In memoriam

Sjećanje na heroinu Vesnu Bosanac: ‘Njen odlazak je veliki gubitak za hrvatsku državu’

Dražen Ciglenečki

Davor Javorovic/PIXSELL

Davor Javorovic/PIXSELL

U cijelom tom ratnom kaosu, ona je uvijek bila sasvim smirena. Svi su u vukovarskoj bolnici imali jednaku skrb, a bilo je među njima i ranjenih neprijateljskih vojnika, kazao je Franjo Gregurić



ZAGREB – Bila je prekrasna žena, prava heroina, rekao nam je jučer Franjo Gregurić, predsjednik Vlade demokratskog jedinstva, kada smo ga zamolili da se prisjeti Vesne Bosanac, ratne ravnateljice vukovarske bolnice koja je, nakon duge i teške bolesti, umrla u 73. godini.
Zajedno s Milom Dedakovićem, Brankom Borkovićem, Blagom Zadrom, Sinišom Glavaševićem i Jurjem Njavrom, ona sigurno spada među osobe koje ljude najviše asociraju na herojsku obranu i stradanje Vukovara.


Rođena u Subotici 9. ožujka 1949., Vesna Bosanac je vršiteljica dužnosti ravnateljice Medicinskog centra Vukovar, što joj je obilježilo život, postala 24. srpnja 1991., u danima kada je već bilo jasno da će sporadični oružani sukobi prerasti u pravi rat. Tjedan dana ranije Gregurić je preuzeo premijersku dužnost i tijekom opsade Vukovara često je komunicirao s Vesnom Bosanac.


Nedostatak lijekova


– U cijelom tom ratnom kaosu, ona je uvijek bila sasvim smirena, po tome sam je zapamtio. Kao i po činjenici da se u tim teškim okolnostima držala najviših kriterija liječničke etike. Vesna Bosanac nije dijelila pacijente, svi su u vukovarskoj bolnici imali jednaku skrb, a bilo je među njima i ranjenih neprijateljskih vojnika. Kome god je pomoć bila potrebna, dobio ju je u bolnici, naravno u skladu s tadašnjim mogućnostima, rekao nam je Gregurić.




Zbog blokade Vukovara, u bolnici je, kaže, nedostajalo i osnovnih medicinskih potrepština, ali Vesna Bosanac nije se nikad žalila.


– Sjećam se jednog noćnog telefonskog razgovora s njom kada mi je mirno objašnjavala kako u bolnici sami prave infuzijsku otopinu. Pomoć je stizala, ali Srbi su zaustavili dva konvoja s lijekovima, koji su na povratku trebali povesti ranjenike, i u toj situaciji su se u bolnici snalazili kako su mogli. Vesna Bosanac nije bila tip čovjeka koji bi se žalio, zajedno s osobljem bolnice radila je najbolje što se dalo i možemo im svi biti vječno zahvalni. Posebno oni koje su liječili u toj bolnici, naglašava predsjednik Vlade demokratskog jedinstva.


Ratne rane


Kroz vukovarsku bolnicu je tijekom rata prošlo dvije i pol tisuće ranjenika, a nakon što je grad okupiran Vesna Bosanac odvedena je u zarobljenički logor u Srijemskoj Mitrovici. Čak je protiv nje podignuta kaznena prijava zbog navodno nedovoljne brige za srpske pacijente, ali ona je svejedno razmijenjena tri tjedna po dolasku u Srijemsku Mitrovicu. Tri puta je kasnije svjedočila pred Haškim tribunalom, između ostalog i u procesu protiv Gorana Hadžića, jedno vrijeme predsjednika Krajine. »Svakodnevno su različite bombe padale na bolnicu. Skoro nas je u potpunosti onemogućila jedna pancirna bomba, velika, koja je isto ispala iz aviona i koja je kad je ušla u zemlju tek onda eksplodirala. Zarušila nam je pothodnik, preko tonu zemlje je palo na jednog pacijenta koji je tamo ležao nepokretan, tako da smo ga jedva iskopali iz te zemlje i betona. Najmanji broj ranjenika koji su došli u jednom danu je 12, a najveći 92. Prosječno ih je bilo 50, 60 svaki dan. Ja sam to opisivala u mojim apelima koje sam slala svakodnevno. A te ratne rane su strašne, uništavaju tijelo, ruke, noge. Onima koji su bili ranjeni u glavu nismo mogli pomoći, osim što smo ih, dok se još moglo, mogli slati za Osijek. A ove koji su ranjeni u tijelo i ruke pomagali smo koliko god smo mogli«, opisala je u tom svjedočenju Vesna Bosanac funkcioniranje bolnice u Vukovaru u ratnim uvjetima.


Franjo Gregurić ostao je s njim u kontaktu i kada se povukao iz politike. Vesna Bosanac dugo je u mirnodopskom razdoblju bila ravnateljica obnovljene vukovarske bolnice, u prizemlju koje je uredila mali muzej kao podsjetnik na ratne dane.


– U listopadu prošle godine, nas nekolicina iz Vlade demokratskog jedinstva koji smo još živi i pokretni, bili smo u Vukovaru. Obišli smo tom prilikom sva grobišta, kao i bolnicu. Čuo sam se s Vesnom Bosanac, ali želio sam je i posjetiti u bolnici gdje je teško bolesna ležala. No, rekla mi je da je bolje da ne dolazimo jer nije u stanju previše razgovarati, a isto mi je kazala i njezina liječnica. Kao da nije htjela da je vidimo u stanju u kojem je tada bila. Sada kada Vesna više nije s nama, mogu samo reći da to predstavlja veliki gubitak za hrvatsku državu, naročito za sve nas koji smo bili vezani za Domovinski rat, zaključuje Gregurić.