Da je odjednom dobiti nazad deset posljednjih godina života, malo tko bi opet mučio iste muke i probijao se kroz iste probleme kao u prvom pokušaju. Ono što nas je tištilo daleke 2002. godine, danas bi vjerojatno, da se opet možemo obreti tamo, na početku tek friškog stoljeća, riješili ili zaboravili u hipu. Uglavnom, u stare labirinte malo tko bi zalazio s istim nedoumicama kao prije deset godina. U domaćoj politici, međutim, stvari očito stoje potpuno drugačije. 

    Listajući novine iz 2002. godine (a eto, i to se promijenilo, danas ih se »lista« uglavnom virtualno), teško je ne naježiti se od – aktualnosti. Primjerice, studeni 2002. godine, na jednoj stranici izvještaj sa skupa SDP-a u Tuheljskim toplicama. Stranka je tamo odlučila trenirati zajedništvo i brusiti političku oštricu. »Vrh stranke su neki govornici prozivali zbog prevelikog popuštanja koalicijskim partnerima. (…) Kako se moglo doznati u kuloarima, sukus premijerove poruke izaslanicima bio je da se SDP ne može, kao neki drugi, ponašati po principu da na terenu svojim ljudima dijeli novac i funkcije«, rečenice su iz jednog od izvještaja iz Tuhelja. Malo dalje, tadašnji premijer Račan govori o aktualnoj gospodarskoj problematici: željezara Sisak i brodogradnja. Poznata aktualnost, zar ne? 

    Nekoliko stranica dalje, u HDZ-u bijesni ljuti boj. Ljudi koje se povezuje s Ivićem Pašalićem prozivaju stranačko vodstvo za protustatutarno zanemarivanje unutarstranačke demokracije. Da bude jasno, i taj tekst je iz 2002. godine… 

   Okupljanje u Poreču

Desetljeće je, dakle, prošlo, zemlja je danas prilično drugačija nego što je bila; primjerice, Split i Zagreb su povezani autocestom, punim profilom od Zagreba do Rijeke treba tek nešto više od sat vremena, ulazak u EU je stvar rutine i 15 mjeseci daleko, prošli smo lagani uspon i kreditni procvat, novu krizu, pad standarda i nezaposlenost i sa strahom gledamo u novčanike i godine koje dolaze. Imali smo premijera, gospodara svega, koji danas sjedi na optuženičkoj klupi zbog optužbi za megakorupciju… Ali, za SDP i HDZ stvari kao da su, otprilike, ostale iste. 

    SDP se tako na prošlotjednom stranačkom okupljanju u Poreču, u kuloarima žalio na koalicijske partnere iz HNS-a. Koji da su beskrupulozni, grabežljivi i okretni na terenu, te preuzimaju funkcije kako i koliko stignu. Istom pričom, potpuno istom, SDP se bavio i brzo nakon izborne pobjede 2000. godine, samo je tad na tapetu bio ondašnji strateški partner, danas gotovo upokojeni HSLS. I »Budišini« ljudi su bili »gramzivi i okretni na terenu«, a za lidere HSLS-a se govorilo da idu po Hrvatskoj sa tablicama koeficijenata izbornih rezultata i po tome precizno dijele sve raspoložive funkcije. 

    Kasnije, u Tuhelju, kad je Budiši već bio pregorio domoljubni osigurač, pa je HSLS napustio koaliciju, njihovu ulogu preuzeo je drugi tadašnji strateški partner SDP-a, danas također gotovo upokojeni HSS. Oni su bili ti za koje su SDP-ovci, škrgućući zubima po topličkim kuloarima pričali kako »na terenu svojim ljudima dijele novac i funkcije«. 

