Domovinski pokret danas je oporbena stranka i ta je činjenica već u izbornoj noći izazvala velika razočaranja njihovih vodećih ljudi. No, predsjednik stranke Miroslav Škoro, potpredsjednik Sabora, to ne priznaje i u intervjuu objašnjava da su izborni rezultati mogli biti razlog isključivo za slavlje.

– Mi smo u roku od samo 50 dana napravili stranku koja je treća po snazi u Hrvatskoj. Druga je stvar što je dobar dio analitičara naš rezultat protumačio kao poraz što, ako uzmemo u obzir 16 osvojenih mandata, nema nikakvog smisla.

Poraz nije, ali niste vi stranku osnovali da biste bili u opoziciji, nego s ciljem da mijenjate Hrvatsku.

– Svi su ponekad u poziciji, a ponekad u opoziciji. I HDZ i SDP. Friedrich Nietzsche je rekao da bi se trebalo ispričati svakoj stepenici koju se preskoči i stoga je za Domovinski pokret dobro ovo što nam se dogodilo. Za razliku od onih koji su klasični političari, pa im je nužno biti u vlasti, mi ćemo ono što smo si zacrtali raditi i iz opozicije.

Zašto su rezultati bili takvi kakvi jesu?

– Domovinski pokret svima smeta, uoči izbora nismo nikome bili partner. SDP je rekao da s nama neće, premijer Andrej Plenković to je isto još u svibnju izjavio. Dakle, mi smo mogli participirati u vlasti jedino da smo osvojili 76 mandata. S kim smo to onda trebali koalirati? Što se općenito rezultata tiče, oni su posljedica vrlo specifičnih uvjeta u kojima su izbori održani. Cijelom je procesu nedostajalo i demokracije, izbori su bili opterećeni strahom od situacije u kojoj se svi skupa nalazimo.

Milanović bolji kandidat od Grabar-Kitarović

Jasno je da je ova epidemija presudno odredila ishod parlamentarnih izbora, HDZ je s drugim najgorim rezultatom u svojoj povijesti dobio čak 66 mjesta u Saboru. To je naprosto tako.

– Da, oni su dobili 16 posto glasova od ukupnog broja birača. Mislim da je to velika pljuska demokraciji u Hrvatskoj, 54 posto birača uopće nije bilo zainteresirano za izbore. Učinak je to korona-krize i djelovanja stožerokracije. Zato se HDZ i požurio na izbore.

Na koronu niste mogli utjecati, ali jeste li u kampanji u čemu pogriješili i time pridonijeli da vam rezultat ne bude bolji? Na predsjedničkim izborima privukli ste i protestne glasače, ovaj put to niste uspjeli.

– Ti su izbori drastično različiti. Mene je na predsjedničkim izborima podržalo 465 tisuća birača, a kad nam se pridruži lista Željka Glasnovića koju smo podržali u 11. jedinici, sada smo dobili 200 tisuća glasova. Međutim, SDP-ov pobjednički predsjednički kandidat dobio je više od milijun i 100 tisuća glasova, a Restart koalicija manje od 500 tisuća. I HDZ-ova predsjednička kandidatkinja dobila je puno više glasova nego oni na parlamentarnim izborima. Na izborima za Sabor prisutni su brojni interesi koji, primjerice, proizlaze iz činjenice da je država najveći poslodavac, da je u njezinoj upravi zaposleno nekoliko stotina tisuća ljudi. Uzimajući u obzir da smo stranku tek osnovali, pred nama je intenzivno razdoblje. Domovinski pokret će u budućnosti puno raditi na terenu.

Koliko vam je štetila Plenkovićeva kampanja da ste vi pomogli Milanoviću da postane predsjednik?

– Možda mu je dio ljudi i povjerovao, ali Milanović je pobijedio Kolindu Grabar-Kitarović jednostavno zato što je bio bolji kandidat, što si HDZ odbija priznati. Matematika je takva da bi on pobijedio i da su za HDZ-ovu kandidatkinju glasovali i svi oni koji su poništili listić.

Vrijeme će pokazati da sam u pravu

Niste nikad zažalili što u drugom krugu predsjedničkih izbora niste podržali Kolindu Grabar-Kitarović? Time biste izbjegli Plenkovićevu kampanju u kojoj je, sami ste rekli, dio ljudi ipak mogao povjerovati.

– Tada uopće nisam kalkulirao s parlamentarnim izborima. A nju nisam mogao podržati jer nas dvoje ne dijelimo isti sustav vrijednosti. Ona je lažni demokršćanin, lažna desnica, a nekim je svojim posljednjim potezima pokazala i da je nepristojna. Podržavanjem takve osobe izdao bih svoje vrijednosti i razlog zašto sam se uopće odlučio politički aktivirati.

