Iza žice i pod kontrolom / Foto D. LOVROVIĆ
Čujemo svakakve priče, pa tako i o nekim zarazama u prihvatnom centru, tu kod nas, pa onda ni nama u mjestu nije svejedno, napominje Andrej Zupančić iz Dobove, dok slovenska policija usmjerava preumorne migrante na nasip uz Savu, po kojem do Brežica moraju pješačiti
Naravno da nam nije svejedno, pa tu smo, samo par desetaka metara od prihvatnog centra! Do sada nikakvih problema nije bilo, nitko od izbjeglica ne zalazi u naše mjesto, ali nismo opušteni, to sigurno nismo. I sve se ove dane pitamo ima li tome kraja, i hoće li ikad biti zaustavljen daljnji priliv tolikog broja ljudi, kažu nam članovi obitelji Bosina u slovenskoj Dobovi, jednom od mjesta u kojima se nalazi prihvatni centar za izbjeglice. Dnevno ih ovamo, ili u Brežice, iz Hrvatske dolazi po nekoliko tisuća, a mjestom se pronio i glas da je među izbjeglicama puno bolesnih ljudi, pa se mještani boje za svoje zdravlje.
Prigovor Hrvatskoj
I dok se u Dobovi odnosno Brežicama pronosi glas kako se ne mogu adekvatno pripremiti za pridošlice, jer im hrvatska strana na vrijeme ne dojavljuje broj ljudi koji prelaze na njihovu stranu, slovenski su humanitarci u Brežicama jučer građanima poručili kako su tamošnja skladišta puna, i donacije više ne primaju. Humanitarno društvo ADRA, čiji volonteri rade u prihvatnim centrima, priopćili su kako do daljnjega ne primaju materijalne donacije, jer hrane, odjeće i obuće u skladištima ima i više nego što je potrebno. Iza žice i pod kontrolom Nismo mirni – Andrej Zupančič Policiji pomaže i slovenska vojska
– Čujemo svakakve priče, pa tako i o nekim zarazama među ljudima u prihvatnom centru, tu kod nas, pa onda ni nama u mjestu nije svejedno, napominje Andrej Zupančič iz Dobove, kojeg smo zatekli ispred kuće, samo nekoliko desetaka metara udaljene od prihvatnog centra. Mještanima Dobove nije jasno zbog čega se izbjeglice nakon prelaska hrvatske granice na »zelenoj granici« u mjestu Rigonce uopće dovodi u njihovo mjesto, ili u Brežice, udaljene oko šest kilometara, umjesto da ih se odmah na granici s Hrvatskom ukrcava na vlak za Šentilj, u kojem će ući dalje u Austriju.
Smeta nam ovo
»Rečeno nam je da je to zbog Schengena, jer svi ti ljudi po ulasku u Sloveniju moraju biti registrirani, moraju im se uzeti otisci prstiju i obaviti ostalo, što se u Dobovi i Brežicama onda i čini«, napominje Zupančić, dok se njegov susjed, koji nam se predstavio kao Joža, pita zbog čega se registracija svih izbjeglica ne napravi u Grčkoj, gdje Schengen počinje. »Nama je zbog svega ovog nekoliko dana bila zatvorena škola, ne osjećamo se sigurno, smeta nam ovo«, zaključuje Joža.
Bolnica u Brežicama prepuna
Dugo čekanje na registraciju izaziva nemir pa je i jučer slovenska policija u Brežicama priopćila kako je došlo do sukoba među dvijema skupinama izbjeglica, no situacija je riješena bez ikakvih posljedica. Istovremeno je mala bolnica u Brežicama, međutim, prepuna izbjeglica kojima je potrebna liječnička pomoć, pri čemu su mnogi od njih djeca, dehidrirana i iscrpljena brojnim virozama i dugotrajnim iscrpljujućim putovanjem.
