Foto Darko Jelinek
Kad se stvori masa na ulicama, dobro će se ovi elitisti, da ih tako nazovem, zapitati je li vrijeme da se malo odreknu nekih svojih privilegija, da naprave nešto korisno za društvo, da ne odlaze iz zemlje najkvalitetniji socijalni radnici, liječnici, medicinske sestre, stručnjaci svih mogućih profila pa i pravnika
Branko Šerić, jedan od naših najiskusnijih domaćih odvjetnika, »splitsko dite« sa zagrebačkom adresom preuzeo je slučaj obrane 25-godišnjeg mladića iz Splita Filipa Zavadlava osumnjičenog za nedavno ubojstvo trojice mladih dijelom pripadnika tamošnjeg narko-miljea, jezivi događaj koji je digao na noge cijelu Hrvatsku, ali i psihijatrijske stručnjake koji su analizirali profile žrtava, počinitelja i njihovih disfunkcionalnih obitelji.
U javnost su tako procurili poražavajući detalji propusta socijalnih službi i liječnika a iza naličja zagovaranja modela osvete krilo se i još puno toga o čemu smo razgovarali s našim sugovornikom.
No, u dugogodišnjoj karijeri odvjetnika Šerića bilo je i više nego dovoljno slučajeva koji lede krv u žilama, osoba koje je netko trebao braniti od najtežih optužbi, »privilegij« kakve si može priuštiti možda tek nekolicina odvjetničkih imena. Naši čitatelji prisjetit će se da je Šerić branio Dinka Šakića, ustaškog zločinca i posljednjeg zapovjednika logora Jasenovac kojem se sudilo zajedno sa suprugom Nadom 1999. nakon izručenja iz Argentine. Šakić je na kraju osuđen, a protiv supruge Nade postupak je obustavljen. Ništa manje izazovno bilo je i prihvatiti se obrane Feral Tribunea koji je 90-ih uz naše novine bio meta režimske vrhuške.
Pokojni predsjednik Franjo Tuđman inicirao je postupak protiv Feralovaca jer se smatrao uvrijeđenim i oklevetanim. Rezultat je bio sjajan a vlast je bijesnila – oslobađajuća presuda, a potom i obustava postupka. Zastupao je i Vinka Martinoviću Štelu, kojeg je branio u Haagu, generala Mladena Kruljca iz afere Sibinj, generalovog sina Davida Kruljca kojem je isposlovao nagodbu s tužiteljstvom. Branio je i bivšeg šefa HEP-a Ivana Mravka, koji je progovorio o svim malverzacijama unutar te državne kompanije. I tu je uspjela još jedna nagodba. Prisjetit ćemo se i nedavnog slučaja zadarskog policajca, suspendiranog zbog sumnje da je medijima dostavio snimku prebrze vožnje bivšeg zamjenika ravnatelja policije Josipa Ćelića. Šerić je sazvao konferenciju za novinare i najavio da kreće u odvjetničku borbu.
No, karijeru je, danas 68-godišnji pravnik, započeo kao strogi sudac u rodnom Splitu, a 1989. preselio se u Zagreb i nakon zagrebačkog sudačkog staža prelomio i zauvijek otišao u odvjetnike. Odvjetničku i životnu strast prenio je i na svoju djecu, Aljošu i Ninu, također uspješne odvjetnike koji s ocem rade zajedno u uredu »Šerić i Šerić«, u donjogradskom stanu koji više podsjeća na umjetničku galeriju. Ime sina Aljoše Šerića teško može promaknuti ljubiteljima glazbene scene, osnivača i frontmena popularnog pop-rock benda »Pavel«. Tema za razgovor bilo je napretek.
Foto Darko Jelinek
Stručnjak opće prakse
Dugi niz godina slovite za odvjetnika-stručnjaka za nagodbe s USKOK-om, instrumenta koji se u javnosti često s podozrenjem gleda. Koliko su takve nagodbe korisne?
Moda? Naši odvjetnici na glasu su da se vole lijepo odijevati. Često kažemo onu »fotografije govore više od riječi«…
– Da, nekad se govorilo »odijevaš se kao odvjetnik«. Pritom se mislilo na standard dosadnih odvjetničkih sivih odijela. Osobno, kravatu izbjegavam, ali smatram da je odijevanje, pa tako i poslovno, individualna stvar. Meni su kao detalji najdraži šalovi i maramice.
