Nekoliko tjedana pred izbore prošlog studenog bilo je jasno da nas čeka drama – i to produžena. Da će rezultati biti toliko tijesni, da će uloga Mosta postati presudna i da će buduća vlast – koja god – sastavljena od debelo dvoznamenkastog broja koalicijskih stranaka zračiti nestabilnošću i priuštiti nam prvi pravi pad Vlade i izvanredne izbore – nije bilo toliko teško prognozirati.

I tako, neočekivanom brzinom očekivane političke autodestrukcije stigosmo do novih izbora samo deset mjeseci nakon onih koji su se održali 2015. godine. I do vrlo, vrlo sličnog rebusa – jer, nitko ne može u noći s 11. na 12. rujan očekivati jasnu većinu.

Sve tako lagano miriše na lanjski studeni i mjesece koji su protekli u bolnom porađanju Mostove odluke o koalicijskom partneru, koja je završila u šokantnom i još uvijek misterioznom obratu. Sva je prilika, dakle, da će i ova jesen proteći u znaku postizbornih dogovaranja i nadmudrivanja, te završiti slaganjem Vlade koja bi, vrlo lako, opet mogla imati ograničeni rok trajanja.

Sav taj karamarkizam

No, to je ipak samo površinski pogled, onaj koji običnog birača već umornog od sve te napetosti i nestabilnosti solidno frustrira. Situacija je, ipak značajno, čak odsudno drugačija nego je to bila prije deset mjeseci.

Prvo, i najvažnije, nema više svog tog karamarkizma, tog upornog sijanja razdora i prijetnji zabranama na sve strane: lustracijama, ograničavanjem slobode govora, reduciranjem postojećih manjinskih prava svake vrste, sve skupa zaliveno do zla boga licemjernom licitarskom pričom o »zajedništvu«.

HDZ danas, za razliku od jučer, sasvim sigurno nije otvoreno stranka opasnih namjera. I to je golemi pomak, čak i kad se prihvati mogućnost da se na kraju pokaže da je plenkovićevština, odmjerena, diplomatska i dosadnjikava tek manje-više celofan za hasanbegovićevska stremljenja temeljitoj promjeni društva (u što je s ove pozicije ipak dosta teško povjerovati).

Drugo, ako se baci pogled na ankete, potpuno je jasno da je priča o tome kako je »sve isto« jako, jako nategnuta. U trenutku pisanja ovog teksta, anketa koja je najdalje odmakla je obradila osam izbornih jedinica. Narodna koalicija ima tri mandata prednosti u odnosu na HDZ-ovu (Hrast, HSLS, HDS) i taj omjer dosta podsjeća na onih 56:56 koji su Karamarku zagorčali šampanjac u izbornoj noći. Međutim, kvaka je u izbornim jedinicama za koje rezultati još nisu objavljeni – radi se o prvoj i drugoj, u kojima će, nema sumnje, većinu mandata odnijeti upravo Narodna koalicija. U prvoj, centru Zagreba, lani je lijevi centar imao tri mandata viška, dok je u drugoj HDZ-ova koalicija imala jedan mandat više. No, prelaskom HSS-a SDP-ovoj ekipi stvari se u ovoj izbornoj jedinici koja je tvrđava seljačke stranke stubokom mijenjaju – anketa koju je prije pet dana objavio HRT pokazuje da Narodna koalicija u drugoj dobija dva mandata.

Kad se stvari zbroje, i ako se pretpostavi da Narodna koalicija neće povećati svoju zagrebačku prednost – ispada da bi se vrlo lako moglo dogoditi da Milanovićevoj koaliciji u deset hrvatskih izbornih jedinica ankete daju čak sedam-osam mandata prednosti, a to je daleko, jako daleko od neriješenog rezultata iz lanjskog studenog (ankete su tada davale minornu prednost jednoj ili drugoj opciji).

Taj višak, međutim, sam po sebi još ništa ne garantira. Jer, ankete su, hajde da opet ponovimo, samo približna skica stanja stvari u jednom trenutku u vremenu. Da, lani su bile neobično precizne, ali razlike nisu tolike da se, primjerice, osam mandata prednosti ne bi moglo istopiti na dva-tri, ili ovisno o zadnjem tjedne kampanju, pojačati na desetak.

No, dok se ne izbroje glasovi, one su jedino relevatno oruđe za analizu. A gotovo svaka predviđa opet – ključnu ulogu Mosta, te dosta izvjesno novo utrčavanje ove stranke u zagrljaj HDZ-u, bez obzira što se prethodni brak raspao u kaosu i međusobnim optužbama.

Opasnih šest-sedam posto

Ovdje prvo valja pokušati raščistiti koliko je istinita teza koja u simpatizera pokreta Bože Petrova izaziva skoro alergijsku reakciju; raste li potpora Mostu, ili pada? Jer, mediji rezultate posljednjih anketa uspoređuju s rezultatima iz studenog i zaključci o padu su jasni. Mostovci se, međutim pozivaju na to kakvu su potporu imali u proljeće i tvrde da im ona – raste. U pravu su i jedni i drugi, ali u isto vrijeme zanemaruju dio konteksta.

Mostu, da skratimo, potpora pada. Ali, ne samo u odnosu na bizarno visoke brojke iz lanjskih izbora ili prvih anketa (prosinac, Crodemoskop – 15,6 posto), već u odnosu na one na koje su poskočili početkom ljeta, nakon samog pada Vlade. Sa svibanjskih 5,7 posto su doletjeli do 10,5 posto početkom kolovoza, no sudeći po terenskim anketama – vrijeme je učinilo svoje. I Most u većini jedinica tavori na oko 6, možda sedam posto (osim u svojoj dalmatinskoj tvrđavi) i kako dani prolaze čini se sve izvjesnije da bi cijena nevjerojatno promašene političke procjene (da se ne ide na izbore odmah u srpnju, kako je htio Milanović), mogla biti golema. Jer, sa 6-7 posto se lako da skliznuti ispod praga, a vrlo, vrlo teško do dodatnog mandata. Stoga, nije čak nemoguće ni da se vlast naposlijetku sastavi i bez Mosta i bez velike koalicije SDP-a i HDZ-a.

Novi izbori

Ukoliko bi, pak, pristali na koaliciju sa SDP-om, time bi i onima nevjernijima pokazali da su jednako udaljeni i od jednih i od drugih i tako vjerojatno lakše izgradili svoj politički imidž kako ne bi ostali tek čudo koje je na nacionalnoj razini plesalo jedno ljeto, ili jedan izborni ciklus. A upravo to bi im se moglo dogoditi ako koalicijom s Plenkovićem zapečate sliku o sebi kao »rezervnom« HDZ-u.

No, kako s Mostom nikad ništa nije jednostavno, prilično je očito da bi, u slučaju koaliranja sa SDP-om, inzistirali da premijer ne bude Zoran Milanović. A to je onda uvod u nove nuklearne ratove na domaćoj političkoj sceni i, moguće, izgledna prečica za nove, skore izvanredne izbore.

Osim ako cijena za rujanske izbore za Most bude još viša nego što izgleda, ili ako Milanović i Plenković pređu preko majke »vojne lekarke« i »suradnika Udbinih ubojica«.

Uglavnom, tjedan dana pred izbore sve je naizgled isto kao i lani. Što samo još jednom potvrđuje kako u politici prvi pogled, jednostavno, treba ignorirati.