opasne dezinformacije

Razmislite dvaput prije nego što podijelite neku vijest na društvenim mrežama

Ante Peričić

Foto Davor Kovačević

Foto Davor Kovačević

Prilikom procjene istinitosti neke vijesti treba voditi računa o dvije bitne stvari. Prva su naše emocije, a druga je želja za potvrdom. Istinitost neke informacije ne ovisi o tome sviđa li nam se ona ili ne, iako je jako teško prihvatiti neko stajalište koje se kosi s našim uvjerenjima. Ukoliko vam neka objava na Facebooku pobudi intenzivne emotivne reakcije ili vam je nešto na prvu ‘jasno kao dan’, razmislite još jednom i pokušajte sačuvati hladnu glavu te biti objektivni prilikom procjene točnosti informacije



Fenomen poznat pod nazivom lažne vijesti vrlo se lako infiltrira u svaki važan događaj Zapadne civilizacije. Kraci su fake newsa posvuda oko nas iako često nismo svjesni njihove prisutnosti, a kamoli štetnosti. Odakle lažne vijesti, kako ih prepoznati te o njihovom utjecaju na naše živote razgovaramo s Lordanom Prelogom – novinarom i medijskim ekspertom, osnivačem prvog hrvatskog virtualnog Muzeja lažnih vijesti.


Prije svega, pitamo ga odakle zanimanje za ovu nezahvalnu i štetnu pojavu.


– Desetak godina sam radio kao novinar i još uvijek volim barem prelistati dnevne novine. Trenutačno radim kao stručni suradnik za društvene mreže na Sveučilištu u Zagrebu i zapravo previše vremena dnevno provodim online. Završio sam diplomski studij Odnosi s javnostima na Sveučilištu Sjever, a sada sam u procesu upisa treće godine poslijediplomskog doktorskog studija Informacijsko-komunikacijskih znanosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje pripremam doktorat o dezinformacijama.




S lažnim vijestima bolje sam se upoznao 2017. kada su lažne informacije upakirane u oblik vijesti u većoj mjeri počele zagađivati medijski prostor u Hrvatskoj. U ožujku prošle godine osnovao sam Facebook grupu »Fake news Hrvatska« u kojoj objavljujem članke i druge materijale vezane za tu temu. Uskoro je nastala i Facebook stranica Muzeja lažnih vijesti koja danas ima više od 760 pratitelja. Muzej lažnih vijesti od nedavno je, osim kao web stranica, prisutan i na LinkedInu.


Medijska pismenost


Kako ste došli na ideju za doista specifičan Muzej – onaj lažnih vijesti, kakve su vas reakcije dočekale i koji vam je zapravo cilj?


– Priča o Muzeju ima dugu povijest. Naime, prije 25 godina grupa sveučilišnih profesora pokrenula je međunarodnu konferenciju »Informacijska tehnologija i novinarstvo« u Dubrovniku na kojoj su po prvi puta prikazana kako najnovija tehnološka rješenja u novinarstvu, tako i znanstveni radovi o posljedicama tih promjena na medijsku industriju i novinarsku profesiju. Jedna od proizašlih inicijativa bila je i stvaranje Instituta za nove medije i elektroničku demokraciju (InMed), osnivača Muzeja lažnih vijesti.


Prije nekoliko godina jedna od tema konferencije bila je o lažnim vijestima, te smo ocijenili da taj problem zahtijeva veću pozornost. Uskoro smo krenuli s realizacijom i projekt Muzeja je sredinom listopada, kao možda zaista prva takva institucija u svijetu, zaživio na internetu. Mogu dodati da je inicijativa pobudila priličan interes u Hrvatskoj. Vijesti o Muzeju objavljene su i na brojnim portalima u regiji, a imao sam priliku i podijeliti informacije o osnivanju Muzeja lažnih vijesti s gledateljima bugarske i crnogorske televizije. Želja i misija Muzeja je osvijestiti građane o fenomenu lažnih vijesti te ih naučiti kako prepoznati dezinformacije u medijima i na internetu, posebno na društvenim mrežama gdje ih je mnogo.