– Činjenica je da je odredbama Kaznenog zakona i Zakona o kaznenom postupku otvorena mogućnost, što je zadnjih 7, 8 godina u primjeni da okrivljenik može postići nagodbu s tužiteljstvom na način da prizna krivnju i prihvati kaznu koja se u tom dogovaranju obrane i optužbe usuglašava. Cilj je da se postigne svrha kažnjavanja kojom bi bile zadovoljne i država s jedne strane, dakle zadovoljavanjem društvenog interesa i interesa pojedinca, samog optuženika. Najčešće postoji grupa okrivljenika i neki od njih žele postići nagodbu ne želeći tratiti vrijeme ili riskirati veću kaznu kad su svjesni težine svoje kaznene odgovornosti. Dakle, odvjetnik je tu kao jedan servis, da prenese volju i želju okrivljenika koji je spreman priznati krivnju i želi postići, da tako kažem, što bolji rezultat jer presuda o krivnji bit će kad-tad. Svatko tko želi nagodbu želi da presuda bude što prije i što povoljnije za njega. S druge strane u grupi optuženika postoji mogućnost da su neki nezadovoljni jer smatraju da nisu krivi za optužbe koje im se stavljaju na teret. Dakle, govorimo o različitom stavu okrivljenika prema optužbi. Ovakva razmatranja sastavni su dio postupka, sastavni dio odvjetničkog posla isto kao i boriti se kada klijent želi neki drugi način izjašnjavanja o krivnji, da postigne probitke za svog klijenta pa onda nastoji ublažiti sliku koja je stvorena optužbom ili pak potpuno otkloniti kaznenu odgovornost od klijenta.
Otkrili ste nam na početku razgovora da zapravo i niste presretni s aureolom »stručnjaka za nagodbe«? Imate li dojam da su vas tako »targetirali«?
– Nisam zadovoljan zbog percepcije koja može proizlaziti iz toga. Nije stvar u tome jeste li stručnjak ili ne za nešto. Svaki je odvjetnik stručnjak i za sve. Realno gledajući nisam ja jedini koji postiže nagodbe za klijente. To i druge kolege uspješno rade od Rijeke do Osijeka, od Splita do Varaždina. To uopće nije sporno. Jedino što se dogodilo da su neki od mojih klijenata u tzv. razvikanim predmetima, dakle, medijski popraćenim slučajevima postigli povoljne nagodbe i zato se stvorila fama da sam stručnjak za nagodbe s tužiteljstvom. Ja zapravo nisam stručnjak za ništa ili sam stručnjak opće prakse. Možete to protumačiti kako želite. (smijeh)
Generalna je percepcija da najjači odvjetnici u Hrvatskoj uzimaju za klijente najomraženije persone iz svijeta politike i gospodarstva, posrnule moćnike i imućne ljude koji su spremni platiti a da one tzv. »male ljude« ne žele zastupati i braniti? Kako je uopće došlo do takve percepcije? Koliko je ta teza točna?
Što je glazbom? Znate da je ne možemo preskočiti…
– Obožavam »Pavel«! (smijeh). Zaista ih obožavam. Zadnji duet Pavela i Tedi Spalata, to je nešto predivno. Sad će nastupati na Zagreb Festu.
– To je generalna predrasuda, pogrešna percepcija. Čim je neki predmet interesantniji medijima stvara se fama pod egidom »E, vidite taj okrivljenik ima puno novca inače ih netko od razvikanijih odvjetničkih imena ne bi uzeo braniti«. To jednostavno nije točno jer svaki od nas odvjetnika ima više ili manje stranaka ili predmeta koji, jednostavno, nisu interesantni javnosti pa i ne završe u medijima. Odvjetnička tarifa je za sve ista i ni za koga se ne razlikuje. Treba se samo držati svoje profesije, postupati etično i držati se tarife jer sve poviše pa čak i ispod tarife podliježe sankcioniranju od strane Hrvatske odvjetničke komore. Dakle, odgovorni smo prema struci i prema profesiji. No, prije svega potreban nam je i onaj naš unutarnji moralni kodeks. Može biti nešto u skladu s etikom ali prije svega ako osjećaš da ti je nešto mimo tvog osobnog, moralnog kodeksa onda bolje ne ulaziti u takve predmete. Mislim da je taj moralni imperativ svakako uključen i u kodeks Odvjetničke komore. Taj je imperativ najveći i najjači i mora biti smjernica u radu svakog odvjetnika jer bi inače odvjetnički posao bio kao i svaki drugi obrt a ne bi bio poziv. Osobno, svoj posao shvaćam i kao poziv i kao profesiju.
