Ulazak u Europsku uniju za Hrvatsku znači da mora u svakom trenutku imati spremnu oklopno mehaniziranu satniju koja će, ako se pokaže potreba, priskočiti u pomoć na bilo kojem kriznom žarištu u Europi ili svijetu. Ta satnija dio je EU borbenih skupina (EUBG), svojevrsnog začetka zajedničkih borbenih postrojbi ove organizacije.

   Hrvatska je, douše, formalno već pristupila EUBG-u, ali nije odradila niti jednu pravu rotaciju. Naime, po dvije, od 18 predviđenih europskih skupina, trebale bi biti u svakom trenutku spremne za brzo djelovanje bilo gdje u svijetu, a Njemačka borbena skupina, koje je Hrvatska formalno dio, na dežurstvu je bila u drugoj polovici prošle godine. 

  Specijalisti za vezu

Oružane snage Republike Hrvatske su tijekom prošle godine obavile jednu vježbu s EUBG snagama, ali je to bilo to, nisu bile stacionirane sa svojim kolegama, niti su bile u stanju dežurstva. Taj režim zahtjeva da kompletna postrojba, a radi se o 1.500 vojnika, bude pripravna na djelovanje u roku od 72 sata nakon što im to Vijeće Europske unije naloži. U tom razdoblju se Hrvatska »prošvercala«, a većinu tereta misije odradili su Nijemci, iako uz ove dvije države u postrojbi sudjeluju i Česi te Makedonci. 

   Da stvar bude malo hrvatski smiješna, pobrinula se trenutna Vlada koja je u siječnju ove godine i formalno-pravno odobrila sudjelovanje hrvatskih postrojbi u njemačkom EUBG-u. Dva tjedna nakon što je šestomjesečna rotacija njemačke borbene skupine završila.

No, hrvatska aljkavost nije donijela nikakve probleme. U međuvremenu su iz EU-a ipak bili pritisli Hrvatsku, kada se pokazala namjera prodaje polovice kupljenih oklopnjaka Patria.

Naime, Hrvatska je u EUBG »prijavila« jednu mehaniziranu satniju, a pri NATO je to jedna mehanizirana bojna. Polovica oklopnjaka je baš jedna bojna, pa su u EU jednostavnim obračunom shvatili da bi Hrvatskoj moglo nedostajati »Patria« ako NATO i EU u isto vrijeme zatraže aktiviranje naših snaga.

Problemi u praksi

EUBG je bitna kao institucija jer se radi o jedinom obliku vojne suradnje na razini čitave Unije. To su jedine vojne postrojbe pod direktnom kontrolom institucija Europske unije, a po svojoj strukturi, organizaciji i hijerarhiji, radi se o klasičnim postrojbama brzog djelovanja.

Dežurne borbene grupe, kojih bi uvijek trebalo biti dvije, tako bi trebale biti sposobne pojaviti se u roku od 72 sata na mjestu potencijalne krize, a svih ostalih 17 skupina, koje nisu u dežurnoj rotaciji, trebale bi biti sposobne u 15 dana se organizirati i pojaviti. To je ukupno 31.500 vojnika koje Vijeće Europske unije može poslati na krizno žarište u tako kratkom roku. 

   Jasno, sve to bi tako trebalo biti, no praksa pokazuje da problema još uvijek ima. Rijetko koja rotacija bude na 3.000 vojnika, rijetko koja postrojba koja nije u dežurnoj rotaciji bi se zbilja mogla u 15 dana postaviti u punu borbenu spremnost, a primjer Hrvatske s kasnim izglasavanjem pokazuje kako države često ni ne mare previše za stanje EUBG.

Što i ne čudi previše, države članice ipak ljubomorno paze na svoje oružane snage, obzirom da su one najčešće neki simbol nacionalnog identiteta i suvereniteta. Uostalom, da izbije prava sigurnosna kriza, veliki dio EU članica bi se oslonio na jedan drugi savez, NATO, gdje ih dosta pripada, a u nekoliko navrata su države članice bilateralno i multilateralno organizirale ad hoc jedinice.

Poput Snaga brzog djelovanja Francuske i Velike Britanije u Bosni i Hercegovini. Ipak, za očekivati je da nakon 2014. godine, kada će se Lisabonski ugovor u potpunosti primjenjivati, poraste i značaj EUBG-a, skupa s jednom hrvatskom satnijom.