Stručnost i snažan volonterski duh temeljne su odlike članova Hrvatske gorske službe spašavanja, no ostaje pitanje prati li sustav u dovoljnoj mjeri njihovu predanost i odgovornost.

Dok se svjetla planinarskih domova gase, a vjetar na vrhovima poprima zlokoban ton, za većinu avantura završava. Za ljude u crvenim uniformama tada često tek počinje. Pripadnici HGSS-a bez oklijevanja kreću prema mjestima s kojih se drugi u kriznim trenucima povlače. Alpinisti, speleolozi i brojni stručnjaci iz različitih područja nesebično stavljaju svoje znanje, vrijeme i vještine u službu spašavanja. Za njih to nije posao, nego poziv.

Sa stotinama akcija godišnje – od potraga u planinama i speleološkim objektima do intervencija na vodi – HGSS se svrstava među najučinkovitije spasilačke službe u ovom dijelu Europe. Više od 75 godina kontinuiranog djelovanja čini ga jednim od ključnih stupova sigurnosti u nepristupačnim područjima Hrvatske. Od 1950. godine do danas ova stručna, dragovoljna i humanitarna organizacija sudjelovala je u spašavanju tisuća života.

NEDOSTATAK KADRA

No upravo tu dolazimo do nevjerojatnog paradoksa: služba koja spašava živote istodobno se bori s nedostatkom resursa. Broj ljudi koji borave u prirodi i trebaju pomoć stalno raste, dok je baza iz koje se popunjavaju redovi HGSS-a sve uža.

Odgovor traže u edukaciji – i to na svim razinama, od najmlađih do odraslih, a cilj je stvoriti društvo u kojem će djeca poželjeti biti spasioci jer je to »normalno i prirodno«.

– Danas u svijetu, nažalost, prevladava sasvim drugačiji sustav vrijednosti i to je nešto na čemu treba sistematično raditi. A jedini ispravan način je edukacija kroz komunikaciju, poručuje Marko Andrić, pročelnik HGSS-a.

Istodobno, ulazak u HGSS daleko je od jednostavnog. Osim fizičke spremnosti, ključna je iskrena želja za pomaganjem – humanost je temeljna odlika svakog člana. U nekim stanicama kriteriji su dodatno postroženi. Primjerice, u riječkoj stanici novi član može postati tek uz jednoglasnu podršku svih postojećih pripadnika. Takav model jasno pokazuje koliko se inzistira na međusobnom povjerenju i zajedništvu – jer bez čvrstog i usklađenog tima, nema ni uspješnog spašavanja.

Danas postoji 25 stanica HGSS-a koje pokrivaju cijeli teritorij države. Važno je istaknuti da su se 2006. izborili za Zakon o Hrvatskoj gorskoj službi spašavanja što je utemeljilo njihovo djelovanje.

Marko Andrić pet je godina bio na čelu riječke stanice prije aktualnog pročelnika Diega Košte. Stanica u Rijeci djeluje još od 1960. godine, a, kako sami ističu, nastala je iz »lijepe tradicije alpinizma«. Ta se tradicija njeguje i danas, uz jasno nastojanje da se očuvaju temeljne vrijednosti službe – prije svega snažan volonterski duh.

PITANJE NAPLATE

U razgovoru se otvorilo i pitanje naplate intervencija, tema koja se povremeno vraća u javni prostor. Andrić pritom naglašava kako treba razlikovati dva aspekta: naplatu samog spašavanja te kaznenu ili prekršajnu odgovornost. Riječ je, kaže, o iznimno složenom pitanju, ponajprije zbog njegove praktične provedbe.

Kao ilustraciju navodi česte potrage za nestalim, primjerice dementnim osobama, koje se na razini Hrvatske organiziraju gotovo svakodnevno. Takve akcije znaju trajati tri do četiri dana, uključuju velik broj ljudi i često su, kako kaže, »skuplje od helikopterske intervencije na vrhu Biokova«. Pritom se nameće ključno pitanje – kome i kako na kraju ispostaviti račun za takvu potragu.

– Nesreće se događaju svima i ne želimo da dolazi do kontraefekta. Ljudi ponekad ne zovu nas, nego u pomoć pozivaju prijatelje. Strah od naplate prisutan je i kod stranaca i kod domaćih, pa odgađaju poziv i javljaju se tek kada je već »pet do podne« ili »podne«. Time nam otežavaju posao, a akcije postaju rizičnije i često se odvijaju u nepovoljnim uvjetima, primjerice noću. Važno je reagirati na vrijeme, zato ne smije postojati strah ni od troškova ni od sramote, upozorava Andrić.