Kada je riječ o lažnim vijestima, odnosno, dezinformaciji – kako vi kažete, gdje se, u tom društvenom kaosu, nalazi medijska pismenost?


– Medijska pismenost uključuje sposobnosti pristupa, analize, vrednovanja i stvaranja različitih oblika medijskih poruka. Smatra se jednom od ključnih kompetencija 21. stoljeća i sigurno je da se radi o vještini koja će svakome danas biti od koristi, posebno mladima, jer podrazumijeva kritički način razmišljanja. Nepovjerenje u državne institucije i medije povezano je s manjkom medijske pismenosti. Istraživanja su pokazala da zemlje s višim razinama nepovjerenja imaju niže ocjene medijske pismenosti. Prošloga petka objavljeni su rezultati prvog istraživanja mentalno-zdravstvenih i društvenih posljedica suočavanja građana Hrvatske s pandemijom koronavirusa prema kojima je povjerenje u medije i ključne institucije vlasti nisko.


Pojava interneta i društvenih mreža negativno je utjecala na novinarstvo jer se, zbog racionalizacije troškova, smanjio broj novinara i urednika u redakcijama. Sadržaj se počeo preuzimati iz raznih izvora, a to je rezultiralo padom kvalitete te posljedično i padom povjerenja u medije. U današnjem digitalnom dobu rad s novim tehnologijama u medijskim redakcijama smanjuje vrijeme proizvodnje, stavljajući naglasak na brzinu, a ona često rezultira lažnim vijestima.


Spomenuli ste kako Hrvati umjereno vjeruju znanstvenicima. Kakvi smo, po pitanju medijske pismenosti, u usporedbi s ostatkom Europe?


– Na žalost, bojim se da nismo ni približno dovoljno medijski, pa niti digitalno pismeni. Istraživanja na tu temu redovito provodi nevladina organizacija Open Institute Sofia iz Bugarske, a podatci iz 2018. pokazuju da je Hrvatska na 25. mjestu od 35 europskih država. Lošiji smo čak i od Cipra. Prema indeksu medijske pismenosti najpismenija europska država je Finska u kojoj se neka vrsta odgoja o medijima uči već u vrtićima. Finsku slijede Danska i Nizozemska, izgleda da zemlje na sjeveru Europe obraćaju više pozornosti na medijsko opismenjavanje svojih stanovnika. U našem obrazovnom sustavu nema sličnog programa, o medijskoj pismenosti se poučava u sklopu različitih predmeta. Naravno da je takav pristup problematičan jer se sposobnost analize i razumijevanja medijskog sadržaja te kritičko razmišljanje smatraju krucijalnima prilikom utvrđivanja točnosti neke informacije.


Riječ godine


Kako biste, zapravo, definirali lažne vijesti? Nije li taj pojam, sam po sebi, oksimoron? S kojim se uopće ciljem plasiraju u medijski prostor?


– Lažne vijesti proslavio je bivši američki predsjednik Trump koji je koristio tu kovanicu kako bi se obračunavao s osobama i medijima koji mu nisu bili skloni. Termin fake news proglašen je 2017. za riječ godine po izboru online rječnika Collins Dictionary, a to dovoljno govori o njihovoj važnosti. Što se tiče vijesti u novinarstvu, ona može i mora biti jedino točna, istinita i provjerena informacija. Dakle, možemo reći da u slučaju lažnih vijesti govorimo o oksimoronu odnosno o konstruktu koji se sastoji od dvije riječi, svake sa svojim značenjem, koje zajedno ne daju novo značenje – jer lažna vijest u novinarstvu ne postoji.


Kidalica lažnih vijesti

Dio ste i raznih projekata. Najnoviji je onaj Tonina Picule – »Kidalica lažnih vijesti«. Na koji način sudjelujete?


