Stranka s Imenom i Prezimenom objavila je na svojoj stranici priopćenje kojim poziva na otklon od totalitarnih naslijeđa.

Prenosimo da u cijelosti:

‘Hrvatskom društvu potreban je dosljedan otklon od totalitarnih naslijeđa. Takav otklon neodgodivo je potreban od tereta koji sa sobom nosi ustaški pozdrav Za dom spremni. No Hrvatska se, civilizacijski potrebnim ratnim i ideološkim porazom nacizma, fašizma, a onda i ustaštva, nije našla na strani zapadnih demokratskih političkih sustava, nego na strani komunističkih država. Za korak u demokraciju (povezanu i sa osamostaljenjem) Hrvatskoj je bilo potrebno jedno drugo burno povijesno vrijeme. A tada su se zatomljeni simboli poraza jednog totalitarizma (ustaštva), nekritički izmiješali s neupitnim pravom borbe za osamostaljenje. I sada, s amblemom tog pozdrava, više nije ginuo vojnik simbola totalitarizma, nego dragovoljac obrane.

Djeluje kao da je Hrvatska ušla u zamku iz koje je više ni najveći umovi svijeta ne mogu izvući. Ako s pravom zabraniš korištenje pozdrava Za dom spremni zbog neupitno potrebnog otklona od ustaškog tereta, istodobno ga zabranjuješ i brišeš iz sjećanja na brojne dragovoljce na čijoj žrtvi baštiniš život u demokratskoj državi.

Dodatni teret otklonu od ustaškog nasljeđa koje u sebi evocira pozdrav Za dom spremni još stvara i okolnost potrebe otklona i od nedemokratskog nasljeđa tereta drugog totalitarnog sustava u kojem smo živjeli. Zbog toga imamo i uvjetovanje reciprocitetom. A reciprocitet u pravilu čak i ne počinje tako da se krene od sebe prema drugom (odreći ćemo se, ako se i vi odreknete), nego od drugog prema sebi (odrecite se, pa ćemo se i mi odreći). Gotovo možemo reći da se tu “drugoj strani” ne vjeruje ni toliko koliko bi u jednom istom činu trebalo sekundi da se eho jednog otklona vrati onom drugom.

Talijani nisu imali taj problem recipročnog otklona, jer su potpunim porazom “prisilno” završili u demokratskom sustavu, a Nijemci su to demokratsko lice zaživjeli u barem jednom (većem) dijelu. Oni su mogli okrenuti stranicu povijesti i ići dalje, a mi ne znamo treba li okrenuti jednu ili dvije ili ih međusobno “zalijepiti” (pa i u obliku prisilnog “pomirenja”).

Dobro je dobro – dobro ne treba recipročnost da bi bilo dobro

Zamka recipročnosti dobra ili recipročnosti otklona od tereta prošlosti, koja nam se nameće kao logična uzajamnost, zabluda je na putu otklona od bilo kojeg opterećujućeg naslijeđa.

Dobro je dobro. Dobro ne treba recipročnost da bi bilo dobro. Kad bi dobro zahtijevalo recipročnost drugog dobra, onda bi ono bilo najobičnija trgovina. A dobro, ni kršćanski ni humanistički gledano, nije trgovina.

Potrebno je stoga otklonu od opterećujućeg naslijeđa pristupiti neuvjetovano, nerecipročno i autonomno. Njega treba proaktivno učiniti onaj dio jednog naroda kojemu je to naslijeđe teret, a ne žrtva. To je jedini put u kojem će se doći do pozitivnog cilja, a ne prisilnog zida.

Otklon od tereta nasljeđa kojeg sa sobom nosi i pozdrav Za dom spremni stoga treba biti neuvjetovan, nerecipročan i autonoman. I samo takav nerivalitetski afirmiran otklon može u istom činu obuhvatiti sve svoje kontradikcije koje se na prvi pogled čine pozitivno nerješive.

Svako daljnje vezivanje Hrvatske i njezine budućnosti uz teret NDH treba okončati. Svaka spremnost na poigravanje s pozdravom Za dom spremni treba biti zauvijek zaustavljena sa sviješću da nekom taj redoslijed riječi znači doslovno redoslijed smrti u obitelji: oca, majke, strica, brata, djeteta, starca, Židova, Srbina, Roma, Hrvata “s druge strane”…

Ne postoji humanist, kršćanin ni čovjekoljub koji vlastitom tolerancijom, a kamoli simpatijom, može opravdavati glasnost parole koja je drugom bila sintagma za smrt. Ne postoji stoga nikakva drukčija varijanta koja bi pozdrav Za dom spremni ustaškog režima prokrijumčarila u relativiziranu sadašnjost, osim otklona autonomnog, neuvjetovanog i nerecipročnog u odnosu na bilo čiji drugi otklon ili ne-otklon od vlastitih tereta.

Prekidom svake daljnje upotrebe pozdrava Za dom spremni daje se najčišći pijetet dragovoljcima koji su ga nosili na odorama

Zamka koju si sami stavljamo kao razlog relativiziranja otklona od pozdrava Za dom spremni najčešće se opravdava činjenicom da su tu istu parolu imali na svojim odorama i znakovlju dragovoljci HOS-a, pa među njima i mnogi mučeni i poginuli u Domovinskom ratu. Zbog memorije na njihovu žrtvu za našu slobodu, nekima se može činiti da se otklonom od tog pozdrava zapravo želi umanjiti ili čak negirati njihova žrtva. Govori se o njihovom znakovlju, zatim znakovlju udruga koje su nastale kao veteranske ili memorijske na njihovu ulogu u Domovinskom ratu, čak se govori i o pravnom kontinuitetu zbog kojeg se pozdrav Za dom spremni ne može jednostrano promatrati i zaustaviti u svakoj daljnjoj upotrebi.