Dodaje kako unesrećeni često zaziru i od moguće osude javnosti.

– Ljudi znaju reći da će ih »razapeti na križ jer su bili nepromišljeni« ili priznaju da su nas »jedva nazvali«. Takav pritisak nikome ne pomaže – zaključuje.

Ljudi se u brda upućuju »iskustveno goli«, kaže, nisu obrazovani, a obrazovanje je ključ svega. Prije se išlo po informacije u planinarska društva, dok ih sada nalaze na internetu, ali ne sistematično, nema edukacije.

– Pitanje je koliko dobro se znamo koristiti svim tim alatima koji su nam na raspolaganju. Potrebna je i sistematična edukacija i iskustvo koje se gradi, a ako želimo raditi na prevenciji, treba obrazovati mlade i onda polako graditi priču, upozorava.

Funkcioniranje HGSS-a financiraju država i lokalna samouprava, to je uređeno zakonom.

– Ne žalimo se, iako bi uvijek moglo bolje. Naime, stalno idemo naprijed i uvijek nam fali nešto novaca, ali je zapravo s te strane korektno. Iskorake treba napraviti po pitanju helikoptera, spašavanja i infrastrukture, otkriva Andrić.

Jedan od izazova s kojima se pripadnici HGSS-a svakodnevno susreću jest i nedovoljna pripremljenost dijela ljudi koji odlaze u prirodu. No, kako naglašavaju, pritom nije riječ o stereotipnim turistima »u japankama«, već ponajprije o domaćim ljudima.

Istodobno, upozorava pročelnik, pogrešna je i raširena percepcija da se u većini slučajeva radi o neodgovornim pojedincima. Riječ je uglavnom o ljudima koji vole boraviti u prirodi, ali i o onima koji se nađu u problemu bez vlastite krivnje – primjerice zbog gubitka orijentacije ili nepredviđenih okolnosti. Upravo zato, smatra, javnu sliku o takvim situacijama treba mijenjati i približiti stvarnosti.

HELIKOPTERSKO SPAŠAVANJE

No, koliko god djelovao strog, čvrst, ozbiljan i nevjerojatno predan humanom pozivu, šala na vlastiti račun nije mu strana, baš kao niti ostalima. Svi od reda za sebe će reći da su upravo oni »najgori« jer će se prvi naći u situaciji da im zatreba pomoć. U toj samoironiji krije se i bit njihove priče. Gorsko spašavanje, uostalom, i nastalo je iz solidarnosti – kada su se planinari počeli međusobno organizirati kako bi pomagali jedni drugima u nevolji. Taj princip, čini se, i danas jednako čvrsto drži.

– Jedan od ključnih problema je nedostatak helikopterskog spašavanja izvan urbanih područja. Potrebno je sustavno rješenje za intervencije na nepristupačnom terenu i jasno je da sustav u tom segmentu treba promjene, upozorava Andrić.

Dodaje kako HGSS danas više nema pristup helikopterima na način na koji ga je imao ranije. To u praksi znači da spašavatelji često više ne mogu intervenirati iz zraka u teško dostupnim planinskim područjima, već su prisiljeni djelovati pješice. Takve akcije su dugotrajnije i opasnije, a gubi se i dragocjeno vrijeme, čime se povećava rizik i za unesrećene i za same spasioce.

Problemi u segmentu helikopterskog spašavanja proizlaze iz izostanka jasnog sustavnog rješenja, tranzicije vojnih resursa te neadekvatne opremljenosti trenutačno dostupnih letjelica za intervencije na nepristupačnim terenima.

Valja podsjetiti kako je HGSS više od tri desetljeća koristio helikoptere Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, no gubitkom te podrške nastao je svojevrstan vakuum u sustavu koji do danas nije u potpunosti nadomješten. Kada je riječ o helikopterima Ministarstva unutarnjih poslova, treba istaknuti da, iako su nove letjelice dostupne HGSS-u, njihova je uporaba zasad ograničena.

