Nije ironija, nije cinizam – godina koja je upravo na izmaku bila je u hrvatskim političkim kalendarima dočekivana kao ona u kojoj će se nacija odmarati od političkih bitaka. Niti jedan izlazak na birališta, naime, nije bio u planu za 2016. godinu, onu u kojoj se Hrvatska trebala odmoriti od burnog ideološkog rata iz 2015., koji se u jednom trenutku prelio i na zagrebačke ulice i trgove.

No, iako su šatori raspakirani, a plinske boce pospremljene, dogodila se 2016. s tri premijera, s prvim pravim padom Vlade i izvanrednim izborima, a cijela struktura vlasti ni danas nije posložena do kraja.

Tako da je, s tim iskustvom, krajnje nezahvalno prognozirati političku bit 2017. godine. Dovoljno o potencijalnoj eksplozivnosti govori i puka činjenica da je strateški partner i garant stabilnosti Plenkovićeve Vlade Most Bože Petrova.

Dakle, neki novi izlazak na parlamentarne izbore već dogodine možda u ovom trenutku nije izvjestan, ali je jasno da se ni u jednom trenutku ne treba u potpunosti otpisati.

Ta lagana vatrica strateške suradnje na kojoj se krčkaju odnosi Mosta i HDZ-a i koja u gotovo svakom tjednu izbaci nekoliko ozbiljnih iskri (poput, recimo, priče o tome treba li država graditi optičku mrežu, reforme pravosuđa i teritorijalnog preustroja policije – a to su samo posljednji, najfriškiji primjeri) sigurno će održavati političku dinamiku i tokom cijele godine, čak i ako se ne pretvori u požar koji bi ključne aktere politike, kao i ove godine koja je na izmaku, mogao poslati na rafting, ili lobiranje za konzultantske usluge po balkanskim vrletima.

Ono što je sigurno, za razliku od 2016. godine, sljedeća nije ni bila planirana za političko zatišje, u svibnju se održavaju lokalni izbori, koji će sasvim sigurno presudno obilježiti zbivanja u prvoj polovici godine.

Uostalom, tlo već tutnji od priprema za izbore, gradonačelnici se u zadnji tren ruše (ili ne ruše ako su Plenkoviću strateški bitni poput Bandića u Zagrebu), a podebljali državni proračun sasvim sigurno je prvi opipljivi ulog u kampanju vladajućih.

Primjerice, planira se zdrobiti 40 milijuna državnih kuna u subvencioniranje ne pretjerano nužne trajektne linije Rijeka-Dubrovnik – a to je samo kap u moru milijuna koji će imati ulogu dopinga za lokalni rezultat trenutne državne vlasti. Posebnu aromu, međutim, cijeloj priči daje činjenica da će oni koji strateški surađuju na nacionalnoj razini, dakle Most i HDZ, u gomili lokalnih sredina biti i jesu najljući, smrtni protivnici…

Dileri trikovima

Mimo, međutim, tih demokratskih zapleta, pikanterija i kompeticija, naziru se kao najava za narednu godinu i mnogo malignije stvari. Radi se o valu koji se već dugo kotrlja na lokalnoj i globalnoj razini i koji, sad već malo tko sumnja, ima kapacitet tsunamija, koji bi mogao pomesti (i već mete) ne samo labilnije demokratske sustave u Europi, nego i cijelu Uniju, a usput i potrti solidan dio stečevina zapadnog civilizacijskog kruga.

Kad se svemu tome doda oživljavanje globalne utrke u naoružanju i njena balkanska verzija u kojoj se Hrvatska i njeni susjedi nameću kao ne baš neizgledno poprište budućeg proxy rata između SAD-a i Rusije, koji je s manjim ili većim intenzitetom ove godine tutnjao u Ukrajini i Siriji, čini se da su vremena u koja ulazimo toliko nesigurna da bi se ubuduće i masovni teroristički udari kakvi svako malo odjeknu po Europi mogli smatrati incidentima nižeg intenziteta.

A u nesigurnom svijetu, koji, nastavi li ovom putanjom može birati između distopične ili nikakve budućnosti, društva i države jasno otklizavaju sve dalje od područja slobode, a dileri političkim trikovima, muljatori, autokrati i, naposlijetku, diktatori – dramatično dobijaju na cijeni.

Hrvatska, jasno, nije izuzetak. Iako državu trenutno vodi umjereni političar desnog centra (za kojeg je doduše, ustaški pozdrav pored ustaškog koncentracijskog logora »delikatno pitanje«), politički trendovi, zbivanja, izjave – sve to, čini se, stvaraju vrlo solidnu podlogu za otklizavanje Hrvatske na područje neliberalnih demokracija, zemalja u kojima se prava i slobode građana, nezavisnost medija i raznih grana vlasti doživljavaju često kao smetnja stabilnosti, tradicionalnim vrijednostima i snazi nacije.