– Tijekom listopada i studenoga surađivao sam s Uredom našeg eurozastupnika Tonina Picule i pripremio sadržaj, odnosno scenarije za seriju videopredavanja u sklopu projekta »Kidalica lažnih vijesti«. Na ovom zanimljivom i izazovnom zadatku savjetovao sam se dvoje dragih suradnika i poznavatelja tematike, docenticom Jelenom Jurišić s Fakulteta Hrvatskih studija i IT stručnjakom Radoslavom Dejanovićem, autorom »Priručnika za provjeru informacija iz medija«.
Ova hvalevrijedna inicijativa Tonina Picule potaknuta je i njegovim članstvom u Posebnom odboru Europskog parlamenta za borbu protiv vanjskog uplitanja u demokratske procese u EU. Akcijski plan za borbu protiv dezinformacija objavila je Europska komisija 2018. s ciljem zaštite svojih demokratskih sustava te kako bi se spriječio utjecaj dezinformacija na predsjedničke, parlamentarne, regionalne i lokalne izbore u državama članicama.
Krajnji cilj projekta »Kidalica lažnih vijesti« je, osim ukazivanja na negativan utjecaj dezinformacija u medijskom prostoru, poučiti mlade generacije načinima odnosno tehnikama i alatima pomoću kojih će moći prepoznati, provjeriti i dekonstruirati lažne vijesti.

Dezinformacije se plasiraju u medije s ciljem da se naudi pojedincu ili organizaciji kao i da se ostvari materijalna korist, broj klikova, to jest zarada od oglašavanja. One su najčešće zlonamjerne i proizvedene s nekim planom odnosno s ciljem promicanja određenih interesa na štetu drugih osoba ili grupa. Namjera je ključan pojam u cijeloj priči.


Je li internet jedina platforma na kojoj nailazimo na lažne vijesti? Od kada datira njihova pojava?


– Dezinformacije nalazimo u svim medijima i to odavno. Novinarstvo postoji više od 400 godina, a lažne vijesti su s nama od pamtivijeka, nastale su davno prije modernih medijskih sustava, novina i interneta, prisjetimo se samo Trojanskoga konja.
Poznat je slučaj radio-drame »Rat svjetova« koja je 1938. emitirana na radiju u SAD-u nakon čega je među stanovništvom zavladala panika jer je narator, budući redatelj i glumac Orson Welles, korištenjem zvučnih efekata i prekidanjem programa izmišljenim izvanrednim vijestima, uspio uvjeriti dio građana da je u tijeku invazija Marsovaca. Inače, zanimljiv je podatak da je istraživanje Eurobarometra iz 2018. pokazalo da je u Hrvatskoj najpouzdaniji izvor vijesti upravo radio.


Koje su motivacije za plasiranje dezinformacija i koje posljedice ostavljaju po društvo?


– Razloga za stvaranje dezinformacija ima više, od ekonomskih do političkih ili osobno motiviranih. Nekoliko sam puta u medijima navodio rezultate istraživanja Sveučilišta Baltimore u čijem izvještaju je navedeno da je u 2019. materijalna šteta prouzročena direktnim i indirektnim posljedicama dezinformacija procijenjena na čak 78 milijardi dolara.


Osjećaj bijesa


Što bi netko, u trenutku kada primijeti da je neka vijest lažna, trebao učiniti?


