Austro-ugarska krema u Buzetu / Foto Igor Zenzerović
Tragom vlaka koji je prije 150 godina krenuo iz Divače
povezane vijesti
Poseban vlak stigao je u Pulu, 150 godina nakon što je prvi vlak stigao u ovaj grad. U organizaciji Turističke zajednice Grada Pule, Društva »Viribus Unitis« i Hrvatskog društva željezničkih inženjera krenuli smo na putovanje povijesnom prugom koja je prije stoljeća i pol spojila Pulu i Istru s Europom. Bila je to pruga koja je promijenila ovaj kraj.
Otvorila je put prema novim tržištima, omogućila lakša putovanja i povezivanja te, kako to biva, promijenila svakodnevicu ljudi koji su uz nju živjeli. Posebno putovanje krenulo je iz Divače, preko Buzeta i Pazina, sve do Pule.
Na svakoj su nas postaji čekali prigodni programi i domaćini koji su podsjetili na važnost željeznice za razvoj njihovih gradova. Obljetnica je značajna. Car Franjo Josip I. prvi se ovom prugom provozao 18. kolovoza 1876., na svoj rođendan, dok je službeno otvorenje linije za putnički promet uslijedilo 20. rujna iste godine.
Istarska državna željeznica nekad
S početnih 55 tisuća godišnje ovom trasom vrlo brzo do Istre stiže i više od 400 tisuća putnika godišnje. Željeznica je tako obogatila svakodnevicu Istrana koji su njome išli na posao i u škole, putovali, družili se i razvijali kulturna i društvena događanja uz prugu.
Željeznica je Istri otvorila put prema svijetu i prije stoljeća i pol promijenila cijeli poluotok. Mi smo, 150 godina kasnije, krenuli istim putem.
Gremo na makinu
Na željezničkoj postaji u Divači ispratili su nas lokalni dužnosnici, predstavnici slovenskih i hrvatskih željeznica, mažoretkinje i mladi harmonikaši. U kratkom vremenu koliko smo čekali polazak, bilo je jasno da je Divača i danas pravi željeznički kraj.
Ukrcavanje putnika na stanici Divača
Dok smo čekali vlak, kroz postaju su protutnjale dvije teretne kompozicije prepune novih automobila. Željeznica tako nije bila samo dio povijesti koju smo tog dana obilježavali, već i vrlo živa prometna arterija.
U vlaku, koji je krenuo točno u 14.50 sati, pridružili su nam se i »ondašnji putnici«. Dama Anna Marie i carica Sisi, u pratnji mladog gospodina, krenule su prema Puli na bal.
U njihovim raskošnim kostimima nije bilo teško zamisliti kako bi izgledale u nekom vagonu vučenom parnom lokomotivom. I ovako su bile šarmantan dodatak pitoresknoj vožnji koja nas je preko Ćićarije vodila prema Buzetu. Za dobro raspoloženje pobrinule su se i žene iz Kolektiva žena Senožeče, koje su okupljene razveselile domaćim kolačima.
Istra iz vlaka
Današnja željeznička stvarnost ipak je nešto drugačija od one iz vremena Austro-Ugarske. Linija Divača – Buzet vozi sezonski, od 27. lipnja do 31. kolovoza, a osim toga, putovanje od Divače do Pule (ili obrnuto) podrazumijeva presjedanje u Buzetu.
Za one koji nisu navikli na vožnju vlakom, vozni red može izgledati pomalo zbunjujuće. Informacije jesu dostupne na internetu, ali do njih nije uvijek jednostavno doći.
Dodatnu zbrku stvaraju i razlike između hrvatskih i slovenskih informacija. Slovenske železnice, primjerice, na svojim stranicama navode da na liniji Divača – Buzet ne prometuje vlak, već autobus, dok takve informacije na stranicama HŽ Putničkog prijevoza nismo pronašli.
Tišina i utičnice
U Buzetu su nas u 15.35 sati dočekali uz zvuke limene glazbe Željezničarsko kulturno-umjetničkog društva »Renato Pernić« iz Roča i pljesak okupljenih građana.
Stigli smo na prvu postaju našeg putovanja, a time je došao i trenutak za presjedanje. Napustili smo vlak Slovenskih železnica i put nastavili elektromotornim vlakom HŽ Putničkog prijevoza. Prije nastavka putovanja okupljenima se obratio buzetski gradonačelnik Damir Kajin.