Miroslav Škoro, snimio Davor Kovačević

Drugo sredstvo kojim je Plenković mobilizirao birače HDZ-a bila je tvrdnja da vi osporavate nešto što pripada njemu i njegovoj stranci, dužnost premijera.

– I dalje mislim da je on loše rješenje za predsjednika Vlade i vrijeme će pokazati da sam u pravu. Puno se prognoza Domovinskog pokreta obistinilo.

Niste li ipak izabrali krivu taktiku, omogućivši Plenkoviću da svojim biračima govori da Škoro želi uzeti nešto što je HDZ-ovo?

– Nikad nisam rekao da želim uzeti HDZ-u premijersku poziciju, a moje je pravo reći da je Plenković loš predsjednik Vlade. Domovinski pokret je nepodnošljivo neovisan i to nam omogućava da uvijek kažemo što mislimo, što je sada i u Saboru vidljivo.

Spomenuli ste da je Plenković govorio da neće s vama, je li vas nakon izbora ipak iznenadilo što je za glavne koalicijske partnere odabrao SDSS i nacionalne manjine, a ne Domovinski pokret?

– On je najavljivao da želi kontinuitet, ali svejedno mislim da je cijelu javnost iznenadilo da je nastavio po starom. Kada promatramo svjetonazor i način djelovanja HDZ-a i stranaka s kojima koalira, to ipak nije isti svjetonazor. Ako HDZ i SDSS imaju isti svjetonazor, onda ja zaista ne razumijem te stvari. Tu je prvenstveno pitanje odgovornosti stranke prema vlastitim biračima.

HDZ njeguje kult velikog vođe

Nije lako pronaći birača HDZ-a koji nema izrazito negativno mišljenje o Miloradu Pupovcu, ali HDZ-ovi dužnosnici izborne rezultate smatraju potvrdom da su njihovi birači zadovoljni suradnjom sa SDSS-om.

– Eto im je onda. Možda je to novi suverenizam, termin što ga sada ponavljaju, neka nova vrsta bratstva i jedinstva. Opet imamo trgovačku koaliciju, ali ona je vrlo krhka, samo 76 zastupnika, pa se, siguran sam, traže žetončići kako bi je se malo podebljalo. To je već poznati modus operandi gospodina Plenkovića.

Predstavlja li Plenkovićev odabir SDSS-a, u situaciji kada su imali i drugih opcija, veliki rizik za HDZ?

– HDZ nije naša briga i ne želimo se baviti njihovim problemima, ali, ako me već pitate, HDZ je svašta preživio, preživio je i Ivu Sanadera i Jadranku Kosor i Tomislava Karamarka, preživjet će i Andreja Plenkovića. Oni njeguju kult velikog vođe, ali u potki cijele priče ipak su interesi. Ljudima je važno zadržati se na položajima koje dijeli država i živjeti uglavnom lagodnim životom. Tu i tamo, istina, izbije neka afera, ali one ne utječu posebno na status HDZ-a i rezultate izbora. To je tako jer HDZ nadzire puno toga. Reći ću nešto što me može dovesti u neugodnu situaciju, što sam navikao, mi razgovaramo u uvjetima kada je Vlada u prošlom mandatu potrošila 200 milijuna kuna na oglašavanje u medijima. Što su to oglašavali? Mislim da je sve prožeto ipak interesima duboke države.

Vaši zastupnici, a i vi osobno, ovih dana nerijetko u Saboru i u javnim istupima govorite o koaliciji HDZ-a i SDSS-a, očito procjenjujući da je Plenković tu politički najranjiviji.

– Smatramo da ta koalicija ne može pokrenuti ono što je nužno za Hrvatsku, strukturne promjene. Kada imate trgovinu, konkretno između Hrvatske demokratske zajednice i Srpske samostalne demokratske stranke, volim ih zvati punim imenima, ona je nečim uvjetovana. To je klasična trgovačka suradnja, nešto daš da bi nešto dobio. Htio bih znati što je, osim potpredsjedničkog mjesta u Vladi Borisu Miloševiću, HDZ još dao u tom odnosu.

Manjine ne smiju biti jezičac na vagi

Glavnim koalicijskim partnerima uvijek se mora nešto dati, tako funkcionira politika.

