Prije tridesetak godine učenici tadašnjih srednjih škola slušali su, uz ostalo, i predmet »marksizam i socijalističko samoupravljanje«. Taj predmet interesantnog akronima MISS naslijedio je nekadašnji TIPSS, odnosno »teoriju i praksu socijalističkog samoupravljanja«.

  U sklopu MISS-a poučavalo se štošta i koješta, nije to bila samo priča o prvom radničkom savjetu osnovanom koncem 1949. godine u solinskoj tvornici cementa, nije to bila samo priča o jedinstvenom jugoslavenskom putu u (samoupravni) socijalizam. Raspravljalo se u sklopu tog, kako je i red ideologiziranog predmeta, i o problemima (današnjim rječnikom Europske unije kazalo bi se izazovima) koje budućnost nosi. Jedan od tih problema bio je višak vremena kojega će radnici u budućnosti sigurno imati.

Tumačilo se da se radni procesi skraćuju, da je produktivnost rada i radnika sve veća, da će radnici ubuduće u znatno manje vremena postizati isti rezultat kakav su tada postizali u onih poodavno zacrtanih osam sati radnog vremena. Raspravljalo što će sve trebati činiti kada se radno vrijeme skrati, a to da će radno vrijeme biti kraće tada se činilo potpuno izvjesnim. Ljudi su postajali sve vještiji, na radna mjesta masovno su počeli prodirati kompjutori, sve se više radilo sve modernijim strojevima, a roboti koji su zamjenjivali radnike i skraćivali ljudima radne procese bili su naprosto čudo. Prognoziralo se da će se radno vrijeme u doglednoj budućnosti skratiti s osam na šest sati, ako ne i manje, i pitanje je bilo što će ljudi raditi sa svim tim obiljem slobodnoga vremena što će im namrijeti tehnološki razvoj koji ne samo da će im omogućiti da imaju više vremena za sebe i svoje obitelji nego će doprinijeti i njihovu boljem životnom standardu. Ozbiljno se razmatralo kako je ono što se danas naziva industrija zabave industrija budućnosti jer višak vremena će ljudi najradije trošiti na zabavu. Očekivalo se da će zabavni parkovi po uzoru na floridski Disneyland preplaviti Europu i na takvim će mjestima radnici provoditi svoj višak vremena i trošiti svoj novac. Sve se činilo idealno – višak vremena i višak novca drugima će stvoriti posao i radna mjesta.

Raditi i spavati

U tjednu za nama Vlada je raspravila Zakon o radu koji je efikasno demantirao ono što se prije ne tako davna tri desetljeća uzimalo zdravo za gotovo. Onih osam sati rada iz 19. stoljeća danas polako postaju sentimentalni eksponat u muzeju radničkih prava. Ideja o 40-satnom radnom tjednu u Hrvatskoj se polako arhivira, a vidljivo je to i iz predloženih odredbi Zakona o radu koje uređuju raspored radnog vremena i preraspodjelu radnog vremena. Ideja je da fond sati na godišnjoj razini ostane jednak, ali se broj tjednih radnih sati može mijenjati. U slučaju da je radno vrijeme radnika nejednako raspoređeno, radnik može tjedno raditi najviše do 50 sati, uključujući i prekovremeni rad.

Preraspodijeljeno tjedno radno vrijeme, pak, u određenim okolnostima predviđenima i kolektivnim ugovorima može potrajati i do 60 sati tjedno. Očito je riječ o tihom povećanju broja radnih sati koje pojedinac može tjedno odraditi. Ideja o tome da će na godišnjoj razini zadržati uobičajeno satnicu (jer ako se u određenom broju tjedana satnica poveća, u određenom bi se broju tjedana morala i smanjiti) zapisana u Zakonu teško da će imati ikakak praktičan učinak. Stvarnost će biti jednostavna: u određenom broju tjedana broj radnih sati će biti povećan, a u određenom broju tjedana satnica neće biti smanjena nego uobičajena. Tako će se riješiti onaj ozbiljan marksističko-samoupravni problem s početka teksta o dokolici kao ozbiljnom društvenom izazovu budućnosti.

  Kao što se svojedobno razmišljalo o društvenim posljedicama kraćeg radnog vremena, tako sada valja porazmisliti o društvenim posljedicama dužeg, makar i privremeno, radnog vremena. Čovjek koji će raditi 50 sati tjedno, uz pretpostavku da radi pet dana u tjednu, će prosječno dnevno raditi deset sati. Pridoda li se tome vrijeme koje mu je potrebno da dođe na posao i vrijeme potrebno da se vrati kući, vrijeme potrebno da se pripremi za početak rada, lako dolazimo do brojke od 12 sati dnevno koliko će taj čovjek odvajati za svoj posao.

Da to prevedemo na jezik svakodnevnog života: taj čovjek neće iimati mnogo vremena (ako će ga uopće imati) za obitelj, za neke svoje osobne potrebe, za ono što se nekad krilo iza jedne od tri osmica – obrazovanje i kulturno uzdizanje. Bit će to čovjek koji će taj tjedan, ili tih nekoliko uzastopnih tjedana, raditi i spavati, što znači da tih nekoliko tjedana jedva da će moći biti društveno biće. Takva odredba, a nije u tome Hrvatska jedinstvena, ukazuje koliko ekonomska, dapače poduzetnička, sfera društva pokušava postati nadređena cijelom društvu. Sve se to radi, sve te izmjene Zakona o radu, u ime očuvanja radnih mjesta i povećanja broja radnih mjesta, a kako je moguće povećati broj radnih mjesta ako se u praksi povećava satnica zaposlenima doista je matematički nejasno.

Grunfova filozofija

Želju da Zakon o radu bude i instrument povećanog zapošljavanja izrazio je na sjednici Vlade i premijer Zoran Milanović. Ustvrdio je da vjeruje da su predloženi instrumenti u svrhu i te namjere i cilja, a »ako ne bude tako, onda nismo uspjeli. Toliko jednostavno, a opet komplicirano«. Zakon o radu samo dijelom može doprinijeti povećanju broja zaposlenih, po logici stvari čak nije ključna poluga u tome. Njegova je primarna zadaća da regulira rad i radne odnose, a ne lakoću zapošljavanja, otvaranja novih radnih mjesta i pokretanje poduzetničkih pothvata. No, ono premijerovo »ako ne bude tako, onda nismo uspjeli« ima u sebi mnogo elemenata Grunfove filozofije.

  Ministar Mirando Mrsić pokušao je pomiriti nepomirljivo i zaključio da će se novim Zakonom o radu zaštititi radnici, ali i fleksibilizirati radni odnosi čime će poslodavci lakše reagirati na promjene na dinamičnom tržištu rada. Kad se sve zbroji i podvuče čini se da je Vlada odlučila izaći ususret poslodavcima (istina, ne onoliko koliko su oni htjeli) pri čemu je zaboravljeno da zapošljavanje nije primarni interes poslodavaca, ali jest profit (što znači da će po logici stvari zapošljavati tek kad moraju kako bi ostvario veći profit, a dugotrajniji rad postojećih radnika odgovora mu jer ne mora zapošljavati, a može povećati profit), dok je interes države i svake Vlade puna zaposlenost radno sposobnog stanovništva. Ako netko misli da u kapitalizmu i Europskoj uniji to nije moguće već da to pripada razdoblju marksizma i socijalističkog samoupravljanja slobodno može pogledati stopu nezaposlenosti u Austriji.