U živopisnom govoru naglasio je važnost željeznice za prošlost, ali i budućnost ovog kraja te udijelio packe »zelenima« koji svojim spašavanjem pužića koče projekte.
Putnike je dočekao i gradonačelnik Buzeta Damir kajin
Kajin je izrazio nadu u što brže povezivanje Istre s europskom željezničkom mrežom, odnosno njezino uključivanje u prometnu mrežu koja se proteže od Barcelone do Kijeva.
Pristiglim putnicima i onima koji su se ukrcavali u Buzetu obratili su se i zamjenica župana Gordana Antić i predsjednik Uprave HŽ Infrastrukture Damir Lončarić. Nakon Buzeta nastavili smo prema Pazinu, uz zaustavljanje u Lupoglavu.
Putovanje novim vlakom doista je udobno. Čak ni oni najosjetljiviji na ljuljanje nisu imali previše razloga za brigu. Informativni ekran u vagonu pokazivao je da smo se uglavnom kretali brzinom oko 50 kilometara na sat.
Povijesna istarska lokomotiva osamdesetih
Nema tu klopota i udaraca prilikom prolaska preko šina, sve što se čuje je relativno tih šum lokomotive. Neki nostalgičar mogao bi reći da nedostaje romantike koju povezujemo sa željeznicom, no vjerujemo da su nove kompozicije daleko ugodnije za svakodnevna putovanja.
I, imaju utičnice. Vrlo bitna stavka u današnje vrijeme. Dobar dio putnika činili su profesionalci iz željezničkog sektora. Dok su ostali kroz prozor promatrali krajolik Istre, oni su s velikim žarom raspravljali o prednostima i manama različitih modela lokomotiva i vlakova.
Nove navike i njoki
Brzina se popela na 60 i za čas smo iz Lupoglava preko Boruta i Cerovlja stigli do Pazina. Na pazinskom kolodvoru, točno u 17 sati, dočekala nas je gradonačelnica Suzana Jašić, uz zvuke Limene glazbe Pazin. I ovdje su se građani okupili kako bi pozdravili dolazak vlaka, a domaći cukerančići dodatno su uljepšali doček.
Odredište? Bal!
Gradonačelnica Jašić održala je govor posvećen povijesti pazinske željeznice, te nas upoznala sa zanimljivim anegdotama, poput toga da pruga u Pazin nije donijela samo vlakove.
S radnicima koji su ostali u gradu, mnogi pristigli iz Furlanije, stigle su i nove navike: harmonika koja je istisnula tradicionalni mih, pravila boćanja po kojima je u Pazinu nastalo jedno od prvih omeđenih boćališta u Istri, nova jela poput gulaša, fine tkanine koje su s vremenom istisnule grubu domaću vunu, i – njoki.
Cijev kroz Učku
Naša šarena karavana potom je nastavila prema Puli. Brzina se popela na 70 kilometara na sat i bilo je jasno da se približavamo posljednjoj postaji. Putovanje je završilo u 18.10 sati na pulskom kolodvoru, gdje su nas dočekali gradonačelnik Peđa Grbin i sudionici »živih slika« Austro-Ugarske Pule.
Gradonačelnik Peđa Grbin u društvu bečkih dama
Puhački orkestar Grada Pule dao je dolasku dodatno svečan ton. Željeznička postaja prava je kulisa za prekrasne kostime i šarmantne glumce koji su privlačili poglede na svakoj postaji.
Nakon putovanja kroz prošlost, govori su ipak bili uglavnom usmjereni prema budućnosti. Poruka pulskog gradonačelnika bila je jasna – istarska željeznica trebala bi ponovno postati ono što bi svi željeli: moderna, učinkovita i povezana s ostatkom Europe.
Doček u Puli
Planova ne nedostaje. Zamjenica župana Gordana Antić i ravnateljica Uprave za željezničku infrastrukturu i promet Ministarstva mora, prometa i infrastrukture Jasna Divić govorile su o projektu željezničke cijevi kroz Učku te obnovi pojedinih pruga i stajališta.
No, put do željezničke povezanosti kakvu imaju naši zapadni susjedi i dalje je dug. Stoljeće i pol kasnije, još je jedan vlak stigao u Pulu. Ostaje pitanje hoće li budućnost istarske željeznice biti jednako svjetla kao njezina prošlost.