Hrvatska je, zapravo, na vrlo opasnoj stazi koja bi mogla završiti u političkoj (polu)diktaturi.

Koja je stranka Pernar?

Primjer logoreičnog zastupnika Ivana Pernara i njegove stranke dovoljno govori o atmosferi u društvu. Zapravo, dovoljno govori i činjenica da bog zna koju oni stranku zapravo zastupaju. Je li to Živi zid, Abeceda demokracije, Jedina opcija… Stranke klonovi nastale zbog sukoba u Živom zidu i kontrole novca za politički rad niču kao gljive poslije kiše. Jedino što se brže množi su Pernarovi rekordni saborski istupi, uglavnom temeljeni na crnim i bijelim konstrukcijama, jednostavnim rješenjima za složene probleme i masovnim medijskim praćenjem. Amerikancima sve ovo skupa zvuči poznato, jer im je jedan sličan sveznadar, na sličan način, upravo preuzeo državu, iako je dobio skoro tri milijuna glasova manje od svoje protivnice.

Živi zid, ili kako god se zvala politička opcija koju zastupaju Pernar, Siničić i ekipa, ima potencijala za dodatni rast u Hrvatskoj, jer im popularnost od izbora buja, tako da ih više nije potpuno nemoguće zamisliti ni kao faktore vlasti. Koliku bi imali demokratsku širinu pritom za svoje protivnike i osjećaja za suptilnija pitanja društvenih sloboda, u ovom trenutku se može samo zamisliti, ali povijest uči da obično ne završi dobro kad se vlasti dočepaju razni »mesije« koji su »shvatili« kako riješiti sve probleme društva (vrlo jednostavno, naravno).

Iako su Pernar i ekipa možda ipak malo preneozbiljni da bi baš postali vlast (barem u doglednoj budućnosti), sama društvena atmosfera koja nagrađuje ovako površne i rubno ignorantske politike, znači da će se u tom pravcu kretati i ostale političke partije. A kad se krene u banalizaciju demokracije i demokratskih procedura, onda je itekako zamislivo da ministar policije (s pravom ili ne, u ovom kontekstu je sasvim svejedno) poziva na ostavku cijeli Ustavni sud, ili da se donosi poseban zakon kako bi se jednog kandidata za gradonačelnika ne pretjerano velikog hrvatskog grada spriječilo da se opet kandidira na izborima.

Na letu

Lex Vlahušić je, naime, savršeno oružje za svakog budućeg wannabe diktatora. Jer, čak i da nam je pravosuđe najsavršeniji kotačić demokratskog mehanizma – a daleko je od toga – ima nešto duboko uznemirujuće u mogućnosti da se na ovakav način iz utakmice prije njenog početka uklanjanju politički protivnici. Za mogućnost zlouporabe – šire od postojeće, jer udaranje zakonom na Vlahušića je svakako zlouporaba sustava – ne treba previše mašte.

Dosta je jedan odlučniji autokrat na čelu vlasti, koji bi mogao eliminirati opasnije političke protivnike bez borbe, pritiskom na donošenje potrebitih sudskih presuda. Lex Vlahušićem je, ukratko, složen gadan scenarij, koji kao da je prepisan iz Tuđmanove bilježnice, kad je hrvatski vladar devedesetih iskoristio svoju zakonsku mogućnost da odbije četiri zagrebačka gradonačelnika koja nisu dolazila iz njegovog političkog jata.

Ako se možda ovi strahovi za demokratski proces u Hrvatskoj čine predimenzioniranima, treba uzeti u obzir činjenicu da se temelji idejne osnove o poželjnosti diktature već solidno polažu u domaćem javnom prostoru.

Jasno, nitko to neće nazvati baš tako, nego će se rabiti sintagma o »političkoj stabilnosti«, koja ima postati žuđenim ciljem političkog života u zemlji. Štoviše, u recentim zbivanjima na svjetskim poprištima Zapadu se često zamjera što je političku stabilnost zanemario na račun pokušaja širenja vrijednosti liberalne demokracije. Drugim riječima, sloboda je precijenjena. Kakve političke fenomene taj jednostavni misaoni obrat rađa slobodno se može vidjeti posvuda, od cvatuće demokracije u Rusiji, preko žicom samookovane istočne Europe do svitanja Trumpove, postčinjenične (još jedan eufemizam za laž) ere u SAD-u.

Na lokalnom polju, »politička stabilnost iznad liberalne demokracije« je politički korektan način da se za nesitomišljenicima između redaka poruči kako za njih nije nego Glasnovićevska »čizma u zube« i »bespovratna karta za Pjongjang«.

Pa neka tamo talasaju do mile volje.