Državna nemoć
Zbog prihvaćanja jednog takvog poziva nedavno ste doživjeli neugodan incident. Napali su vas u rodnom Splitu, samo zato što ste se prihvatili braniti mladog Zavadlava. Doduše, ostalo je na ružnim riječima i okončalo kao verbalni incident. Kako ste to doživjeli kao pravnik i Splićanin izvrijeđan od svojih Splićana?
– Što reći? Nije mi bilo ugodno, ne tajim. Ipak, nisam se smatrao ugroženim da bih obavijestio policiju. Iako, mislim da bi u ovakvim i sličnim slučajevima trebalo uvijek obavijestiti policiju. Prevencije radi. No, s obzirom da je to moj rodni grad, začas bi se stvorili ljudi koji bi reagirali da je došlo do nekog ozbiljnijeg fizičkog napada. Ipak, u javnom poslu smatram da nema apsolutne zaštite. Uostalom, jednu od najboljih zaštita imao je i američki predsjednik Kennedy pa su ga uspjeli likvidirati. Smatram da je to sastavni dio posla, pogotovo ako je neki od predmeta na kojem radi odvjetnik medijski eksponiraniji onda je i više izložen javnosti, izložen je na ulici, pa tako i verbalnim napadima. I u ovom pogledu to nije stvar do odvjetnika nego do percepcije, viđenja dijela javnosti o radu nekog pravnog zastupnika jer nas često puta doživljavaju kao one koji smetaju izvršavanju pravde. Stvori se slika u javnosti da je netko kriv i da mu zato što je kriv ne treba odvjetnik. Često se događa da neka sudska rasprava bude tajna, nejavna, bez pristupa javnosti ili pak da nema zainteresiranih novinara da prate tu raspravu pa građanstvo nije informirano. U takvoj situaciji samo odvjetnik može nešto reći u korist svoje stranke. Dobije upute od svoje stranke da odgovori javno na te napade. Pritom mislim i na tzv. proširenu javnost modernog vremena, onu na društvenim mrežama. Ta javnost više nije ona koja sjedi u sudnici, niti javnost koja prima tekst, sliku i ton putem klasičnih medija već i virtualne stvarnosti preko društvenih mreža. Tu vidim puno veću odgovornost svih sudionika u postupku, govorim prije svega o kaznenom postupku koji je najinteresantniji javnosti i vama novinarima jer vi ipak prenosite tu riječ iz sudnice ljudima. Doista je osjetljiva problematika. Tanka je granica između, da tako kažem, riječi izrečene u sudnici i pred sudnicom, kad mediji dočekaju odvjetnika. Uostalom, i vi novinari nemate vremena ni prostora prenijeti cijele eskapade što ih znaju odvjetnici izreći u odnosu na predmet. Besmisleno je sve to ispisati i prenositi, pa se i dogodi da dođe do »kratkog spoja« i nerazumijevanja.
Kako gledate na Zakon o kaznenom postupku (ZKP) i Kazneni zakon (KZ), vidite li tu otegotnih dijelova koje strankama odmažu u obrani? Koje zamjerke imate?
Foto Darko Jelinek
– Praktički, od uvijek imamo zamjerke. Kad je došla promjena ZKP-a pokušalo se primijeniti anglosaksonsko pravo uz zakon koji je postojao. Pod utjecajem Haškog tribunala nastao je nesretan miks i naprosto postalo je vrlo teško raditi po takvom Zakonu. Uostalom i Ustavni sud ukinuo je neku četvrtinu spornih odredbi ZKP-a pa se pokušalo nešto krpati, nešto opravdati. Slažem se opaskom kolege Ivana Turudića, predsjednika Županijskog suda u Zagrebu, koji je rekao da nam treba potpuno novi zakon. U tom dijelu ga podržavam. Međutim, niti Turudić, niti ja nismo zakonodavci. Treba politička volja da se prione pisanju potpuno novog ZKP-a koji će spojiti težnju države da postupa protiv izvršitelja kaznenih djela i da suzi mogućnost inkriminiranja nevinih jer ima i takvih slučajeva s epilogom oslobađajućih presuda. Tu vidimo i kardinalni problem jer jedna oslobađajuća presuda poništava stotine drugih kaznenih postupaka pogotovo kada se zavlači plaćanje odštete takvoj osobi koje su u većini slučajeva minimalne i minorne pa je onda čovjek prisiljen tražiti pravdu i izvan Hrvatske. To su teški propusti. Isto tako treba doći do pravednosti u postupanju prema tom ZKP da se maksimalno garantiraju temeljna ljudska prava jer primjena sile bez podloge u zakonu jest tiranija. Isto tako pretjerana norma bez primjene u praksi putem državne represije predstavlja nemoć. To je državna nemoć. Koliko god je teško u sustavu mora postojati način da se napravi ravnoteža između te dvije težnje. Između državne nemoći da postupa, čemu smo svjedoci, i protiv represije. To je vrlo osjetljiv balans, ali nužan za funkcioniranje pravne države. I to nije hrvatski specifikum, a predstavlja jamstvo ne samo čovjeku koji je obuvaćen progonom nego svima nama apriori.
