Diplomirana odgojiteljica ratne 1991. proglašena tehnološkim viškom, a nakon što je sud vraća na posao, ravnateljica je šalje u garderobu na čuvanje kaputa. Do danas nije dobila stalni posao, a u Dječjem vrtiću »Bistrac« nedavno su je odbili na natječaju za peračicu rublja na određeno!
Najgori od svega je taj osjećaj nemoći. Punih dvadeset godina preispitujem se, pitam jesam li možda nekome nešto skrivila, a svi oko mene samo klimaju glavom ili me naprosto ignoriraju. Nemoć je najgora – reći će Ogulinka Biljana Šumonja u razgovoru za naš list dok je emocije često dovode do suza.
Agonija koju ova diplomirana odgojiteljica predškolske djece proživljava više od dva desetljeća, lani je postala temelj za prvu tužbu podignutu u Hrvatskoj zbog diskriminacije na nacionalnoj osnovi. Početak priče seže u ratnu 1991. godinu, u vrijeme u koje se zbog »pogrešnog prezimena« znalo gubiti i više od radnog mjesta. Šumonja prvog dana listopada dobiva obavijest da je zbog smanjenja obujma posla, kako joj je to službeno obrazloženo, postala tehnološki višak u lokalnom Dječjem vrtiću.
Odgajanje garderobe
Tadašnja ravnateljica Ružica Tomić je nevoljko prima natrag, ali je umjesto na radno mjesto za koje je kvalificirana, šalje u garderobu na čuvanje kaputa. Samo deset dana kasnije opet joj daje otkaz.
– Većina kolegica me tih dana nije htjela ni pogledati, a ravnateljica mi je u četiri oka rekla da »nemam ja šta tu raditi dok je Saborsko spaljeno i dok su ljudi tamo ostali bez svega«, prisjeća se Biljana Šumonja, koja se poslije novog otkaza slomila i više ne ulaže novu žalbu.
Tijekom rata u vrtić je primljeno nekoliko novih odgojiteljica. Da objašnjenje o smanjenom obujmu posla nije držalo vodu, svjedoči i činjenica da je u međuvremenu na posao iz mirovine vraćena jedna bivša odgojiteljica. No Biljani poziv nije stizao, a ona se tih radnih godina više nije niti usuđivala sama javiti.
Ponovno se za posao u svojem vrtiću okuražila pitati u drugoj polovici devedesetih. No odgovor je redovito bio identičan – nema mjesta.
– Ravnateljica me 2000. godine ipak pristaje primiti da tri i pol sata dnevno na nekoliko mjeseci radim kao odgojiteljica u programu predškole. Nije mi se ispričala, ali je rekla da ono prije nije bilo ništa osobno. Mislila sam da je sve u redu i da ću ponovno raditi, dodaje naša sugovornica, koja je i iduće dvije godine radila po par mjeseci na skraćeno vrijeme. Stalni posao, međutim, nije dobivala unatoč tome što je u međuvremenu vrtić raspisivao više natječaja za odgojitelje na neodređeno vrijeme, a ona se na sve njih redovito javljala.
– Mislim da sam svih tih godina poslala barem nekoliko desetaka molbi za posao tamo, ali redovito bi mi stizao odgovor da nisam izabrana, kaže Šumonja, koja je po stupanju na snagu Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina i Zakona o suzbijanju odlučila promijeniti taktiku.
Mutni »Bistrac«
Dječji vrtić 3. lipnja 2011. godine raspisuje novi natječaj za odgojiteljicu, a Šumonja se obraća Vladinom Uredu za nacionalne manjine koji Gradu Ogulinu kao osnivaču i vlasniku ustanove šalje dopis da »sukladno obvezama za zatvaranje poglavlja 23 razmotri zapošljavanje Biljane Šumonje, s obzirom na to da u ukupnom stanovništvu Ogulina 20,48 posto otpada na pripadnike srpske nacionalnosti«.
– Bila sam i kod župana Ivana Vučića i izložila mu svoj slučaj. On je vrtio glavom i govorio da to što mi se događa nije nikako u redu i da će on napraviti sve što je u njegovoj moći. Kontaktirala sam i tadašnjeg potpredsjednika Vlade Slobodana Uzelca, kazuje Šumonja, koja unatoč svemu, par dana kasnije prima već uobičajeni odgovor.
Upravno vijeće Dječjeg vrtića »Bistrac« u kojem sjede tri predstavnice osnivača – HDZ-ove vijećnice Zlata Kurelac Poljak i Blanka Poljak, te gradska glasnogovornica Karmela Matić – oglušuje se na pismo Vladina ureda Gradu i Šumonji otpisuje kako nije izabrana.
Jedna od svjedokinja u procesu na ogulinskom sudu bila je i ravnateljica vrtića Ivanka Turković. Tamo je upitana koje to kriterije Biljana Šumonja ne zadovoljava da je svaki put odbijena. Nakon dulje šutnje odgovorila je da su to »kriteriji suradnje s roditeljima«, no na dodatno pitanje koji su joj to roditelji rekli, kazala je da se ne sjeća.
Ona na to podiže već spomenutu tužbu, kojom traži poništavanje natječaja i naknadu štete za višegodišnju diskriminaciju. Podršku joj daje Ured pučkog pravobranitelja i nekoliko nevladinih udruga, no Općinski sud u Ogulinu u ožujku ove godine donosi nepravomoćnu presudu da je diskriminaciju nemoguće dokazati. Slučaj se trenutno u žalbenom postupku na Županijskom sudu u Karlovcu, a ogulinska odgojiteljica sa svojom odvjetnicom Đurđom Lipošćak tvrdi da će pravdu ako treba tjerati do suda u Strasbourgu.
Biljana bez platna
Da apsurd bude još veći, Šumonja se u međuvremenu javila na još jedan natječaj u »Bistracu«, na kojem je vrtić na određeno vrijeme tražio peračicu rublja. No i tu biva odbijena, a u odgovoru ravnateljice Ivanke Turković, s kojom se tih dana sretala na sudu, uz klasično »niste izabrani« ovaj put dobiva i cinični dodatak – »želimo vam više sreće idući put«.
– Ne pada mi na pamet seliti u Srbiju, što bi valjda neki htjeli. Jedino što želim je živjeti i raditi kao normalan čovjek u Hrvatskoj u kojoj sam rođena i u kojoj mi je sve. Nadam se da ću u tome jednog dana ipak i uspjeti. Ako ništa, barem znam da sve njih mogu pogledati u oči. Nisam sigurna da i oni mogu isto – zaključuje Biljana Šumonja.
