Ideja o reformi HRT pristojbe, zbog koje je ovih dana javno “kamenovano” ministarstvo kulture, sjajna je stvar. Ukratko, umjesto 80 kuna koje svako kućanstvo s TV ili radijskim prijemnikom (dakle, praktički svako u zemlji) plaća općom uplatnicom, visina pristojbe bila bi razmjerna visini (raznih vrsta, vele u ministarstvu) dohotka, s nakanom da za kućanstvo prosječnih prihoda ukupno davanje ostane na sadašnjoj razini. Bogatiji bi plaćali nešto više, siromašniji nešto manje.

Uz socijalno osjetljivu, dakle, neusporedivo pravedniju distribuciju naplate pristojbe, namjera je da “pretplata na HRT” postane mnogo više od novca koji se mjesečno izdvaja za državni radio i TV servis – od prikupljenih sredstava financirali bi se i drugi medijski sadržaji od javnog interesa i tako pokušalo pomoći preživljavanju ostatka ostataka javne funkcije koju bi mediji morali ispunjavati u demokratskoj državi – da informiraju o stvarima od javnog interesa.

Namjere su, dakle, upravo izvrsne. U zemlji u kojoj mediji s nekrofilskom strašću jure monetizirati tragediju u prometu, u zemlji u kojoj je površnost i neinformiranost medijskih djelatnika (a ima među njima, da se razumijemo, o itekako ima i perjanica HRT-a, poput Stankovića ili Šprajca) postala najuobičajenija pojava, pokušaj ciljane razdiobe postojećih financijskih sredstava ne bi trebao buditi bijes već prirodan interes za daljnji razvoj stvari: primjerice, kako bi se izračunavala visina raznih vrsta dohodaka na osnovu koje bi se određivala visina pristojbe, zašto u formulu ne bi ušla i vrijednost ukupne imovine, a ne samo dohotka, treba li ograničiti marketinške operacije javno financiranim medijima, tko će odlučivati kome bi išao novac, na koji način, po kojim kriterijima…

Umjesto toga, baš kako i priliči državi u kojoj je informacija odavno postala građanin trećeg reda, s ministarstva kultura se cijede simbolični hrčci gnjevnih građana kojima da se uvodi “novi porez”.

Jasno, postoji i niz objektivnih okolnosti radi kojih ovo vrijeme nije baš najzgodnije u povijesti za raspravu o reformi cijelog sustava prikupljanja novca za RTV pretplatu.

Gospodarska kriza je ušla u petu godinu, a perspektive se još nisu raščistile – dakle, moglo bi potrajati. Građanima je sve teže financirati vlastite postojeće obaveze i postaju histerični na sami spomen novih nameta, što je glavni razlog radi kojeg je trenutno u limbu još jedna potencijalno izuzetno dobra i socijalno dorađena ideja – uvođenje poreza na nekretnine (koji bi za one koji žive u svojim nekretninama išao umjesto postojeće komunalne naknade, a u perspektivi, za svih, rezultirao i ukidanjem prireza na plaće). Politički je izrazito, dakle, nezahvalno javno uopće spominjati bilo kakvu izmjenu nameta, bez obzira što isti već postoje i što bi im ukupna visina u principu ostala ista, kako se to planira kod izmjena pristojbe za HRT.

Nadalje, sam javni RTV servis je u toliko zapuštenom stanju, s gomilom prekobrojnih ljudi, nezadovoljavajućom kvalitetom programa, dnevnom produkcijom novinarskog neznanja (ne radi se, dakle, o gafovima, koji su normalni, već o bazičnoj neinformiranosti) i nabubrjelim troškovima da samo spominjanje daljnjeg financiranja istog izaziva revolt. No, dovođenje HRT-a u red zadatak je nove uprave, a izmjene u sustavu pretplate, koliko se može zaključiti iz javnih istupa resornog ministarstva, upravo bi i išle za tim da hipertrofirano Prisavlje ne posiše sav med namijenjen informiranju od javnog interesa.

Politički bi možda bilo najuputnije na sve zatvoriti oči i čekati da ta nesretna kriza više prođe, da nas EU povuče na površinu i da, onda, kad bude bar malo više novca krenemo razgovarati o izmjeni društva. Samo: to smo i imali, zar ne? Pune dvije i po godine, dok je Vladu vodila Jadranka Kosor. I bilo je nezaboravno.

A za vrijeme dok se čeka kraj puta na koji smo došli s Jadrankinog puta za put izlaska iz krize, i dalje bi trebali šutke plaćati 80 kuna mjesečno, smijati se glupostima javnog servisa i moralizirati nad sisama i leševima s naslovnica portala i novina?

Možda je i tako bolje: skrštenih ruku i s etičke visine koja se može dosegnuti jedino meditativnom neaktivnošću, čekati rasplet. Ionako, ako bude fatalan, teško da ćemo se zbog toga i nervirati – izvještaji o konačnoj propasti vjerojatno će biti skriveni između sadržaja novih epizoda omiljene sapunice.