– Helikopteri su HGSS-u formalno na raspolaganju, ali samo u opsegu u kojem su se spasilački timovi uspjeli osposobiti za rad s njima – a to se zasad svodi na osnovni transport. U usporedbi s razinom suradnje i operativnih mogućnosti koje smo ranije imali s vojskom, riječ je o značajnom koraku unatrag u pogledu sposobnosti spašavanja, kaže.

KLJUČNO VITLO

Dodatni je problem što je helikopter stacioniran u Zagrebu, pa je, i zbog lokacije i zbog ograničenih mogućnosti, riječ o resursu koji je teško optimalno iskoristiti.

– Nama je nužna sposobnost spašavanja iz zraka bez slijetanja, pomoću vitla ili podvjesa – užeta koje može biti dugačko i do 100 metara. Prema našim analizama, takav način rada mogao bi se primijeniti u oko 150 akcija godišnje. No, tu sposobnost trenutačno nemamo, a za njezinu uspostavu potrebne su godine. A što do tada? – upozorava Andrić.

– Do tada moramo zajednički pronaći dugoročno i održivo rješenje, i u zakonskom i u operativnom smislu. Trenutačno nemamo jasnu strategiju i tu sustav jednostavno ne funkcionira kako bi trebao, upozorava.

HGSS već godinama apelira na potrebu promjena, a još su prije godinu dana upozoravali da nemaju na raspolaganju adekvatan helikopter niti razrađen sustav. Iako hitna medicinska služba raspolaže s četiri helikoptera smještena na državnoj infrastrukturi, oni nisu opremljeni vitlom, ključnim za spašavanje iz zraka.

– Za HGSS je helikopter s vitlom presudan. Letjelice bez vitla imaju svoju svrhu, ali su znatno ograničenije. Naime, slijetanje helikoptera zahtijeva određene uvjete, dok se spuštanjem spašavatelja iz zraka može intervenirati u daleko širem spektru situacija – od urbanih i poluurbanih sredina do stijena, šuma, poplavljenih područja ili mora. Vitlo otvara niz mogućnosti. Primjerice, helikopter može sletjeti na prometnicu, ali što ako to nije moguće? U takvim slučajevima, spuštanjem spašavatelja može se intervenirati gotovo bilo gdje. Upravo tu leži ključna razlika – objašnjava Andrić.

Kada bi helikopteri hitne medicinske službe bili opremljeni vitlom, HGSS bi ih mogao koristiti i za zahtjevnije akcije spašavanja. Upravo je ta oprema ključna za intervencije iz lebdećeg helikoptera na nepristupačnim terenima, poput strmih stijena ili planinskih područja na kojima slijetanje nije moguće.

– Kada bi helikopteri hitne medicine bili opremljeni vitlom, HGSS bi ih mogao koristiti u zajedničkim akcijama s medicinskim timovima, čime bi se postigao snažan sinergijski učinak – kakav već postoji u Italiji i drugim državama koje imaju razvijene modele takvog spašavanja. Međutim, ostaje nejasno zašto se u tom smjeru nije išlo i ranije, unatoč tome što se na problematiku traganja i spašavanja iz zraka u Hrvatskoj upozorava već godinama, ističe Andrić.

PROJEKT RUJEVICA

Projekt izgradnje helikopterske baze HGSS-a na Rujevici u Rijeci ključan je infrastrukturni pothvat za brže spašavanje i hitnu medicinsku pomoć. Centar obuhvaća helidrom, bazu HGSS-a i Zavod za hitnu medicinu PGŽ-a, čime se objedinjuje hitna zračna pomoć. Cilj projekta je smanjenje vremena odziva u hitnim situacijama te bolje povezivanje s helikopterskom jedinicom MUP-a. Radi se o trajnom rješenju za brzu intervenciju u Primorsko-goranskoj županiji, ali i Istri te Velebitu.

– HGSS je 2012. godine zajedno sa Stanicom Rijeka došao do zaključka da bi bilo dobro nešto napraviti po pitanju helikopterskog spašavanja. Željelo se napraviti helikoptersku bazu jer takva baza civilnog tipa u Hrvatskoj ne postoji. Bilo je u planu i učilište. Krenuli smo tada maštati o jednoj lijepoj priči, a Rujevica je izabrana jer je meteorološki vrlo povoljna. Sada imamo aerodrom na Krku koji je u tom smislu vrlo nepovoljan. Osim toga, Rujevica je u gradu, opisuje Andrić.

