Tin Pongrac

Ova populacija počinila je 40% svih samoubojstava u Hrvatskoj: “To nas treba zabrinuti”

Vanja Vesić

Tin Pongrac / Foto Josip Mišković

Tin Pongrac / Foto Josip Mišković

Pričali smo s Tinom Pongracem, predsjednikom Udruge "Životna linija", u povodu Međunarodnog dana prevencije suicida



Diljem svijeta danas se obilježava Međunarodni dan prevencije suicida radi podizanja svijesti u javnosti o sve većem problemu samoubojstava među stanovništvom.


Godišnje u svijetu suicid počini gotovo milijun ljudi, a brojka se svake godine povećava. Prema podacima MUP-a lani su u Hrvatskoj samoubojstva izvršile 572 osobe dok su čak 743 građana pokušala sebi oduzeti život. Pretežiti je udjel žrtava među muškarcima, 447.


Zabrinjavajući je podatak da su najveći broj samoubojstva unutar populacije počinile osobe starije od 65 godina, njih 225. No, u dobnoj skupini 0 do 18 godina bilo je 7 izvršenih suicida i čak 70 pokušaja samoubojstava. U spomen na sve žrtve Udruga »Životna linija« nevladina organizacija koja se bavi prevencijom suicida i depresije te aktivno pomaže sugrađanima suočenima sa životnim problemima danas organizira akciju u središtu Zagreba.




Na Trgu kralja Tomislava, ispred Glavnog kolodvora u Zagrebu simbolično će se zapaliti 572 svijeće u spomen na žrtve suicida, a svaki će građanin od 13 do 19 sati moći upaliti plamen na nekom od lampiona i tako se pridružiti akciji.


Tin Pongrac, predsjednik Udruge »Životna linija« i prvi čovjek Hrvatskog saveza udruga za mentalno zdravlje, bio je naš sugovornik uoči obilježavanja spomena na one kojih više nema među nama.


Vaša udruga ove subote obilježava Međunarodni dan prevencije suicida građanskom akcijom u Zagrebu. Možete li nam reći nešto više o ciljevima današnje akcije i aktivnostima koje se nadovezuju?


– Želimo upozoriti domaću javnost na problem velikog broja suicida u Hrvatskoj. Upalit ćemo svijeće za sve osobe koje su prošle godine sebi oduzele život. Riječ je kao što znamo o 572 žrtve, a to je ogroman broj izgubljenih života.


Ono što želimo jest da Hrvatska dobije svoju nacionalnu strategiju za prevenciju suicida, strategiju ili akcijski plan, kako god je nazvali, jedan temeljni dokument koji će definirati preventivne aktivnosti protiv suicida, ali i depresije koja je prema svim svjetskim istraživanjima vodeći uzrok i okidač za samoubojstva.



Podaci nam kazuju da je čak 40 do 60 posto svih suicida u svijetu povezano s depresijom. Dakle, ključno je ukazati na potrebu preveniranja depresivnih poremećaja. Mi se ujedno zalažemo za osnivanje Nacionalnog centra za prevenciju depresije i suicida kao ustanove koja bi mogla koordinirati sve napore koji se poduzimaju na institucionalnoj razini.


Centar zaslužuje imati međuresornu ulogu, između Ministarstva zdravstva kao nadležnog tijela područja javnog zdravstva, Ministarstva socijalne skrbi i Ministarstva obrazovanja.


Jasno je da je ova problematika i socijalni problem a svoje mjesto trebala bi naći i u obrazovanju upravo zbog naglaska na prevenciju i edukaciju od mlade dobi koja se tijekom svog razvoja suočava i nosi s emocionalnim problemima.


Wertherov efekt


Problematika suicida čini se da je i dalje tabu-tema u domaćoj javnosti. Kako uopće osvijestiti važnost prevencije depresije i suicida koji dobiva tek kratkotrajnu pažnju u medijima onda kad se dogodi jedan takav nemili slučaj, a još brže se zaboravi?


– Da, to je jako dobro pitanje. Tu postoji jedna vrsta zamke a zovemo je »Wertherov efekt«. To je pojava kad se »romantizirano« izvještava o pojedinačnom slučaju suicida, a može se potaknuti val samoubojstava kod drugih osoba.


Paradoksalno, dolazimo do situacije da je svako spominjanje takvog nesretnog slučaja apriori opasno pa se sama mogućnost implementacije preventivnih modela gubi. I tu doista možemo govoriti da je posrijedi tabu tema, pogrešni nametnuti model guranja problematike pod tepih.


