STIGAO IZ ITALIJE

RIJEČANIN U IZOLACIJI Tanjur, vilicu i žlicu ne dam nikome, odvojen sam od supruge i kćeri

Biljana Savić

Foto D. ŠKOMRLJ

Foto D. ŠKOMRLJ

Spopadne me neki osjećaj krivnje, da nije sve tako moralo biti, ali brzo to okrenem na valcer i preokrenem u razmišljanje da sam zapravo na malom godišnjem odmoru i da imam još 11 dana čiste uživancije u vrtu, radionici, na terasi i uz televizor, kaže nam »samoizolator«



RIJEKA – Pedesetsedmogodišnjeg Riječanina, koji je trenutačno već treći dan u izolaciji, susreli smo nedavno na graničnom prijelazu Rupa, u jeku epidemije koronavirusa, dok je u redu s ostalim Hrvatima koji rade u Italiji, a ulazili su u Hrvatsku, čekao na pregled kod dežurnog sanitarnog inspektora.


Srećom, naš susret nije bio sudbinski, jer se ispostavilo da nije zaražen, a onda, nadam se, nije ni naša novinarsko-fotoreporterska ekipa. A da će morati u četrnaestodnevnu karantenu, to je znao odmah.


Danas je treći dan otkako je izoliran od svijeta i nazvali smo ga, malo i iz sebičnih razloga, jer provjeravajući njegovo zdravstveno stanje na neki način provjeravamo i stanje naše ekipe, a i da čujemo kako je to biti u samoizolaciji.




Općepoznato je da je izolacija, odnosno samica, najteža zatvorska kazna, jer je ljudi najteže podnose, a i da općenito mnogi ljudi ne znaju biti sami.


U šator na Mlaki


– Brzo mi prolaze dani, barem su mi u trenu prošla ova tri.


Supruga i kći su na katu ispod, a ja gore. Nema fizičkih kontakata, sam si pripremam jelo dok je supruga na poslu i kad sam sam kod kuće, a još od ranije koristim svoj pribor za jelo.


Znate, ja sam vam od osoba koje se naviknu na tanjur, vilicu, žlicu, šalicu i čašu, prisvoje ih i ne daju nikome. Tako je i sad, pripovijeda nam ovaj Riječanin.


Kaže da se odmah u srijedu, čim je iz Monfalconea došao na granični prijelaz Pasjak, po preporuci sanitarnog inspektora javio epidemiologu u šator na Mlaki.


– Testirao sam se i negativan sam. Osjećam se dobro, kao i obično.


Po nalogu epidemiologinje, u samoizolaciji svakodnevno dvaput mjerim tjelesnu temperaturu i rekla mi je da joj javim bilo kakvu promjenu, ako je osjetim. Zasad ne osjećam ništa. Epidemiologinja mi je rekla da ne moram biti u zatvorenom prostoru, važno je da nisam u kontaktu s ljudima.


Osjećaj krivnje


Srećom, imam veliku terasu i vrt, a i radionicu iza kuće.


Dan mi prođe za tren, radim u vrtu, u radionici, gledam televiziju, čitam…, kaže, a onda mu se glas malo stiša i snizi pa doda da osjeća nekakvu krivnju, nedefiniranu, jer ni sam ne zna zašto.


– Spopadne me neki osjećaj krivnje, da nije sve tako moralo biti, ali brzo to okrenem na valcer i preokrenem u razmišljanje da sam zapravo na malom godišnjem odmoru i da imam još 11 dana čiste uživancije u vrtu, radionici, na terasi i uz televizor, kaže nam »samoizolator« i dodaje da susjedi znaju da je u izolaciji, ali ga nisu stigmatizirali, mahnu mu s ceste i pitaju ga kako je.


– Ma kad sve skupa zbrojim i i oduzmem, ništa mi ne nedostaje i teško da bih si ovakav odmor ikada mogao priuštiti. Moram tako razmišljati, u protivnom bih se osjećao loše, kaže nam naš sugovornik.