Šest mjeseci su na vlasti, što više nije tako malo. I dalje djeluju kao da se još traže, kao da pipaju u mraku. Ne živi se još ništa bolje. Donose na stotine zakona, najavljuju još stotine novih. To nas zasad nije spasilo. Nismo izašli iz recesije i ne zna se kad ćemo. Nitko nije došao ovamo proizvoditi skupe automobile, ni najmodernije helikoptere, niti se itko jagmi za pokretanjem iole značajnih investicija u Hrvatskoj. Veliki projektni timovi stoje i čekaju da ih se angažira, a to znači da ni od građenja u dogledno vrijeme neće biti ništa. Najviše ljudi i dalje radi za državu, a puno ih i dalje nema gdje raditi. Prema tome, standard, do daljnjega, može ići još samo prema dolje. 

Ako ste najesen napokon mislili kupiti novi kaput, e nećete, opet ćete izvaditi stari. Nema ništa od popravka krova, niti od bar dvije nove zimske gume. I tako su svi živčani i malodušni. 

Samopoštovanju ne pridonosi ganutljiva karikatura u kojoj našem vojnom MIG-u nekidan otpada cijela pilotska kabina. Ili to što smo odmah propali u nogometu. 

Ali, u toj depresiji, Milanovićeva je vlada uspješno odvalila jedan za njih stvarno važan posao i barem tu već sada zaslužuje dobru peticu. Sve su uvjerili da se ništa ne može napraviti ekspresno budući da smo u tako strašnom škripcu, te da prvu godinu dana zapravo ni ne treba očekivati nikakve bitne pomake. Kombiniranim efektom premijerovih opreznih obećanja i domoljubnog patosa, Linićeve sudbinske mirnoće s kojom preslaguje blagajnu i krvoločno progoni okorjele porezne bjegunce, te Čačićevih razornih poruka o tome kako je ovdje sve do kraja uneređeno i upropašteno, vlast je javnosti inducirala uvjerenje kako će se pustoš koju su naslijedili morati sanirati praktički cijeli jedan mandat. I da je zato ili krajnje drzak ili vrlo glup svatko tko govori drugačije. 

Naši resursi

U tome, naravno, ima istine, ali to apsolutno nije cijela istina. Jer, svakako ima raznih bržih i efikasnijih rješenja za cjelinu ove naše ekonomski mučne situacije nego da se do ljepšeg cilja vučemo oprezno i godinama. Međutim, zasad se još uvijek misli da ta rješenja moraju biti izbjegnuta jer su ili preradikalna i nepravedna, ili za većinu neizdrživa. Možemo li sebi, recimo, dopustiti da još snizimo ove bijedne penzije i da te pare damo za investicije ili za otplatu dugova? Ako ne, valjda se mora ići sporije i mekše. Posebna je stvar da, hipotetički, postoje sigurno i neka treća, genijalna i nobelovska rješenja za izlazak iz ovog blata. Ali naši su resursi ti koje imamo. Milanović ili Karamarko. A HDZ smo, hvala na pitanju, isprobali osam godina i došli točno tu gdje sada jesmo. 

I zato je neumitnost pakleno dugog oporavka Hrvatske postala opći stav koji se nekako svaki put nametne kao željezni okvir u TV debatama politički nesvrstanih stručnjaka, a još ozbiljno prevladava i u općenarodnim diskusijama po kafićima. Nevoljko su ga usisali čak i oni koji se s ovom vlašću ne slažu ni oko tonaliteta hrvatske himne. Strah čine strašnijim i babaroge poput Grčke, Španjolske i drugih zemalja oko kojih je cijela EU na nogama baš zato jer su … tako prokleto slične Hrvatskoj. 

Ova je nacija tako upala u mračnu rupu nezdrave pomirenosti sa sudbinom i debelo odgođenih očekivanja koja se puk čak ne usudi ni verbalizirati da se daleki spas slučajno ne raspline i ne urekne. Misli se da smo osuđeni na dugu, mračnu noć bez mogućnosti pomilovanja. Da crnilo bude još uvjerljivije, Eurostat objavljuje da ćemo nagodinu ući u EU kao četvrta najsiromašnija zemlja ispred Latvije, Rumunjske i Bugarske, s BDP-om koji je samo 61 posto prosjeka EU-a. Prosjeka. 

Mora nam, dakle, biti još puno gore – da bi jednom možda bilo bolje.

Skromni optimizam

Dojam da je to postalo ta nova većinska religija u Hrvatskoj upravo je potvrdilo i istraživanje TV Nove u kojem je optimizam u vezi s brzinom Vladinih uspjeha pokazalo skromnih 4 posto ispitanika, dakle jedva šačica od ukupnog broja birača Kukuriku koalicije. Samo tih četiri posto vjeruje da će se dobri rezultati poduzetih mjera vidjeti već do kraja ove godine, svi drugi su pripravni na gore i još puno gore solucije. Narednih 24 posto građana očekuje znakove oporavka tek dogodine, još 25 posto posto uzda se u 2014. i 2015. godinu, oko 27 posto računa na bolje dane tek poslije 2015. A preostalih 18 posto, a to je golema brojka, uopće nema nikakvu ideju kad bi se sretni preokret mogao dogoditi. 

HSS-a, HSLS-a i HSP-a ionako više nema, a HDZ, HDSSB i Laburisti natječu se tko će, u nedostatku osobito smislenih sadržaja, sunuti prema Vladi što više teških riječi. 

Taj niski stil politike ovih dana je kulminirao u nedorasloj izjavi Tomislava Karamarka da je aktualna vlast čak i »nenarodna«. No sve je to za Milanovića jako dobro. Ovako ispada da on radi najbolje što se može i bolje nego što bi mogao itko drugi. 

Na žalost, možda je to i istina.