne mogu odrastati u svojim biološkim obiteljima. Međutim, očito te sve mjere još uvijek nisu dostatne i ne potiču nove udomitelje da se uključe u sustav, kaže Marija Igrec, predsjednica Foruma za kvalitetno udomiteljstvo.

Marija Igrec / Foto Kristina Stedul Fabac/PIXSELL

Ključ napretka

Sve je to vezano uz činjenicu da su se mlade obitelji odselile iz Hrvatske, obitelj se danas kasnije formira, roditeljstvo je zahtjevnije nego nekad, tempo života je drugačiji i sve to utječe na mlade ljude da se teže odlučuju za udomiteljstvo. U pripremi je nova kampanja za promociju udomiteljstva, no čelnica Foruma upozorava da ni prošle kampanje nisu dale rezultata.

– Uvijek postoji taj jedan strah od udomiteljstva – što ako dijete ode na posvojenje, što ako se vrati u biološku obitelj, kako ući u kontakt s biološkim roditeljima. Ali udomitelj mora osvijestiti da je on tu i sada za dijete, u onom momentu kada mu najviše treba, kada je dijete ugroženo, kad stvarno treba stabilnost, ljubav i toplinu. Neka djeca stvarno odrastu u udomiteljskoj obitelji, imala sam djecu koja su 15 godina sa mnom, ali imala sam i djecu koja su otišla nakon dvije godine. Morate osvijestiti da ga kad je vrijeme pustite da dalje nađe svoju sreću i gradi dom negdje drugdje, a vi ste bili tu kad ste mu trebali. Zbog toga straha ljudi često odustanu, objašnjava Igrec probleme s pronalaženjem novih udomitelja unatoč tome što su im naknade povećane.

​Udomiteljstvo se, tvrdi ona, najbolje promovira vlastitim primjerom, razmjenom iskustava.

– Kad okolina vidi zadovoljnog udomitelja, da ta obitelj funkcionira dobro, da ima podršku lokalne zajednice, to je ključ. Ako dobijete dijete koje je zanemareno i nemate sliku njegovog zdravstvenog stanja, vrlo je važno da ne čekate mjesecima na nekakvu obradu. Isto tako, udomitelji često ne mogu naći smještaj u dječjem vrtiću. Imamo puno lijepih primjera, udomljena djeca negdje imaju mogućnost odmah se upisati u vrtić, negdje su vrtići čak besplatni za udomljenu djecu. Ali, nažalost, ima i loših primjera. Bilo bi dobro da se svi malo više brinu oko te djece, jer sve su to djeca koja će danas sutra živjeti s našom djecom, i svi mi im trebamo biti nekakva odskočna daska, zaključuje.

Slabosti sustava

Štefica Karačić pak ocjenjuje kako se situacija u sustavu socijalne skrbi prilično kaotična. Nakon što je novi zakon stupio na snagu u veljači prošle godine, znalo se da se Zavod za socijalni rad osniva 1. siječnja 2023. godine, ali pripreme za to nisu napravljene pa se tako i danas sustav bavi administrativnim stvarima. Tako je tek prije dva mjeseca donesen pravilnik o sistematizaciji poslova, a zaposleni još nisu dobili nove ugovore.

Štefica Karačić / Foto Davorin Visnjic/PIXSELL

– Puno je problema koji će možda u jednom trenutku biti riješeni, ali to utječe na stručni rad i direktno se odražava na sustav, a ljudi se teško nose s takvom situacijom. Ništa se nije dogodilo u smislu rastećenja poslova, zapošljavanja novih radnika. Sve se to najavljuje, ali gotovo da ne ide. Pripreme su toliko spore, da to onda stvara atmosferu nezadovoljstva, veli Karačić. Kolege im se, kaže, javljaju s očekivanjem da ih se zastupa, jer sustav se jako centralizirao.

– Hijerarhija je stroga, ljudi se ne mogu više samozagovarati jer ih obvezuju napuci ministarstva, područni uredi više nemaju stručna vijeća i ne mogu samostalno rješavati stručna pitanja, nego sve ide kroz rukovodeći kadar. To stvara nemir, upozorava.

S druge strane, tvrdi, sada se vide i loši učinci procesa deinstitucionalizacije.

– Nakon 10-ak godina sada se vidi da je deinstitucionalizacija, kao i ova reforma, bila ishitrena, nepripremljena. Naravno da su izvanistitucionalne usluge poželjnije, ali ih mora biti. A nema ih. Ishitreno su vadili ljude iz institucija, osmišljavali nove usluge koje nisu bile pripremljene, ilustrira Karačić. Najveći im je problem danas, kaže, što resorno Ministarstvo socijalne skrbi ne prihvaća suradnju koju mu socijalni radnici nude.

– Nažalost, oni ne mogu prihvatiti nikakav kritički odnos, i jako su nezadovoljni kad pokušavamo artikulirati nastalu situaciju na objektivan način. To je ključna pogreška. Ministarstvo jako dobro zna koje su slabosti sustava. A rješenja koja hoće napraviti preko noći, nisu rješenja nego nova greška koja rezultira dugoročno novim problemima. Nisu to prava sustavna rješenja utemeljena na analizi potreba ili prioriteta, pa znamo što su prioritetne intervencije i za što mora biti kapaciteta, navodi predstavnica udruge socijalnih radnika.

Paušalna rješenja

Iako se kod posljednjeg slučaja zbrinjavanja autistične djevojčice činilo da je sustav pred slomom, Karačić tvrdi da se ne radi ni o kakvom kolapsu sustava socijalne skrbi.

– Neće taj sustav propasti, on će preživjeti, ali to se sve odražava na stručni rad. U području zaštite djece smo godinama radili na podizanju standarda kvalitete zaštite djece. Te su promjene unaprijedile praksu, ali sustav upravljanja nije pratio promjene na razini struke, ističe.

– Kad se radi o djeci u riziku, više nemamo prostor za diskrecijske odluke. Prošla su vremena kad smo sjeli pa procjenjivali hoćemo li dijete izdvojiti iz obitelji ili ne. Sada imamo jasne standarde, zna se kako se to provodi, ali ako u okruženju djeteta ne preostaje drugo nego tražiti rješenje u sustavu, ne možete ostaviti dijete nezbrinuto. Ova djevojčica ne bi ostala na cesti, bez obzira na medijsku intervenciju. Ona bi sigurno bila taj dan negdje privremeno zbrinuta. Ali mi nismo za takva paušalna rješenja. Zalažemo se da sustav stvori kapacitete za takve krizne situacije. Ne mogu vam uopće opisati kako izgleda takva situacija u centru socijalne skrbi kad imate potrebu za smještajem, a svi vas odbijaju. To je nedopustivo, ali to ne bi bio problem da se radi o iznimci. Problem je što je toga sve više, sve češće, i to iscrpljuje, stvara stres i strah od pogreške, upozorava Karačić te dodaje kako dodatni stres stvara dolazak inspekcije i restriktivne mjere koje se provode prema kolegama na terenu.