No to nije tako. Znak na kojem je bio ispisan pozdrav Za dom spremni korišten je u okviru postrojbi HOS-a koje su u jednom trenutku integrirane u službenu vojnu hijerarhiju. Od toga trenutka svim nasljeđem ratnih obilježja HOS-a upravlja hrvatska država i samo je ona pravni vlasnik i znakovlja na kojem se nalazi taj pozdrav. Nakon rata nijedna udruga nije ni vlasnica ni pravna sljednica ratnih postrojbi. Sve veteranske udruge od države dobivaju priznate i ovjerene svoje statute i sav službeno dopušteni identitet povezan s ratnom postrojbom čiji su bili članovi. Udruge veterana HOS-a dobile su to pravo zbog odobrenih statuta, a ne zbog nekog automatskog nasljednog prava. Uskraćivanjem korištenja tog pozdrava u znakovlju civilnih udruga uopće se ne dira u prošlost vojnih postrojbi. Dapače, upravo se izuzimanjem prava da u javnosti promiču znakovlje s pozdravom Za dom spremni osigurava dostojanstveno upravljanje memorijom na žrtve koje su to znakovlje nosile na odorama u trenutku pogibije, a ne na moguću naknadnu političku i drugu aktualnu upotrebu o kojoj se te žrtve više nisu u mogućnosti izjasniti. Već smo imali priliku čuti poruke obitelji poginulih da ih se ne uvlači u političke i druge neugodne konotacije koje trpe zbog prepirki koje se prelamaju nad imenima njihovih poginulih članova.

Pijetetu i poruci tih žrtava ne trebaju nikakvi slogani na pločama, nego njihova imena i prezimena. Ta imena i prezimena su dignitet nad dignitetom kojem se treba pokloniti, neovisno o šarama i slovima na njihovim odorama. Sve što izaziva neku drugu pozornost i skreće pogled s njihovih imena nije vrijedno nikakve rasprave o prioritetu. Njihova imena su prioritet.

A netko tko danas, makar bio i preživjeli član postrojbe, ne može ili ne želi pijetet dati njima i samo njima, nego ima i druge javne interese, ne bi trebao dobiti od države pravo da na imenima poginulih nastavlja ono o čemu se oni više nisu u mogućnosti izjasniti, a njihovim obiltejima se može činiti da se njihovi poginuli trebaju negdje segregirati u zone gdje im spomenici manje “uznemiruju” neka druga sjećanja. Njihova imena zavrijeđuju i višestruko veći spomen na svakom mjestu u Hrvatskoj i za najveći spomen dovoljna su samo ona. Jean Michel Nicolier treba dobiti spomen u svakom djelu naše države javno i ponosno, bez obzira što se kao dragovoljac javio u postrojbu HOS-a (u koju se on kao stranac jedino tada i mogao javiti) na čije je odore netko stavio pozdrav o kojem on prethodno nije trebao znati ništa. Njegov iskreni osjećaj da ide braniti žrtvu od napadača univezalni je humanizam kojemu nikakav slogan nužno niti treba niti može (pa onda i ne smije!) oduzeti ni najmanju nijansu herojstva. To što je on, čak i kad mu je ponuđeno da se kao stranac “izvuče” naspram svih drugih, spokojno rekao da će sa svojim prijateljima dijeliti sve ono što i njih ide, kao što je dijelio i dane prije toga, ne može se mjeriti postojanjem ili nepostojanjem ikakvog slogana na njegovu spomeniku. Zato je taj slogan na bilo kojem spomen obilježju bilo koga i bilo gdje u Hrvatskoj poginulima jednostavno nepotreban, a živima opterećujuće suvišan. I bez ikakvog opterećenja da ih se možda sramimo što ga uz njihova imena i prezimena ne stavljamo, pozdrav Za dom spremni treba izostaviti sa svim spomen obilježja i izbrisati iz svih statuta.

Aktivni i samoinicijativni otklon od nasljeđa NDH, pa time i pozdrava Za dom spremni, jedini je put i za nepolitiziranu memoriju na žrtve Bleiburga i križnih puteva bez obzira je li riječ i o vojnicima pobijenim bez suda, a ne samo civilima pobijenim bez ikakve krivnje

I na kraju, tamo gdje se čini da je prijepor neizbježan i trajan, a to su komemoracije žrtava Bleiburga i križnih puteva, upravo bi otklon od naljeđa NDH i njegovih obilježja, uz veću želju samih organizatora, a ne policije, da se otkloni i vizualna ikonografija i verbalna retorika vezana uz NDH, omogućio i tim obiteljima da njihove žrtve više ne budu korištene kao argument i broj kojim se ispisuje ideološka konfrontacija, nego da zavlada isključivo pijetet bez ikakve i prema ikom usmjerene ideološke provokacije. Da bi se mogao uopće započeti takav proces, nužno je da otklon onog dijela naroda (naših građana) koji se osjećaju povezaniji baš s tom memorijom posegnu za neuvjetovanim i vlastitom voljom započeti otkon od nasljeđa NDH.

Hrvatskoj treba budućnost radi koje ne treba dopustiti da oni koji se vode bilo kakvim parcijalnim ili ideološkim interesom slobodno i javno koriste Za dom spremni baš zato što su za budućnost nespremni, za nove neopterećene generacije nespremni, zapravo, za dom nespremni’, poručuju iz Stranke s Imenom i Prezimenom.