Projekt je dobio podršku Grada Rijeke, koji je ustupio zemljište uz uvjet da se koristi u skladu s planiranom namjenom. Dodatni zamah stigao je i od HGSS-a kroz financiranje izrade projektne dokumentacije. U međuvremenu su izgrađeni prostori stanice i helidrom, a uporabna dozvola očekuje se uskoro. Paralelno se gradi i zgrada hitne medicinske službe, neposredno uz helidrom. HGSS-u preostaje još izgradnja hangara za smještaj helikoptera, za što u idućoj godini očekuju sredstva iz lokalnih proračuna, ali i državnog, putem Ministarstva unutarnjih poslova.

Ono što Andrić ima potrebu istaknuti je da je Rujevica u cijelosti projekt HGSS-a kojem su se priključile i druge službe. U cilju dobrobiti unesrećenih, raširenih ruku dočekali su ideju da se izgrade zgrada hitne medicinske službe i Zavoda za hitnu medicinu, jer to otvara mogućnost objedinjavanja svih ključnih dionika na jednoj lokaciji.

– Cilj je da sve službe sudjeluju u istoj priči, što bi bilo idealno, poručuje Andrić.

HGSS Stanica Rijeka prostor na Rujevici planira koristiti kao proširenje postojećih kapaciteta na Vežici, gdje je trenutačno smještena. Ključna vrijednost projekta je uspostava jedinstvene helikopterske infrastrukture – prve takve vrste u Hrvatskoj.

Istodobno, Andrić ističe kako HGSS trenutačno surađuje s Ministarstvom unutarnjih poslova na razvoju novih operativnih sposobnosti za spašavanje helikopterom, koje su ranije već uspješno razvijene u suradnji s vojskom.

– Ovakva infrastruktura nam je neophodna. Radovi su u tijeku, ali preostaje još izgradnja hangara, odnosno »garaže za helikopter«, kako bi letjelica stalno bila na raspolaganju. To je i smisao baze – ne dovoditi unesrećene ovdje, nego osigurati da helikopter bude spreman za polazak u akciju – pojašnjava Andrić.

Dodaje kako bi optimalno rješenje bilo da bolnice imaju helidrome na krovovima.

– Cilj je unesrećenog prevesti izravno do bolnice i što brže ga zbrinuti, jer se time značajno povećavaju šanse za preživljavanje – zaključuje.

Radi lakšeg razumijevanja, važno je razlikovati dvije vrste medicinskog transporta. Kada se unesrećena osoba prevozi izravno s mjesta nesreće u bolnicu, riječ je o primarnom letu. S druge strane, sekundarni let podrazumijeva korištenje više prijevoznih sredstava, što cijeli postupak čini složenijim i vremenski zahtjevnijim.

DEFINIRANA ULOGA

HGSS pritom ostvaruje kvalitetnu suradnju s Antiterorističkom jedinicom Lučko, u sklopu specijalne policije MUP-a. Provedene su osnovne obuke, pa danas postoji mogućnost da se spašavatelji helikopterom prebace na teren – primjerice s Grobničkog polja na Platak ili na vrhove do kojih je moguće sletjeti. No, ključna razlika u odnosu na ranije razdoblje jest to što i dalje ne mogu djelovati iz zraka, iako helikopteri raspolažu vitlima. Razlog je nedostatak cjelovite obuke – pilota, operatera i samih spašavatelja – za zahtjevne operacije koje uključuju spuštanje užetom i zbrinjavanje unesrećenih iz lebdeće letjelice. Riječ je o složenoj koordinaciji zemlja-zrak koja zahtijeva visoku razinu uvježbanosti.

– HGSS-ova uloga u takvim operacijama jasno je definirana: spašavatelj se vinčem spušta na mjesto nesreće, gdje potom zbrinjava unesrećenog i priprema ga za evakuaciju – bilo da ga osigurava u nosiljci i priključuje na vitlo, ili ga izvlači iz stijene, vode ili drugih nepristupačnih terena, poput poplavljenih područja. Još zahtjevniji oblik rada je podvjes – sustav u kojem spašavatelj s nosilima visi na užetu dugom i do 100 metara ispod helikoptera. Na taj se način može pristupiti iznimno nepristupačnim lokacijama, poput litica visokih više stotina metara, gdje je jedini način spašavanja upravo iz zraka. Posebno složene su i intervencije poput spašavanja paraglajdera s dalekovoda, koje se izvode iz lebdećeg helikoptera, uz korištenje vitla ili podvjesa. Riječ je o visoko rizičnim i tehnički zahtjevnim operacijama koje traže vrhunsku uvježbanost i koordinaciju, ističe Andrić.