– Prilikom procjene istinitosti neke vijesti treba voditi računa o dvije bitne stvari. Prva su naše emocije, a druga je želja za potvrdom, na engleskome jeziku confirmation bias. Istraživači u Kini proučavali su emotikone u milijunima objava na njihovoj društvenoj mreži sličnoj Twitteru i zaključili da se jedna vrsta emocije najbrže širi društvenim mrežama, a to je osjećaj bijesa. Premda su postovi koji su uključivali emotikone radosti i veselja ostvarivali veći doseg od ‘tužnih’ objava, objave koje su u ljudima poticale ljutnju ili gnjev širile su se po mreži najvećom brzinom.
Želja za potvrdom je u ljudskoj prirodi, a taj instinkt najjednostavnije možemo opisati kao predrasudu na temelju koje nesvjesno odbacujemo one stavove s kojima se ne slažemo dok, s druge strane, nekritički prihvaćamo sve ono što je u skladu s našim mišljenjem. Ipak, istinitost neke informacije ne ovisi o tome sviđa li nam se ona ili ne, iako je jako teško prihvatiti neko stajalište koje se kosi s našim uvjerenjima.
Ukoliko vam neka objava na Facebooku pobudi intenzivne emotivne reakcije ili vam je nešto na prvu ‘jasno kao dan’, razmislite još jednom i pokušajte sačuvati hladnu glavu te biti objektivni prilikom procjene točnosti informacije.


Utjecaj je lažnih vijesti, po svemu sudeći, u 21. stoljeću od krucijalne važnosti?


– Pokušat ću pojasniti utjecaj dezinformacija iz pozicije u kojoj se danas svi nalazimo. Pandemija korone izazvala je i infodemiju, pojavu velikih količina obmanjujućih ili lažnih zdravstvenih tvrdnji na internetu i društvenim mrežama. Neke od tih informacija pokazale su se opasnima po život.
Problem dodatno otežava kompleksnost i ranjivost interneta koji je pun takozvanog deficita podataka. Govorim o situaciji u kojoj je potražnja za informacijama o nekoj temi velika, ali je ponuda vjerodostojnih informacija niska, a takvo stanje stvari iskorištavaju razni zlonamjerni pojedinci, institucije, pa i države. Kada ljudi ne mogu lako doći do pouzdanih informacija i u vrijeme u kojem postoji opće nepovjerenje medije i institucije, lažne vijesti stupaju na scenu i popunjavaju taj prostor.


Na internetu se već dulje vrijeme lome koplja i oko navodnih štetnih učinaka 5G mreže, neki tu tehnologiju i dalje povezuju sa širenjem COVID-19 virusa. U Velikoj Britaniji zabilježeno je nekoliko incidenata u kojima se građani uništavali stupove s 5G odašiljačima za mobilnu telefoniju potaknuti objavama glumca Woodyja Harrelsona i pjevačice MIE na njihovim društvenim mrežama. Sličnih pojava imamo i u Hrvatskoj, iako su brojna istraživanja pokazala da 5G mreža nije štetna za ljudsko zdravlje.
Razmislite dvaput prije nego što podijelite neku vijest na društvenim mrežama. Američki poduzetnik Dhar Mann je izjavio: »Povjerenje se stvara godinama, uništi u sekundi, a za vratiti ga je potrebna cijela vječnost«. To je prigodna izreka za vrijeme u kojem živimo.


Jezgra Muzeja

Što, po vašem sudu, čini najzanimljiviji dio »postava« u muzeju?


– Jezgru Muzeja čine odabrane nove ‘lažne vijesti’ odnosno članci na tu temu preneseni iz domaćih medija te svjedočanstva priznatih novinara i znanstvenika. Intenzivno radimo na prikupljanju tih osvrta iz prve ruke, no to je prilično nezahvalan i težak posao. Smatram da bi svi mi koji se bavimo medijima trebali dati svoj doprinos u borbi protiv dezinformacija, za dobrobit svih naših građana. Ovim putem pozivam sve kolege, novinare, istraživače i sve druge osobe koje su na vlastitoj koži osjetile posljedice ‘lažnih vijesti’ ili bi se željeli osvrnuti na neke od njihovih brojnih aspekata, da se jave na mail [email protected] kako bismo dogovorili potencijalnu temu osvrta za rubriku Svjedočanstva.
Zanimljiva je i podstranica Multimedija u kojoj se mogu pronaći razni edukativni materijali poput infografika, prezentacija i edukativnih igrica. Sredinom siječnja planiramo krenuti s online tečajem radnog naziva »Potjeh u potrazi za Pinokijom«, prijaviti se možete na adresi Muzeja mlv.hr. Tečaj je besplatan, a trajat će tri tjedna tijekom kojih ćemo prijavljenima na mail slati materijale koji bi građanima svih dobi trebali pomoći da lakše prepoznaju dezinformacije i lažne vijesti u medijima i na internetu. U budućnosti ćemo i dalje razvijati materijale korisne u borbi protiv dezinformacija s ciljem podizanja razine medijske pismenosti i kritičkog razmišljanja građana.

