Foto D. ŠKOMRLJ
Spopadne me neki osjećaj krivnje, da nije sve tako moralo biti, ali brzo to okrenem na valcer i preokrenem u razmišljanje da sam zapravo na malom godišnjem odmoru i da imam još 11 dana čiste uživancije u vrtu, radionici, na terasi i uz televizor, kaže nam »samoizolator«
RIJEKA – Pedesetsedmogodišnjeg Riječanina, koji je trenutačno već treći dan u izolaciji, susreli smo nedavno na graničnom prijelazu Rupa, u jeku epidemije koronavirusa, dok je u redu s ostalim Hrvatima koji rade u Italiji, a ulazili su u Hrvatsku, čekao na pregled kod dežurnog sanitarnog inspektora.
Srećom, naš susret nije bio sudbinski, jer se ispostavilo da nije zaražen, a onda, nadam se, nije ni naša novinarsko-fotoreporterska ekipa. A da će morati u četrnaestodnevnu karantenu, to je znao odmah.
Danas je treći dan otkako je izoliran od svijeta i nazvali smo ga, malo i iz sebičnih razloga, jer provjeravajući njegovo zdravstveno stanje na neki način provjeravamo i stanje naše ekipe, a i da čujemo kako je to biti u samoizolaciji.
Općepoznato je da je izolacija, odnosno samica, najteža zatvorska kazna, jer je ljudi najteže podnose, a i da općenito mnogi ljudi ne znaju biti sami.
U šator na Mlaki
– Brzo mi prolaze dani, barem su mi u trenu prošla ova tri.
Supruga i kći su na katu ispod, a ja gore. Nema fizičkih kontakata, sam si pripremam jelo dok je supruga na poslu i kad sam sam kod kuće, a još od ranije koristim svoj pribor za jelo.
Znate, ja sam vam od osoba koje se naviknu na tanjur, vilicu, žlicu, šalicu i čašu, prisvoje ih i ne daju nikome. Tako je i sad, pripovijeda nam ovaj Riječanin.
Kaže da se odmah u srijedu, čim je iz Monfalconea došao na granični prijelaz Pasjak, po preporuci sanitarnog inspektora javio epidemiologu u šator na Mlaki.
– Testirao sam se i negativan sam. Osjećam se dobro, kao i obično.
Po nalogu epidemiologinje, u samoizolaciji svakodnevno dvaput mjerim tjelesnu temperaturu i rekla mi je da joj javim bilo kakvu promjenu, ako je osjetim. Zasad ne osjećam ništa. Epidemiologinja mi je rekla da ne moram biti u zatvorenom prostoru, važno je da nisam u kontaktu s ljudima.
Osjećaj krivnje
Srećom, imam veliku terasu i vrt, a i radionicu iza kuće.
Dan mi prođe za tren, radim u vrtu, u radionici, gledam televiziju, čitam…, kaže, a onda mu se glas malo stiša i snizi pa doda da osjeća nekakvu krivnju, nedefiniranu, jer ni sam ne zna zašto.
– Spopadne me neki osjećaj krivnje, da nije sve tako moralo biti, ali brzo to okrenem na valcer i preokrenem u razmišljanje da sam zapravo na malom godišnjem odmoru i da imam još 11 dana čiste uživancije u vrtu, radionici, na terasi i uz televizor, kaže nam »samoizolator« i dodaje da susjedi znaju da je u izolaciji, ali ga nisu stigmatizirali, mahnu mu s ceste i pitaju ga kako je.
– Ma kad sve skupa zbrojim i i oduzmem, ništa mi ne nedostaje i teško da bih si ovakav odmor ikada mogao priuštiti. Moram tako razmišljati, u protivnom bih se osjećao loše, kaže nam naš sugovornik.