Sve su to radili prijašnjih godina, no sada nemaju tu mogućnost – kao HGSS, a time niti država.

– S vojskom smo 30 godina radili iz zraka, no u jednom trenutku ona se povukla i uputila nas na MUP. S njima sada tek trebamo razviti te kapacitete, objašnjava Andrić, upozoravajući pritom i na problem teritorijalne pokrivenosti, osobito na jugu zemlje.

Do prošle godine, podsjeća, tijekom ljetne sezone dežurali su u Divuljama, u vojnoj bazi, spremni za brzu reakciju. Takva je praksa trajala desetljećima, a danas je neizvjesno hoće li i u kojem obliku postojati zračna podrška u nadolazećem razdoblju.

– Imamo znanje i možemo obnoviti licencu s vojskom, možemo stvoriti operativnu sposobnost barem za ovu sezonu ili možda i narednu, da premostimo razdoblje dok s MUP-om ne stvorimo nove sposobnosti. No, to se do ljeta ne može realizirati. Nadam se da do najgoreg neće doći, ali postoji realna opasnost da nas jednog dana netko pita gdje smo bili. A mi ćemo morati reći – išli smo pješice. I tada će se postaviti pitanje: gdje je bio helikopter? – upozorava Andrić.

Dodaje kako HGSS kontinuirano ukazuje na taj problem, ali podsjeća i na ključnu činjenicu.

– Sukladno zakonu odgovaramo za helikoptersko spašavanje, ali organizaciju helikopterske službe nam mora omogućiti država, rezimira.

PITANJE SIGURNOSTI

U trenutku kada govori o mogućim tragičnim ishodima, Andrićev ton nakratko se mijenja. Kratka stanka i uzdah otkrivaju težinu odgovornosti koju nosi – ne kao slabost, već kao izraz duboke svijesti o vrijednosti svakog ljudskog života.

Trenutačno, ističe Andrić, komunikacija s dijelom ključnih dionika je otežana, zbog čega će HGSS ponovno pokušati uspostaviti suradnju s vojskom. Problem vidi u činjenici da sustav nije konsolidiran – vojska, MUP, hitna medicinska služba i HGSS ne djeluju usklađeno, a bez zajedničkog pristupa nema ni stvarnog napretka.

Naglašava kako upravo HGSS kontinuirano inicira dijalog i pokušava sve uključene dovesti za isti stol. S obzirom na to da su po zakonu odgovorni za helikoptersko spašavanje, nemaju prostora za pasivnost, već su primorani aktivno gurati rješenja.

Iako bi bilo najlakše povući se i prebaciti odgovornost na druge, to im nije opcija. U središtu njihova djelovanja nije administracija, nego ljudski život – i upravo zato nastavljaju inzistirati na sustavnom rješenju. Ovo, poručuje, nije pitanje nadležnosti ili ega, nego sigurnosti ljudi.

– Moja najveća nedoumica je: gdje ćemo biti za pet godina, koji su dugoročni planovi države, hoćemo li ići u smjeru sinergije? Tko će organizirati, tko vršiti uslugu u smislu heliooperatera? Tko će organizirati pilote, smjene? Zatim infrastruktura, gdje će ti helikopteri biti smješteni, i dalje na aerodromima? Znamo da su tamo nepoželjni, je li to uopće adekvatno? Mi imamo Rujevicu koja je jedinstveni projekt u Hrvatskoj. Hitna, HGSS i helikopterska infrastruktura na jednom mjestu, to bi mogla biti iznimno efikasna priča, u dahu ilustrira ponavljajući kako treba imati jasnu sliku gdje želimo biti za pet godina.

– Nama je cilj nešto riješiti i pružiti više ovom društvu. Za to ne primamo nikakvu naknadu, baš ništa, i upravo iz toga proizlazi naša snaga. Nitko nas na ovo ne sili, nemamo skrivenih motiva, samo želimo pomoći. Zato to tako dobro funkcionira, i zato se borimo da sve ostane na volonterskoj bazi, kaže Andrić, dok se ostali ubacuju da je »to vrlo odgovoran posao koji nije posao, nego način života«.