Svjesni smo da postoji neka vrsta društvenog otpora. No, po svim međunarodnim istraživanjima i psihološkim studijama zaključak je da se upravo treba javno govoriti o ovoj problematici, ali na način da se osvijesti populaciju da pomoć postoji, da je vrijedno živjeti i boriti se za sebe, da ima ljudi kojima je stalo do nas…


Tu vidimo preventivni model. Studije su pokazale da se stopa suicida može smanjiti koordiniranim djelovanjem javnih institucija za što su, naravno, potrebni su i određeni resursi.


Spomenuli ste da bi se i u obrazovnom sustavu trebalo pronaći mjesta za edukaciju. Kako uopće ugraditi u školski sustav ovu tešku problematiku koja generalno u društvu, među odraslom populacijom, apriori izaziva otpor?


– Važno je otvoriti ovu temu uz konzultacije sa strukom, s dječjim psihijatrima i školskim psiholozima kroz formu informiranja o mentalnom zdravlju, poput anksioznosti i depresije. Oni točno mogu zaključiti u kojoj je dobi i po sadržaju primjereno ugraditi takve programe.


Neizbježno, oni će se prije ili kasnije susresti s nekim svojim emocionalnim problemima, a ovo je prilika da ih se pripremi, da unaprijed dobiju informaciju kako se mogu nositi s teretom emocija, ali i da mogu računati na pomoć. Svjesni smo da su djeca izložena svakojakim sadržajima na društvenim mrežama.


Ako djeca na internetu naiđu na potencijalno opasne sadržaje za njihovo psihofizičko zdravlje, a prethodno nisu imala informacije i iskustvo u sigurnom okruženju to za njih može biti pogubno, a onda nam ostaje da se bavimo posljedicama.



Što je pak s odraslom populacijom, zaposlenima i nezaposlenima, a pogotovo s umirovljenicima koji su, prema službenim podacima MUP-a s kojima raspolažete najčešće žrtve samoubojstava?


– Da, nažalost, gotovo 40 posto svih suicida počinili su umirovljenici, osobe starije od 65 godina. I to nas treba zabrinuti. Tu je niz kompleksnih faktora od psiholoških i socijalnih, do kulturalnih i religijskih. No, općenito, težak položaj starijeg stanovništva u Hrvatskoj, prije svega niske mirovine bitno utječu na njihovo samopouzdanje.


Pogrešni nametnuti dojam da radom tijekom cijelog života nisu ništa postigli za normalni život u starosti na njihovu psihu djeluje devastirajuće. Nisko samopouzdanje i osjećaj neuspjeha može ih voditi depresiji. Ako se depresija ne shvati ozbiljno i ne liječi ona može voditi suicidu.


I to je žalosna činjenica. Što se tiče mlađe radno sposobne populacije naši podaci kazuju da su u riziku prije svega oni nezaposleni. I tu smo isto detektirali problem niskog samopouzdanja. Iako se svatko od nas tijekom života može naći u situaciji gubitka posla nezaposleni su prečesto objekt stigmatizacije. Stigmatizaciju bi trebalo maknuti iz svih pora društva, koja se široko manifestira i na osobe s mentalnim problemima, bivše zatvorenike i dr.


Altruizam i empatija


Zanima nas što sve motivira ljude da se uključe u rad vaše udruge i koji je profil vašeg članstva. Pretpostavljam da su mnogi od njih proživjeli neka teška životna iskustva ili gubitak voljene osobe?


– Imamo u članstvu ljude od 20 do 80 godina i na neki način mi je drago što su zastupljene sve dobne skupine, mladi, stariji, žene i muškarci, s time da ipak imamo nešto više žena među članovima. Ono što ih motivira prije svega je altruizam i empatija.


To su ljudi koji su spremni pomoći drugome, ali su isto tako spremni primiti pomoć kroz razgovor i emocionalnu potporu. Ne radi se razlika, svi su zajedno u tome i o problemima se otvoreno razgovara i izmjenjuju iskustva ma koliko na početku bilo teško.


Da, imamo među članovima one koji su našli u najtežoj situaciji, ali su, na sreću, ipak dali sebi šansu i odlučili se na život. Ponosni smo i sretni što oni danas žive, rade s nama i pomažu drugim našim članovima.


Što ih je dovelo na rub, u situaciji da su htjeli dići ruku na sebe?


– Gotovo uvijek je kombinacija emocionalnog faktora, karaktera i okolnosti u kojima su se zatekli. Kod starije populacije najčešće su nam prilazili osobe koje su izgubile voljenu osobu, najčešće nakon smrti dugogodišnjeg bračnog druga. To je objektivno težak udarac koji može izazvati i post-traumatski sindrom.


