Nije, uistinu nije taj dan bilo radiopostaje koja se čuje u Zagrebu a da se na njoj nije čitala Hinina vijest u kojoj se između ostalog kazivalo i ovo: »U Skloništu za nezbrinute životinje Grada Zagreba Dumovec boravi 230 pasa, među kojima je čak 80 štenaca, a još ih je 70 kod privremenih udomitelja, upozorilo je sklonište, pozivajući građane koji razmišljaju o nabavljanju psa da ga udome, budući da je sklonište preplavljeno odbačenim štencima.

Broj štenaca koje ljudi pronalaze i donose u sklonište, na kapacitet stavlja sve veći pritisak«. Valjalo je poći put Dumovca, vidjeti zbog čega je to, pogotovo ljeti, toliko štenaca ostavljeno i napušteno, a onda i apelirati da se čim više pasa udomi. Jer, sva njihova nesreća je bila i jest samo ta da su imali loše ljude za vlasnike, a sreća bi bila da im se potrefe dobri neki ljudi.

– U jednom trenutku sam rekla da mi broje sve životinje koje imamo. Rekli su mi – 320 pasa! Na što sam kazala: »Može li netko suvisao to zbrojiti!?« Jer mi nikada, zajedno s onima na čuvanju, nismo imali više od 230 pasa. A sada, 320! Kako možemo imati 320 psa?! To je apsolutno nemoguće!

Pa smo išli provjeriti ponovno. Nemamo mi ni sklonište za mačke, a imamo ih valjda 80 – govori nam, onako u dahu, onako »s vrata«, Tatjana Zajec, voditeljica Skloništa za nezbrinute životinje Grada Zagreba Dumovec.

Nije to, štono bi se blago reklo, realno za kapacitete što ih Dumovec ima.

– Realno je da stane nekih 160 pasa. Kad imate štence, možete ih više primiti jer ih u jedan boks stane više, ali kad imate odrasle pse, to je onda jedan boks, jedan pas – veli Zajec.

Dovoljno je da je u zajedničkom boksu jedan pas kojeg drugi ne vole, ili da je agresivan, i eto nevolje. A nije rijetko da ima agresivnih pasa u Dumovcu jer ovo sklonište je jedino koje prima sve; od inspekcije, komunalnog redarstva, gradskih službi, DORH-a… A pojedinačnih boksova samo 20. Odbijanja nema, sve da to djelatnici i hoće. Ali…

– Situacija je takva da sam rekla: nema više primanja! I mogu svi histerizirati koliko hoće. Ne postoji način da primimo više ijednog psa, pa zvao tko god hoće. Ali, ljudi dolaze na ogradu, a kada dodate još samo i jednog psa na ovaj broj, imate samo mrtvog psa – ističe Zajec.

Umiljati Batman

Dok pričamo, u sobu ulazi crno-bijeli mačak, lako moguće najmazniji na ovim prostorima. Ugnijezdio se u čas u krilu voditeljice. Ime mu posve primjereno manirima – Batman!

– Mačke stavljamo posvuda, pa i po uredima, s Batmanom su Maja i Duška, a imam osam mačića i doma. Mislila sam da neću to učiniti nikada, jer to nije normalno, a evo ih imam osam na radost mog psa – smije se Zajec.

Ona je osoba koja doslovno nosi posao kući. Odnosno, kako kaže, nosi posao kući, a onda iz kuće mačiće, ili posao, opet nosi put Dumovca. I tako stalno. Zapravo, svi djelatnici i djelatnice rade slično, jer ne mogu ostati imuni na situacije poput one kada kreneš po doručak pa na parkiralištu obližnje velike trgovačke kuće vidiš ljude koji su službeno tek stali zapaliti cigaretu, a zapravo su stali ne bi li ostavili dva mačića sudbi na milost i nemilost. Što se to dogodi ljudima, pogotovo za ljetnih mjeseci, da se tako bezdušno rješavaju svojih životinja?

– Mislim da je to jedan dublji problem prisutan u našem društvu jako dugo. Ljudi nisu empatični ni sami prema sebi, sami sa sobom nisu načisto, da bi onda imali empatije prema nekom drugome. Stvarno ne znam kakva je to osoba koja ostavi drugo živo biće i baš je briga.

Neki ih ostave tu pred skloništem, računajući da će se netko za njih pobrinuti, ali oni što ostave mačiće u šumi, mačiće koji se ne znaju obraniti da budu hrana za šumska živa bića koja uživaju hvatajući ih?! Ne znam stvarno što se to događa, ali mi kao društvo nismo na razini nekih drugih. Civilizacijski smo, vjerojatno, predaleko – kazuje Zajec.

Sve je taman tako da nam se omaklo kazati da je u Dumovcu kaos, makar ga se, zapravo, zahvaljujući predanim i vrijednim djelatnicima i ne primjećuje.

– Kaos. Baš je kaos. Ovo sklonište će još malo pa imati 20 godina. Nama treba očito više. Velika Britanija i Njemačka imaju 150 godina tradicije, kraljica Viktorija je pokrenula osnivanje prvog skloništa u Londonu… Možda će kod nas sve biti drugačije za jedno sto godina – gorko se šali Zajec.

Udomljavanje umjesto kupovine

A za sto godina, šalimo se i mi, bit će u nje doma jedno 80 mačića. No, sve je to dakako znatno ozbiljnija priča, vezana, očito je, i uz dosegnuti stupanj demokracije ili pak razvijenost društva. Pa dok u Švedskoj oduzimaju pse vlasnicima koji ih drže neurednima, ili pak zakonski brane kastraciju, u nas dođe ljeto i Dumovec puca po šavovima. Što nam je onda činiti, medijima primjerice, osim pozivati uporno ljude da udomljavaju pse umjesto što ih kupuju!?