Samo je tijekom noći s petka na subotu iz Hrvatske u Sloveniju preko »zelene granice« u mjestu Rigonce, jer je službeni granični prijelaz Harmica zatvoren, ušlo oko 4.200 migranata, dok je općenito u Sloveniju na različitim mjestima u proteklih tjedan dana, otkako je Mađarska zatvorila svoju granicu, ušlo ukupno gotovo 60 tisuća ljudi, koji dalje u Šentilju prelaze austrijsku granicu. U prihvatnom centru u Dobovi jučer je bilo petstotinjak izbjeglica, u Rigoncama njih još oko 1.300, U Šentilju oko tri tisuće. Vrijeme je ovdje jučer bilo lijepo, pa se nisu ponovile grozne scene u kojima migranti po hladnom vremenu prelaze Sutlu. Činjenica je, međutim, da svi oni i dalje dugo čekaju na registraciju, ulazak u prihvatne kampove i smještaj u tranzitne centre prema Austriji. Kako bi se prelazak migranata iz Slovenije u Austriju donekle ubrzao, dogovoreno je otvaranje još jednog ulaznog mjesta u Austriju, u Jesenicama, gdje će se izbjeglice, kao i u Šentilju, ukrcavati na vlakove dalje put Austrije.
Nehumano
Jučer smo u Dobovi zatekli više stotina izbjeglica koji su se pješice kretali iz pravca Rigonce na granici s Hrvatskom put Brežica. Policija ih usmjerava na nasip uz Savu, po kojem do Brežica moraju pješačiti oko dva sata, odakle će vlakom, nakon registracije, krenuti put Šentilja. Zbog čega Slovenija za te umorne ljude, među kojima je ogroman broj male djece, ne organizira autobusni prijevoz do Brežica, nije jasno. Ne treba ih dugo promatrati da bi se zaključilo kako su premoreni i krajnje iscrpljeni, na rubu snaga. Mnogi od njih, pogotovo stariji, jedva hodaju, šepaju, oslanjajući se na mlađe. Roditelji malu djecu koliko god mogu nose na rukama, jer drugog načina nema, pa tako ni dječjih kolica, no puno je mališana koji, mnogi u suzama, na jedvite jade pješačeći prate svoje majke ili očeve. Na licima ovih ljudi više nema emocija, već samo prate zadane upute i hodaju. Neke od njih pitamo kako su, a oni nam samo odmahuju rukom, nije im do razgovora, samo žele što prije stići na cilj. U rukama im tek koja plastična vrećica ili već poderana, prašnjava torba, vjerojatno bez ijedne uspomene na neki prošli život.
Čujemo svakakve priče, pa tako i o nekim zarazama među ljudima u prihvatnom centru, tu kod nas, pa onda ni nama u mjestu nije svejedno, napominje Andrej Zupančić iz Doboveučer smo u Dobovi zatekli više stotina izbjeglica koji su se pješice kretali iz pravca Rigonce na granici s Hrvatskom put Brežica. Policija ih usmjerava na nasip uz Savu, po kojem do Brežica moraju pješačiti oko dva sata, odakle će vlakom, nakon registracije, krenuti put Šentilja. Zbog čega Slovenija za te umorne ljude, među kojima je ogroman broj male djece, ne organizira autobusni prijevoz do Brežica, nije jasno. Ne treba ih dugo promatrati da bi se zaključilo kako su premoreni i krajnje iscrpljeni, na rubu snaga. Mnogi od njih, pogotovo stariji, jedva hodaju, šepaju, oslanjajući se na mlađe. Roditelji malu djecu koliko god mogu nose na rukama, jer drugog načina nema, pa tako ni dječjih kolica, no puno je mališana koji, mnogi u suzama, na jedvite jade pješačeći prate svoje majke ili očeve. Na licima ovih ljudi više nema emocija, već samo prate zadane upute i hodaju. Neke od njih pitamo kako su, a oni nam samo odmahuju rukom, nije im do razgovora, samo žele što prije stići na cilj.