Što vas je motiviralo da se prihvatite zastupanja Filipa Zavadlava, prilično nezahvalnog slučaja s obzirom na negativne reakcije javnosti?
– To je kompleksno pitanje s kompleksnim odgovorom pa ću nastojati reći što jednostavnije. Kad me u nedjelju navečer kontaktirao jedan moj poznanik oko Filipovog slučaja, ja sam mu poručio da se ćemo se čuti sutradan i dogovoriti. Netom poslije nazvala me druga osoba, jedan od administratora s društvene mreže sa željom da razgovaramo. Shvatio sam što oni žele, a baš zato što sam Splićanim po rođenju razumio sam koja je tendencija u pitanju a da to nije obrana razloga ubojstva i čina dečka koji je ubio tri mladića, čina užasa za koji nema i ne može biti opravdanja. Uvidio sam širu pozadinu da se stvara jedan protest protiv društvene klime u državi, a posebno u Splitu, da se stvara protest prema institucijama koje su evidentno zakazale. Zakazali su centri za socijalnu skrb, zdravstvo i pravosuđe o čemu se dosta pisalo. Ne samo pravosuđe u konkretnom slučaju nego u cjelini što je dovelo do jedne negativne i loše slike u odnosu na institucije. Konkretno u ovom slučaju centar je kasno reagirao, nisu proveli vlastite zaključke. Ako netko zatraži zdravstvenu zaštitu, psihijatrijski tretman ili primjerice magnetsku rezonance a moraš čekati godinu dana, imamo problem, a da ne spominjem kad čekaš pravdu koja putuje više godina pa i po dva desetljeća. Pritom ne mislim samo o kaznenim predmetima, nego u onim predmetima koje ljude bole, bole ih kao i zdravlje, čekajući primjerice da centar za socijalnu skrb razriješi kome će nakon uništenog braka pripasti dijete. Stvaraju se sage oko toga. Mislim da je bunt protiv vakuuma u tim segmentima države opravdan. Kad sam saslušao osobe koje su se pokrenule da se rasvijetli situacija u kojoj se Filip Zavadlav našao i shvatio pozadinu koja se iza valja, onda sam zaključio da je vrijedno uhvatiti se tog posla. Krenuo sam u Split, sreo se s njegovim ocem, popričao i uvidio u kakvim su teškim problemima. Filipa sam susreo u ponedjeljak. Vidim da je tu došlo zaista do promašaja – ako obitelj nije imala snage i moći uhvatiti se u koštac s tim problemima, onda smo zaista svi mi zakazali. Tako sam ovaj zadatak shvatio kao dio svog poziva koji obavljam više od 20 godina, od konca 1995. godine.
Priprema za raspravu
Iz svega ovoga što smo tematizirali ostavljate mjesta za neku širu društvenu poruku. Otac ste i odvjetnik. Koliko danas ima smisla ostavljati bilo kakve poruke a da ne budu pogrešno shvaćene kao površni instant-recepti za samopomoć?