– Samo to! Udomljavajte i ne napuštajte! Raditi na edukaciji klinaca u školama, djecu pokušati učiniti boljim ljudima. Iako, zadnjih dvadeset godina radimo edukacije i ti klinci koji su prije dvadeset godina to slušali, sada su ti mladi ljudi. Pitam se jesmo li uspjeli, jesmo li napravili dobar posao, ili su obitelj, društvo, neki negativni utjecaji bili jači – pita se Zajec.

Zato poručuje da se udomljava, umjesto što se kupuje. Jer, veli, kupujući ne spašavate nijedno živio biće. U Dumovcu je prošle godine udomljeno 867 pasa. Velika je to brojka, najveća u Hrvatskoj, ali očito nedovoljno velika s obzirom koliko je onih koji bi mogli u sklonište da za njih ima mjesta.

Zadnja dva mjeseca je, međutim, broj udomljenih pasa pao i kreće se negdje oko 30-40 mjesečno, a to je, s obzirom na očiti »trend« napuštanja, premalo. Upozorava Zajec kako treba promisliti dobro prije nego se psa bira. Promisliti, informirati se, a ne da vas iznenadi, recimo, što se pas linja?! Jer, ima i toga.

– Jednom su nam došli ljudi koji su željeli ostaviti psa jer su promijenili boju fasade, pa im više ne paše uz novu boju. Ili manekenka koja je imala psića da s njim šeta po zagrebačkoj Špici, ali ostala je trudna pa joj više ne treba pas jer će imati nešto drugo za šetanje. Nasluša se čovjek svega – priča Zajec.

Volonterka oskarovka

Rezultat je i to da ovaj tren ima u Dumovcu štenaca, kako to lijepo reče voditeljica Skloništa, koliko hoćete. Tajana Zajec i zbog toga želi progurati ideju koja bi mogla itekako pomoći, a vezana je uz volontiranje. Kazuje ona, naime, kako su volonteri kategorija za sebe, ali ne mogu svi raditi sa psima. No, ima i drugih načina da se bude dobar volonter.

– Htjela bih da ljudi shvate da volonter možeš biti i ako sjediš na poslu pa za pauze odeš na našu web stranicu, na galeriju, izabereš recimo Batmana i prošeraš ga naokolo jer je super mačak da ga se udomi. Čim više ljudi sazna za neku životinju, tim bolje. Tri klika mišem može spasiti nekome život i osjećate se sjajno, a da niste morali učiniti ništa posebno ni izaći iz zone svoje udobnosti – poručuje Tatjana Zajec.

Batman! Tko tog momka dobije, dobio je super junaka za vazda! Batman je dokaz da i mačci lutalice svemu unatoč, pa i nožici polomljenoj s kojom je došao u Dumovec, mogu izrasti u umiljate ljepotane. Batman nas je i ispratio u šetnju skloništem. Dao nas je u ruke Klari Grisfelder koja brine o udomljavanju i koja je sa svojih 16, 2011. godine zaslužila volonterskog Oskara.

– Naravno da smo je odmah htjeli sebi – smije se Zajec.

– Bez mene ništa – na to će Grisfelder.

Pasji rasizam

Čuje čovjek svašta dok ga umiljate oči gledaju iz boksova, recimo začudan podatak da udomitelji radije udomljavaju bijele, odnosno svjetlije pse, nego tamnije. Ili pak onaj da će zahvaljujući dobroj suradnji sa skloništima u drugim zemljama EU-a, neki naši mješanci put Njemačke ili Austrije na udomljavanje. Ma, čuje i oca s kćeri koji su se zaustavili kraj boksa u kojem su štenci Alan, Bundica, Sid…

Gledaju nekog manjeg, razmišljaju kako bi ga bilo slikati pa da majci pošalju fotografiju, smiju se. Zapelo im oko za Sokola čiji je brat Franjo dan ranije udomljen. Sokol kao da zna da ga mjerkaju pa se trudi doći čim bliže ogradi.

No, i kolege mu u boksu znaju da valja na ogradu, pa ga sve nešto gurkaju u zadnje redove. Ne da se on, čini sve da se onako malen svidi djevojčici. Bilo bi baš nekako lijepo da iz boksa i mali Sokol za bratom Franjom napolje poleti…

Dio odgovornosti i na lokalnim samoupravama

Pitamo Tatjanu Zajec zna li kako je u drugim gradovima. Veli da je mislila da je u Zagrebu najgore, a onda je recimo dobila poziv iz Šibenika s molbom da im pomogne u udomljavanju.

– Osijek, Čakovec, Varaždin… svi su prepuni životinja – kaže nam.

I nije to, smatra, zato što je došlo do zasićenja jer nema više eutanaziranja otkada je na snazi, ima godina i pol, Zakon o zaštiti životinja.

– Nije to zato što je previše životinja, nego zbog nerada lokalne samouprave – ističe Zajec.

Jedinice lokalne samouprave su dužne napraviti skoloništa, a to ne rade pa imamo čak i županija koje nemaju skloništa, ili pak gradove bogatih proračuna kao što je Dubrovnik koji također nema sklonište.

– Sve dok lokalna samouprava ne izvrši svoje obaveze, nema tu sreće – zaključuje Zajec.

Do kojeg smo, pak, apsurda dotjerali, svjedoči i podatak da se zna dogoditi da veterinarske inspekcije kažnjavaju udruge jer rade protuzakonito zato što nemaju potpisan ugovor s nekim od skloništa. No, kako će ugovor imati kad cijele županije skloništa nemaju?! Dakle, kako je naokolo?! Svuda je, kaže Zajec, isto i zato – udomljavajte i ne napuštajte!