– Bit koalicije mora biti minimum konsenzusa, kako bi se na dobrobit građana vodilo državu. Tako to mi u Domovinskom pokretu shvaćamo, možda smo zato neobični i svima smetamo. Ovako formirana Vlada ne može raditi za opće dobro, ne može provesti potrebne reforme jer to nije radila niti u prošlom mandatu. Kako će oni, recimo, promijeniti izborni zakon, a što je ključno? Nikako. Zalažem se za to da nacionalne manjine uživaju u Hrvatskoj maksimalnu zaštitu, neka u Saboru imaju i deset, ne osam zastupnika. Ali, zastupnici nacionalnih manjina ne smiju biti jezičac na vagi, koji će presuđivati tko će biti na vlasti. Ne smiju između ostalog i zato što je na ovim izborima samo 18 posto pripadnika nacionalnih manjina glasovalo za te zastupnike. Unatoč tome oni su odlučili tko će vladati, a to ne može biti dobro.

Zbog ovakvih stavova o zastupnicima nacionalnih manjina percipira vas se kao čovjeka koji ne voli Srbe.

– Zašto? Pet zastupnika nacionalnih manjina nisu Srbi. Jednom je bivšeg saborskog zastupnika Dragutina Lesara zanimalo kako se u drugim državama bira zastupnike nacionalnih manjina, a iz, recimo, Francuske su mu odgovorili da oni nemaju nacionalne manjine. Hrvatska se treba ponašati kao ostale članice Europske unije, ne smijemo dopustiti ovakve postizborne trgovine, koje su onda i prepreka borbi protiv korupcije. Percepcija o meni je potpuno iskrivljena i lažna.

Trenutačno je hit tema hoće li predstavnici SDSS-a biti u Kninu na proslavi 25. obljetnice Oluje, je li vama to važno?

– Nije. No, red bi bio da vladajuća koalicija pošalje u Knin svoje predstavnike. Nažalost, bit će to, zbog okolnosti u kojima živimo, proslava bez naroda, a to definitivno odgovara Vladi, jer bi u suprotnom u Kninu bilo ozbiljnog negodovanja naroda zbog politika koje elite na čelu s Andrejem Plenkovićem i Miloradom Pupovcem, ali i Zoranom Milanovićem, trenutno provode.

snimio Davor Kovačević

Srbima u Hrvatskoj je objektivan problem slaviti Oluju, zbog koje je više stotina tisuća njihovih sunarodnjaka trajno napustilo Hrvatsku. Pretjerano je od njih očekivati da slave na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti.

– Za mene je Oluja pobjednička akcija hrvatske vojske i policije.

Za Srbe je Oluja sinonim za njihov egzodus, neovisno o tome što ih nije hrvatska vojska protjerala.

– Sjećam se da je tih dana neprestano emitirana poruka kojom se Srbe pozivalo da ostanu u Hrvatskoj. Međutim, njihovo političko vodstvo odlučilo je da Srbi odu. O tome postoji mnogo videozapisa koji su javno dostupni. Kako bi bilo da ja sa svojom obitelji 4. srpnja iselim iz SAD-a i onda kasnije govorim da ne mogu slaviti Dan neovisnosti jer sam se iselio? Srbi, ponavljam, jesu bili prisiljeni otići, ali ne zbog Oluje, koja je bila legitimna vojna akcija, nego zbog kukavičluka njihovog političkog i vojnog vodstva, koje se skrivalo iza naroda i vezalo njegovu sudbinu uz svoju.

Da, ali praznik kojim se obilježava dan kada su Srbi masovno napustili Hrvatsku, ne može sada biti razlog za njihovo slavlje. Za nas je Oluja, razumljivo, pobjeda, ali za srpsku nacionalnu manjinu to nikako ne može biti.

– Još jednom, što ako svi Hrvati 4. srpnja napuste Ameriku? Srbi moraju biti svjesni da su žrtvovani od svog vodstva i Slobodana Miloševića, a da im je hrvatska država svima jamčila sigurnost i pozivala ih da ostanu i da se vrate. Hrvatska je Olujom postala cjelovita, slobodna država.

Mislite da bi Srbi trebali zanemariti da je tih dana 200 ili koliko tisuća njihovih sunarodnjaka otišlo iz Hrvatske i pridružiti nam se u slavljenju pobjede?

– Svaki hrvatski državljanin 5. kolovoza treba slaviti što je Oluja omogućila da se do Splita može putovati kroz Knin. Vrijedi to i za Srbina iz Zagreba. Ja vas ne razumijem. Netko je voljom srpskog političkog i vojnog vrha odlučio napustiti ovu zemlju i sada mi zato ne bismo trebali slaviti što smo uspostavili hrvatski suverenitet na čitavom teritoriju.