Istovremeno potporu pružamo i članovima obitelji u kojoj se dogodio suicid. To je na Zapadu prilično uhodan model pomoći potresenoj obitelji koji se naziva »suicide survivors«. U tom pravcu mi ćemo kao prvi u Hrvatskoj pokrenuti jednu takvu grupu za pomoć.


Postoje znanstvena istraživanja koja ukazuju da 120 ljudi, direktno ili indirektno biva pogođeno suicidom njima bliske osobe. Trauma se prenosi kao lančana reakcija i zato kažemo da je suicid ujedno i socijalni problem koji ima reperkusije na širu zajednicu.



Što je s mladima i s kojim se problemima oni suočavaju?


– Kod mlađe populacije imamo slučajeve poremećaja osobnosti, što pak zahtijeva opsežnu stručnu pomoć, osjećaje odbačenosti, ali i neuzvraćene ili nesretne mladenačke ljubavi. Sve to može za mladu osobu imati devastirajuće emocionalne učinke. Društvo podcjenjuje te probleme smatrajući ih trivijalnim, ali senzibilnijim mladim ljudima to može biti strašno iskustvo koje se može manifestirati i post-traumatskim poremećajem.


Mi u udruzi prepoznajemo ih kao autentične situacije vrijedne pažnje. Ono što smo primijetili kod mlade zaposlene populacije jest nezadovoljstvo poslom koji rade. To se posebno primjećuje kod ljudi koji rade posao izvan svoje struke i ispod svojih obrazovnih kapaciteta i stručne spreme.


Pogotovo u slučajevima mladih s fakultetskom diplomom. Tu dakle nije problem teškog pronalaženja posla, nego zapošljavanja na razini njihove stvarne kvalifikacije. To često izaziva kod njih osjećaje manje vrijednosti, depresije i suicidalnih misli percipirajući da su godine studiranja bile uzaludne i izgubljene.


Ako je netko završio fakultet, čak i sa odličnim uspjehom, a nailazi na zid i ne može naći željeni posao u struci to mu ruši samopouzdanje. Možemo povući analogiju sa situacijom umirovljenika koji su cijeli život radili, a završili s mizernim mirovinama. Generalno, društvene nepravde izazivaju emocionalne krize kod pojedinca.


Na koji je način psihologijska struka uključena i zainteresirana za rad vaše udruge?


– Iznimno smo ponosni jer imamo jako kvalitetnu mrežu stručnjaka psihijatara profesora koji dolaze iz Klinike za psihijatriju »Vrapče« poput dr. Ante Bagarića, dr. Sanje Martić Biočine, dr. Slađane Štrkalj- Ivezić.


Naveo sam samo troje od stručnjaka koji i svoje slobodno vrijeme posvećuju pacijentima, a imamo suradnju i s ekspertima iz Klinike za psihijatriju Sv. Ivan. To im nije samo posao nego i životni poziv. Drago mi je da smo u prilici surađivati s izvrsnim stručnjacima koji su prepoznati izvan granice Hrvatske i s međunarodnim referencama, a stalo im je da se životi spase.



Vrijedi živjeti, pomoć postoji


Vizija Udruge »Životna linija« (www.zivotnalinija.hr) povećanje je kvalitete života depresivnih i suicidalnih osoba u Hrvatskoj što uključuje suradnju sa srodnim udrugama, institucijama i organizacijama – navodi se na mrežnim stranicama udruge.


– Udruga je osnovana u želji da se pomogne ljudima. Mnogo ljudi pati od depresije, a suicid je najgori oblik koji može proizaći iz depresije. Možemo krenuti od pretpostavke da se svaki problem može s vremenom riješiti.


Načela rada Udruge su u prvom redu poštovanje privatnosti te visoki etički standardi, ističu iz Životne linije koja građanima nudi mogućnost volontiranja kao i doniranja.


Za sve one koji su u suicidalnoj krizi mogu se anonimno javiti na telefon Centra za krizna stanja i prevenciju suicida 01/2376470 i dobiti pomoć od 0 do 24 sata svakog dana.


Udruzi se može pomoći donacijama uplatama na račun: IBAN: HR9323600001102364993 (žiro-račun Udruge Životna linija).


Crne statistike za 2021. godinu


Zagreb i Zagrebačka županija imale su lani najveći broj suicida, 116, te pokušaja samoubojstva 124. Osječko-baranjska i Splitska prijavile su 50-ak slučajeva suicida i više od 70 u pokušaja. Primorsko-goranska županija evidentirala je 36 samoubojstava i 74 pokušaja oduzimanja života. Najčešći oblik izvršenih samoubojstva je vješanje (334), stoji u statistici MUP-a za 2021. godinu.