    Rezultat svog tog međusobnog nepovjerenja, škrgutanja i off record optuživanja bio je odvojeni izlazak na izbore 2003. godine. Na kojima su liste koje su vodili SDP, HNS i lista HSS-a dobile ukupno oko 100 tisuća glasova više od HDZ-a. Osim (raspršenih) glasova, dobili su i odlazak u oporbu, dugu osam godina (u slučaju HSS-a, na njihovu žalost, oporba je trajala četiri godine, dok Friščić 2007. nije donio samouništavajuću odluku o koaliranju sa Sanaderom, pa onda možda i još goru, o podupiranju Jadranke Kosor).   

Dvoransko urlanje

S druge strane političkog spektra, pojavljivanje Ivića Pašalića na skupu jednog stranačkog ogranka u Zagrebu izazvalo je pravu paniku među HDZ-ovim velikašima. Kandidati za čelnu funkciju u stranci koja će se birati u svibnju natječu se u tome tko će se prije ograditi od »Doktora«, a vodstvo stranke je promptno poništilo izbore u ogranku na kojem je Pašalić govorio. Objašnjavajući pritom kako je suprotno statutu HDZ-a da na izbornu skupštinu dolazi, pa još govori netko tko nije član stranke. Lijepo je to, kad statut i unutarstranačku demokraciju brani ekipa kojoj je HDZ, kao u kakvoj kraljevini, vlastitom voljom prepustio pali ex-kralj Ivo Sanader, a sve je ovjereno grupnim dvoranskim urlanjem na zagrebačkom Saboru stranke vrelog ljeta 2009. godine. Ta tko bi to zaboravio: »Ima li tko protiv?« – »Neeeemaaaaaa!«. Da, Pašalićev govor na skupu u Remetama je doista najgori prekršaj protiv statuta HDZ-a u povijesti demokracije… 

    Hrvatska, nažalost, u ovih deset godina u kojima je HDZ tražio unutarstranačku demokraciju, a lijevi centar konsolidaciju kao uvjet pobjede koja je naposljetku došla u prosincu prošle godine, nije baš napredovala. Društvo jest nešto bolje uređeno, zahvaljujući prije svega prihvaćanju uvjeta koje je pred nas bacala Europska unija, ali gospodarska kriza u kojoj se posljednja Vlada potpuno izgubila, dovela je unutarnje napetosti do opasne granice pucanja. Sve je više nezaposlenih, perspektive su mutne, nezadovoljstvo s politikom ogromno, a razina korupcije kojom je zemlja premrežena nakon silaska s vlasti Vlade pokojnog Ivice Račana, duboko je uznemirujuća.   

Optimist i realist

I dok se prije deset godina ipak činilo da Hrvatska ide naprijed, koliko god šepavo, danas će većina građana sumnjičavo vrtjeti glavom kad pogleda u budućnost. 

    Stranke koje vladaju ovom zemljom, a isto tako i najjača oporbena stranka, stoga, ne bi trebale imati toliki komfor da se vrte u istim krugovima i da gaze istim, pogrešnim putevima. Optimist bi se ponadao da su nešto naučili i da su danas u vladajućoj koaliciji svjesni da im uspjeh u narednim godinama vrlo vjerojatno ovisi baš o tome da rade zajedno, bez fige u džepu (ili barem bez pokazivanja te fige u javnosti), te da će sve nesuglasice, kojih će, naravno, biti u velikim količinama – jer je to jednostavno priroda koalicijske demokratske vlasti, riješiti na način u kojem se nitko neće osjetiti baš jako poraženim – ni SDP, ni HNS, ni društvo. S druge strane, optimist će poželjeti da u HDZ-u nikad više ne bude nasljednog prava, javnog glasanja, kulta ličnosti i straha od javnog istupa, te da ta snažna stranka vlastitom demokratizacijom podigne letvicu osjetljivosti za drugačijost i na svom polu političkog spektra. 

    Realist će pak, ovaj tekst i novinske članke iz 2002. na osnovu kojih je nastao, spremiti u zaseban folder (mapu) na kompjuteru. Kojeg će nazvati: »Otvoriti 2022. godine«.