Možete li izdvojiti neki zanimljiv primjer »lažne vijesti« iz »starije« prošlosti?


– Interesantan je slučaj pogreške u znanstvenom istraživanju iz 19. stoljeća koja je postala vijest, a potom je definitivno promijenila prehrambene navike u cijelome svijetu. Naime, njemački kemičar i istraživač Erich von Wolf davne je 1870. radio pokuse kako bi odredio količinu željeza u raznom zelenom povrću. Kod ispitivanja špinata on je jednu decimalnu točku greškom zabilježio na krivom mjestu. Napomena o sadržaju željeza u porciji špinata trebala je glasiti »3,5 miligrama«, ali postala je »35 miligrama«. Istraživanjem je tako »utvrđeno« da špinat ima 10 puta veću količinu željeza od stvarne, a ljudi diljem svijeta počeli su ga doživljavati kao super–hranu.


Jedinstveni u svijetu


Radi li se išta na svjetskoj, europskoj, pa i hrvatskoj razini na sprječavanju širenja istih? Vaš je muzej, čini mi se, na tom putu. Ima li sličnih muzeja u svijetu?


– Ne znam postoji li u svijetu baš ovakav, muzejski koncept predstavljanja dezinformacija i lažnih vijesti, vjerujem da smo jedinstveni u svijetu. Mogu dodati da je cijeli projekt Muzeja lažnih vijesti realiziran vlastitim sredstvima kao i trudom i zalaganjem malog broja ljudi iz Instituta za nove medije i elektroničku demokraciju. Voljeli bismo kada bi nadležne institucije, poput nekih ministarstava i drugih ustanova, prepoznali naša nastojanja i pružili nam potporu u daljnjem razvijanju programa medijske pismenosti s naglaskom na borbu protiv dezinformacija. Planova imamo mnogo, bilo bi nam iznimno drago kada bi državna tijela podržala naš rad.
Potpredsjednica Europske komisije Vera Jourova potvrdila je 3. prosinca da EU planira uvesti sankcije protiv zemalja koje šire dezinformacije, poimence prozvavši Kinu i Rusiju. Sankcije su samo jedan dio niza planiranih mjera u borbi protiv dezinformacija koje je Jourova predstavila s ciljem zaštitite izbornih procesa u digitalno doba.


Neka rješenja problema fake newsa mogu se smatrati cenzurom i ugrozom slobode govora?


– Mnoge zemlje u svijetu uvele su zakone kojima se na razne načine, od novčanih do zatvorskih kazni, pokušava regulirati ovaj problem. Singapur je još 2017. pokrenuo proceduru donošenja zakona protiv fake newsa koji je na snazi od sredine prošle godine. Naravno da se uvijek postavlja pitanje (samo)cenzure odnosno prava na mišljenje i slobodu govora. Tko je taj koji će procijeniti što je istina, a što laž, znamo da zakone donose i provode državne institucije. Premda nisam pristalica drakonskih kazni i gušenja građanskih i medijskih sloboda, neki oblik zakonske regulative trebao bi se definirati i kod nas. Događa da neki pojedinci ili portali učestalo objavljuju lažne vijesti i razne dezinformacije, a prolaze bez kazne, iako to rade promišljeno i s namjerom.