– U jednom trenutku shvatiš da nešto možeš, a s time dolazi i odgovornost, poručuju. Upozoravaju pritom kako se danas sve rjeđe odgajaju generacije koje razmišljaju o doprinosu zajednici, a pitanje »što mogu dati društvu« sve se manje postavlja. No, ističu, društvo ne može opstati ako se samo uzima – potrebno je i davati.

Istodobno naglašavaju kako teret njihova angažmana ne nose samo oni. Velik dio odricanja podnose i njihove obitelji, bez čijeg razumijevanja ovakav način života ne bi bio moguć. Upravo je ta podrška, kažu, jedan od ključnih stupova cijele priče – i na njoj su iskreno zahvalni.

ČETIRI AKCIJE U JEDNOM DANU

HGSS Stanica Rijeka u subotu 24. travnja suočila se s iznimno zahtjevnim danom – čak četiri intervencije u nizu, od padova planinara i penjačice do spašavanja paraglajdera i potražne akcije. Brzina reakcije i koordinacija ponovno su se pokazale ključnima.

Prva dojava stigla je oko podneva: planinar je pao na putu od Kukuljana prema Studeni. Šest spašavatelja brzo ga je lociralo, zbrinulo lakše ozljede i sigurno dopratilo do vozila.

Već oko 16 sati slijedi nova intervencija na Kamenjaku, gdje je penjačica pala s visine. Devet članova HGSS-a pruža joj pomoć, imobilizira je i transportira do ceste, gdje je predana hitnoj službi. U akciji pomažu i članovi alpinističkog kluba.

Tijekom dolaska na Kamenjak stiže i treći poziv – pad paraglajdera na nepristupačnom terenu Medviđaka. U akciju se uključuje ukupno 21 spašavatelj iz Rijeke i Delnica. Zbog težine ozljeda i zahtjevnog terena angažiran je i helikopter MUP-a, prvi put korišten u ovakvoj akciji u novoj verziji Bell 412 EPX. Ozlijeđeni je prevezen na Rujevicu i predan medicinskom timu.

Dan završava dojavom o nestaloj osobi na području Čavli, no potraga je ubrzo otkazana jer je osoba pronađena.

Iza riječkih spašavatelja ostaje dan bez predaha – ali i još jedna potvrda njihove spremnosti i predanosti pomoći.

EUROPSKI STANDARDI

Udruga je članica ICAR-a, Međunarodne komisije za gorsko spašavanje (International Commission for Alpine Rescue). Ovo članstvo potvrđuje da djeluju prema najvišim međunarodnim standardima u gorskom spašavanju, traganju i pružanju prve pomoći. HGSS je punopravna članica s najvišim statusom u toj prestižnoj organizaciji te aktivno sudjeluje na godišnjim ICAR kongresima gdje se razmjenjuju iskustva i znanja s više od 80 spasilačkih organizacija iz cijeloga svijeta. Spomenimo i da ICAR za dvije godine ponovno dolazi u Hrvatsku nakon što smo već dva puta bili domaćini kongresa.

HGSS je članica i jedan od ključnih osnivača ECRA-e, Europske speleospašavateljske organizacije (European Cave Rescue Association) koja okuplja vodeće speleospašavateljske službe s ciljem razvoja standarda, razmjene znanja i unaprjeđenja sigurnosti u speleološkim objektima. Upravo zahvaljujući stručnosti i iskustvu članova udruge, Hrvatska ima iznimno važnu ulogu unutar ove organizacije.

HGSS u ECRA-i ne sudjeluje samo kao član, već ima vodeću ulogu – predstavnici HGSS-a nalaze se na čelu organizacije, uključujući funkciju predsjednika. Dodatno, administrativno i operativno središte ECRA-e povezano je s Hrvatskom, čime je potvrđena dugogodišnja stručnost i međunarodni ugled hrvatskog speleospašavanja.

Kroz ECRA-u aktivno sudjeluju u međunarodnim vježbama, stručnim skupovima i razvoju procedura za speleospašavanje, pri čemu HGSS ne samo da usvaja najviše standarde, već ih i aktivno oblikuje na europskoj razini. Ovo ih pozicionira kao jednu od vodećih speleospašavateljskih organizacija u Europi.