Naravno da mi imamo što slaviti 5. kolovoza, ali trebali bismo pokušati razumjeti i perspektivu Srba koji su ostali živjeti s nama, a za koje je Oluja jedan traumatičan događaj.

– Govorite li mi da moj susjed Srbin ne bi trebao slaviti Oluju jer je njegov brat tada odselio u Beograd?

One koji su otišli, pozivalo se da ostanu

Nije to bila klasična selidba, odvijala se u posebnim uvjetima.

– Srbi su se 1991. odcijepili od Hrvatske i pritom istjerali stotine tisuća Hrvata i nesrba iz svojih domova. Četiri godine bili su taoci jedne sulude politike koja je svoj krah doživjela Olujom, a na taj način spriječeni su i novi genocidi u Bosni i Hercegovini.

Činjenica je da su se Srbi pobunili protiv vlastite države.

– I unatoč tome, unatoč razaranjima, unatoč srpskim koncentracijskim logorima, unatoč Vukovaru i Škabrnji, unatoč tome što se tim ljudima maksimalno željelo izaći u susret, unatoč tome što im se davala kulturna i druga autonomija, ta je pobuna završila vojno-redarstvenom akcijom, koju je odobrio cijeli svijet. Kada smo uspostavili suverenitet, ti su ljudi dobili pravo na amnestiju, na mirovine, mjesta u hrvatskoj policiji, samo uz zamjenu kapa. One koji su otišli, pozivalo se da ostanu i zaista ne vidim gdje je tu problem.

I Oluja bi za Srbe trebala biti što je i za Hrvate?

– Pa, naravno. Želite li možda reći da je Oluja bila agresija na Republiku Srpsku Krajinu?

Naravno da ne želim.

– Odlazak Srba nije bio posljedica Oluje, nego odluke njihovog političkog i vojnog vrha. Vaša je teza da je 5. kolovoza dan žalosti za Srbe, što tvrde Vučić i ekipa? A što je sa Srbima koji su kao lojalni građani u ratu sudjelovali kao pripadnici pobjedničke Hrvatske vojske?

Moja je teza da bismo mi kao pobjednici trebali razumjeti da 5. kolovoza nije za Srbe ono što je za nas.

– Vi tvrdite da bi Srbi u Hrvatskoj trebali 5. kolovoza apstinirati od proslave.

Kako tko hoće, ali treba ih razumjeti ako ne slave.

– Volio bih kad bi se Srbi koji ne slave Dan pobjede stavili u našu perspektivu kad je riječ o Oluji, kada bi razmislili kako smo se mi osjećali 1991.

Ostat ćemo jedinstveni do kraja

Mi smo pobjednici, a od pobjednika se očekuje širina. No, složili smo se da se ne slažemo, pa krenimo dalje. Suprotno procjenama da će se zastupnici Domovinskog pokreta odmah rasuti, vi ste u Saboru svi još na okupu.

– Jesmo, a jamčim da ćemo do kraja ostati jedinstveni.

Jeste li čuli da je HDZ pokušao pridobiti nekog vašeg zastupnika?

– Ne. Hoće li netko od tih ljudi biti izložen pritiscima, hoće li biti pozvan da se nekome pridruži, hoće li netko od njih sam u nekom trenutku osjetiti nezadovoljstvo, ja ne isključujem tu mogućnost. Ali, mislim da je sve to dio procesa koji se zove stvaranje političke stranke.

Josip Jović nije ušao u Sabor, ali vas je napustio.

– Žao mi je zbog njegove odluke, ali ga razumijem. Razloge je naveo sam, cijenim njegovu iskrenost i shvaćam želju da se vrati pisanju. Vrata Domovinskog pokreta su mu uvijek otvorena. Iznimno ga poštujemo i cijenimo sve što je dao našoj stranci.

Od zastupnika Domovinskog pokreta zasad je nekako najviše pozornosti privukla Karolina Vidović Krišto, uživa li ona vašu punu potporu?

– Naravno da uživa, ali pokazalo se da pozornost nije privukla kvalitetna rasprava Stjepe Bartulice, nego to što je gospođa Vidović Krišto odlučila da neće nositi masku nego da će lice prekriti maramom.

Imala je i ona saborskih rasprava.

– Da, a imala je i jednu tiskovnu konferenciju na kojoj je upozorila na ono što svi znamo, da Ustavni sud 11. i 12. izbornu jedinicu smatra protuustavnima, ali to mediji nisu naglašavali, nego su se referirali na nošenje maske.