Pruga u svijetPredsjednik Društva »Viribus Unitis« Bruno Dobrić približio nam je to vrijeme i značaj pruge za razvoj cijelog područja koji se nastavio i u desetljećima kasnije sve do negdje 2009. godine kada se neke pruge u Istri trajno uklanjaju, neke linije nestaju, a poveznica s ostatkom Hrvatske prekida. – Željeznička pruga Divača – Pula, s odvojkom Kanfanar – Rovinj, koja je od 1876. do 1918. djelovala pod nazivom carsko-kraljevska Istarska državna željeznica (k.k. Istrianer Staatsbahn) – Istra, prvi put povezana je 20. rujna 1876. godine u željezničku mrežu Habsburške Monarhije, a preko nje i s ostalim dijelovima Europe. Njezina izgradnja proizašla je iz izbora Pule za glavnu ratnu luku Monarhije, posebno nakon što je izgrađen c. kr. Pomorski arsenal koji su 9. prosinca 1856. svečano otvorili – službeno je to bilo postavljanje kamena temeljca – car Franjo Josip I. i carica Elizabeta. Treba reći da je to bila državna pruga, odnosno nije, kao i ostale pruge, bila većim dijelom građena privatnim kapitalom jer nije bilo interesa. Prugu su privatni investitori smatrali nerentabilnom jer je bilo planirano da prolazi kroz tada zaostalu Istru. Čak je i Pula tada bila nerazvijena i privatni kapital nije imao interesa za ulaganjem u tu prugu. Vjerojatno ne bi bila ni izgrađena tko zna do kada da država tada nije prihvatila financirati izgradnju. Stoga je danas i sva građa o toj gradnji pohranjena i čuva se u Beču, kaže Dobrić. Gradnja je krenula od 1874.do 1876. godine, iako je država odluku da se pristupi gradnji donijela 1873. godine. A zašto je država odlučila izgraditi tu prugu? Zbog velike vojno-strateške važnosti Pule kao glavne ratne luke koja je proglašena 1853. godine i upravo se to željelo istaknuti ovim znanstvenim skupom. To je vezano uz povijest Pule sredinom 19. stoljeća kao glavne ratne luke, kada je odabrana umjesto Venecije. Pruga se protezala u dužini od 122 kilometra. Dobrić ističe da su pri gradnji postojale i određene poteškoće jer je pruga išla po krškom području, spuštala se preko krša i Ćićarije te je bila dosta zahtjevna za gradnju, a stoga i skupa. Jednom zgotovljena, nova je pruga imala 13 postaja, pet mostova i jedan tunel. – Danas, nakon 150 godina, istarska pruga »odrezana« je od ostatka Hrvatske, jer je nakon raspada Jugoslavije, sjeverni dio pripao slovenskim željeznicama, a veći, južni dio, Hrvatskoj. Planira se doduše gradnja tunela kroz Učku, ali je pruga danas svedena na granice Istarske županije. Također, teretnog prometa više nema, to je u potpunosti ukinuto. U posljednje vrijeme se spominje rekonstrukcija i uvođenje bržih vlakova, no to će biti tema za sebe, kaže Dobrić. Željeznica je funkcionirala do raspada Monarhije, a potom i u vrijeme Italije u manjem opsegu jer je teretni promet bio manji, a Istra je bila tek »prirepak« Italije. Pruga je funkcionirala i u vrijeme Jugoslavije, kada se na ovu prugu nadovezala i raška pruga jer je to bilo važno za prijevoz ugljena za potrebe države. I to je funkcioniralo do 2009. godine kada je postepeno ukinuta. – Ova pruga, osim Rovinja, nije dirala dijelove zapadne Istre, već je to nadomješteno Parenzanom, dok je glavna trasa išla kroz unutrašnjost Istre, zbog vojno-strateških razloga da bude van dometa brodova koji bi eventualno napadali Istru. A to je bio i najkraći put iz Beča. I tu je bio pravi značaj pruge za Istru. Odjednom je najzaostaliji dio Istre dobio priliku za razvoj. Svi gosti koji su dolazili do Pule prolazili su tim dijelom, razvija se putnički promet, o tim se krajevima počelo pisati, a lokalno stanovništvo je počelo putovati, kao i proizvodi te je ova pruga postala i važna poveznica. Ovim su putem do tržišta lakše dolazili istarsko vino, maslinovo ulje, drvo i stoka, potaknut je razvoj industrije, rudarstva, kamenarstva i šumarstva, a učinjeni su i prvi koraci k razvoju turizma, kaže nam Dobrić. Sandra ZRINIĆ TERLEVIĆ |