– Apsolutno ima smisla. Bez toga nema život smisla. Ako čovjek, napose mladi čovjek, ne vidi perspektivu a nažalost događa se da mladi osjećaju bezizlaznost, upadaju u depresiju, to se onda širi na cijelu obitelj kojoj taj mladić pripada. Usuđujem se reći da nam je nacija depresivna, zbog toga i dolazi do tolikog osipanja mladih ljudi, do odlazaka u inozemstvo i ukoliko nećemo raditi na tome da damo optimizam mladim ljudima, nestat ćemo. Počev od sebe, ja svojoj odrasloj djeci ulijevam optimizam, ali optimizam koji ima podlogu, koji ima realnost. Kad kažem da ćemo nestati, ne mislim u nekom uskogrudnom nacionalističkom smislu. Trebaju nam djeca i mladi ljudi. Trebat ćemo uvoziti mladu radnoaktivnu snagu jer doći će do ozbiljne depopulacije. I sami temelji države su ugroženi, a nitko ne shvaća koliko je to strateško pitanje. Međutim, htio bih se vratiti na mlade ljude. Da bi im se ulio optimizam, potrebno je da se država manje bavi sobom, da se ukloni taj etatizam koji se hrani samim sobom i sve resurse države crpi da bi nahranio političku nomenklaturu i stranačku partitokraciju, bez obzira koja stranka bila na vlasti. Sve te resurse i sredstva trebalo bi usmjeriti u mlade ljude, u zapošljavanje. I država i mediji, cijelo društvo i svatko od nas pojedinačno trebali bi biti uključeni. Prenijeti na svoju djecu optimizam i motiv da se idemo boriti pa i izaći na ulicu! Izaći na ulicu i protestirati ako treba!
Dakle, kultura prosvjedovanja trebala bi se učiti i u obitelji, široj zajednici?
– Da, upravo tako. Kako su sindikati u prosvjeti postigli svoj cilj? Kad se stvori jedna kritična masa, je li to 20 tisuća ljudi a da ne govorim o 100 tisuća, na Markovom trgu ili na Trgu bana Jelačića ili na Korzu u Rijeci ili u Splitu na Pjaci ili Rivi. Kad se stvori masa na ulicama, dobro će se ovi elitisti, da ih tako nazovem, zapitati je li vrijeme da se malo odreknu nekih svojih privilegija, da naprave nešto korisno za društvo, da se poveća kvaliteta kadrova, da ne odlaze iz zemlje najkvalitetniji socijalni radnici, liječnici, medicinske sestre, stručnjaci svih mogućih profila pa i pravnika. Konkretno i pravnika nedostaje. Trebaju nam u DORH-u, sudstvu, trebaju nam mladi kvalitetni ljudi. Što se mene tiče ja sam već, što se ono kaže, pri kraju…
Ali ne odajete dojam o povlačenju, da vam se žuri u mirovinu?
– Ma ne pada mi na pamet. Dapače! Za dišpet ću još raditi… i živjet ću sve do svoje smrti. (smijeh)
Uz asistenciju kćeri i sina, oboje odvjetnika?
– Da, naravno.
Osim posla, privatne prakse, čime se još bavite? Ima li odvjetnik slobodnog vremena?
– Nažalost, skoro ničim drugim. Kad imam ponešto vremena, a nemam ga puno, onda pogledam neku dobru krimi-seriju ili se pripremam za sutrašnji dan. Novine da, a za knjigu imam tek dva-tri sata tjedno, obično u nedjelju ujutro. U mladosti sam gajio nekakve iluzije o glumačkom životu no onda sam počeo raditi kao sudac. To je jedan težak i odgovoran posao jer suci ne mogu raditi samo za vrijeme radnog vremena. Posao se nosi kući, radi se i od doma. Sudac se priprema za raspravu a priprema za raspravu nije samo proučavanje spisa nego i priprema na održavanju koncentracije. Tvrdim da je veoma teško u sudnici pratiti sve što se događa i onda sve to izdiktirati u zapisnik. To je jedan teški i ogroman i diskvalificirajući problem po suca da diktira zapisnik. Jedna od prvih stvari koje treba promijeniti jest da sudac ne diktira ono što je čuo u sudnici jer se može dogoditi manipulacija. Samo pokoja riječ može doprinijeti drukčijem shvaćanju iskaza svjedoka ili vještaka. I u tome je odgovornost suca. Trebalo bi konačno uvesti automatiziran sustav, jednostavno da se snima sve izrečeno u sudnici. Kad smo već spominjali Haag tamo ide stenografski zapisnik koji odmah izlazi na monitor. Svi sudionici u sudnici vide na monitoru tekst i odmah se može intervenirati.
Zašto takvog primjenjivog sustava nema u domaćim sudnicama? Je li itko od odvjetnika pokretao to pitanje?
– Stalno ponavljamo takav zahtjev, ali bez uspjeha. Ne znam koji je razlog. Nekome očito nije u interesu. Nije stvar u stilu i gramatici, čak štoviše, rezultat je dosljednost i autentičnost izgovorene riječi, točno ono što je neki svjedok i vještak kazao. To su bitni dokazi pored materijalnih dokaza za utvrđivanje činjenica, a samim tim ako su pravilno utvrđene činjenice donijet će se i pravedna odluka.
