ZAGREB  »Didov san« zbornik radova kojega su zajedno objavila dva znanstvena instituta – Institut za etnologiju i folkloristiku i Institut društvenih znanosti »Ivo Pilar«, podnaslovljen »transgranična iskustva hrvatskih iseljenika« reafirmira ustaštvo, barata nacionalnim predrasudama bez ikakvog znanstvenog utemeljenja, a znanstvena razina, posebno članka Marina Sopte »Prinos kanadskih Hrvata stvaranju i obrani Republike Hrvatske« je ispod razine lošeg seminarskog studentskog rada. Autori više članaka zbog neslaganja sa sadržajem zbornika i načinom obrade tema povuklo je svoje radove, a urednice (Jasna Čapo, Caroline Hornstein Tomić i Katica Jurčević) u predgovoru o tome pišu kao o isključivim autorskim pozicijama koje su po svemu sudeći posljedica nedostatka društvenog konsenzusa oko temeljnih povijesno-političkih događaja u Hrvatskoj u prošlome stoljeću. 

Prešućivanje ustaštva

Zbornik kojega bi se zbog intonacije moglo preimenovati u »Didov proustaški san« je financiran novcem Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta, Veleposlanstva Australije i Austrijskog kulturnog foruma. Spomenuti Soptin članak posebno je problematičan. Sopta, za kojega se, uz ostalo, navodi da je imao istaknutu ulogu u antijugoslavenskim političkim organizacijama u iseljeništvu i da je bio tajnik HDZ-a za iseljeništvo, izravno negira zločine ustaškog režima i njegovu narav, a ono što on čini uobičajeno se naziva revizionizmom. U dijelu teksta u kojem piše o propagandnom ratu kojega su u Kanadi za vrijeme agresije na Hrvatsku vodili tamošnji Hrvati i Srbi Sopta piše »s jedne strane Srbi su preko svojih glasnogovornika konstantno opravdavali svoju potporu pobunjenim Srbima u Kninu zabrinutošću i strahom pobunjenika da će ih hrvatske vlasti šikanirati, progoniti, zatvarati, pa čak i ubijati, kao što je to po njihovim tvrdnjama činila ustaška vlast u Hrvatskoj između 1941. i 1945. godine«. To da su Srbi bili proganjani, »pa čak i ubijani«, za vrijeme NDH, da je ustaški režim to organizirao od samog svog početka, usvojio rasne zakone, otvorio koncentracijske logore i masovno ubijao ljude zato što su Srbi, to su za Soptu tvrdnje srpskih propagandista koji žive u Kanadi, a ne naprosto povijesna činjenica. Sopta gdje mu odgovara voli prešutiti ustaški kontekst. Tako spominje Ivicu Oršanića za kojega navodi da je prikupio i u Hrvatsku poslao pomoć vrijednu dva milijuna dolara, a Oršanić je »inače istaknuti član Hrvatskog oslobodilačkog pokreta« pri čemu zaboravlja spomenuti da je HOP osnovao i prvi mu predsjednik bio Ante Pavelić. 

Bez navođenja izvora

Tu zaboravnost kontekstualiziranja i prešućivanja ustaškog pokreta, čime se ustaštvo na perfidan način uglavljuje u relevantne znanstvene publikacije relevantnih znanstvenih institucija, Sopta demonstrira i u tekstu »Potreba strateškoga planiranja povratka: mišljenje povratnika Marina Sopte (priredila Jasna Čapo)«. U njemu Sopta govori o ideji nacionalnog pomirenja i suradnje s komunistima, pa kaže »prvi idejni začetnik toga bio je general Luburić, što zvuči apsurdno. On je taj koji govori o ideji nacionalnog pomirenja, daje proglas hrvatskim komunistima i o potrebi zajedničkog djelovanja u borbi za hrvatsku samostalnost. Imajući u vidu njegovu reputaciju, nitko ga nije mogao optužiti da je udbaš«. O tome tko je bio taj Luburić, o tome da je taj čovjek bio na čelu ustaškog logorskog sustava, o tome da je »general Luburić« uopće bio ustaša nema govora. 

Sopta barata podatcima kako mu se svidi, a za njih ne navodi izvore. Spominje da je Hrvatska nakon uspostave demokratske vlasti i početkom rata bila razoružana, »bez vlastite vojske i policije, u kojoj je do 1990. godine bilo više od 70 posto pripadnika etničkih Srba koji su mahom otkazali lojalnost Republici Hrvatskoj nakon što su komunisti doživjeli poraz na demokratskim izborima«. Sopta neodgovorno barata tezom o golemoj nadzastupljenosti etničkih Srba u policiji u Hrvatskoj i, naravno, ne navodi odakle mu podatak o tome da je 70 posto policajaca (zapravo milicajaca) bilo srpskog porijekla, niti navodi ikakvo istraživanje o etničkoj strukturi milicije/policije u Hrvatskoj. Bit će da mu je važno bilo pokazati da su »oni« bili protiv »nas«. 

Ozbiljni neznalica

U svemu tome Sopta samoga sebe prokazuje kao ozbiljnog neznalicu koji ima talenta za fikciju. Spominje tako Sopta kako su oružje za hrvatsku obranu kupili Hrvati Čilea i Argentine, a to je oružje »prije dostave u domovinu prešlo dug put«. Dakle, »pošiljka je prvo bila poslana u Južni Vijetnam, ali na putu su je zaplijenile snage Sjevernog Vijetnama, čija ga je vlada prodala Kubi u zamjenu za šećer i ananas«. Budući da od pobjede Sjevernog Vijetnama 1975. godine i završetka Vijetnamskog rata ne postoje dva Vijetnama, nego samo jedan, stvarno je zanimljivo kako su to Hrvati Čilea i Argentine oružje za obranu Hrvatske poslali u Južni Vijetnam. Kad je riječ o nabavci oružja spominje i slučaj Antona Kikaša i zrakoplova s oružjem koji je 1991. godine zaplijenjen u Zagrebu, a Kikaša su uhitile jugoslavenske vlasti. Sopta spominje da je tada došlo i do kratkotrajnog okršaja vatrenim oružjem između pripadnika Jugoslavenske narodne armije i Hrvatske nacionalne garde za koju se do Sopte nije znalo da je postojala. Da Sopta ima problema s institucijama potvrdio je i u dijelu u kojem se prisjetio govora Franje Tuđmana u Saboru 30. svibnja 1990. godine prilikom konstituiranja višestranačkog parlamenta. Taj Sabor Sopta naziva »Hrvatski državni sabor«, iako se on tada nije tako zvao, a Tuđmana naziva predsjednikom Republike Hrvatske, iako on to tada nije bio. Objavljivanje članka opterećenog i takvim očitim faktografskim pogreškama ukazuje na to da urednice ili tekst uopće nisu pročitale ili o tom razdoblju nedavne povijesti uglavnom ništa ne znaju pa ne bi bilo zgorega ubuduće ih rasteretiti od odgovornog uredničkog posla. Da ne bi bilo zabune, riječ je znanstvenom zborniku ozbiljnih znanstvenih institucija sufinanciranih iz državnog proračuna, a ne o privatnom blogu kakvog ustašonostalgičara.