Dugoročno i srednjoročno planiranje, kao alati političkog rada, odavno ne stanuju u domaćoj politici, svikloj na iznenadne udarce, promjene strana i, možda i više od svega, terminalno destabilizirajuće vanjske faktore u vidu globalne ekonomske krize ili svakovrsnih diplomatskih pritisaka.

Čini se, međutim, da smo otišli i stepenicu više. Da je na političkoj sceni zavladao toliki kaos da je gotovo nemoguće i kratkoročno planirati svoje poteze, jer je u kakofoniji informacija, napada, protunapada, uvreda i iznenadnih krupnih gospodarskih poteza moguće tek »sačuvati živu« glavu još samo ovaj, jedan i jedini dan. Zapravo, dramatični obrati se ovdje već mjere i satima, tiskovne konferencije smjenjuju facebook objave, koje smjenjuju izjave pobočnih igrača, koje smjenuju spektakularna medijska otkrića i tako u krug iz sata u sat i dana u dan.

Planiranje je, zapravo, postalo povlastica dokonih. U politici danas u Hrvatskoj je jedini plan – preživjeti još malo.

Ništa od izbora – barem do jeseni

Zato je prilično teško prognozirati kako će se rasplesti ova suradnja koju ne smijemo zvati koalicijom, a koja drži u sedlu aktualnu Vladu. Okršaja je u ova nepuna četiri mjeseca bilo dovoljno za popuniti dva-tri prosječna četverogodišnja mandata. I pitanje je što će se dogoditi od trenutka stavljanja zadnje točke na ovaj tekst, do njegovog pojavljivanja na kioscima (i internetima).

Ipak, uz sav mogući rizik da neki nenadani, bočni udar »prevrne stol« i opet promijeni pravac cijele priče o vlasti u Hrvatskoj, izgleda da se s ovog političkog trenutka na obzoru (koji seže negdje do jeseni ove godine) izvanredni izbori ipak – ne vide.

Razlog je jednostavan – nikome od faktora koji tvore vladajuću većinu oni u ovom trenutku ne odgovaraju.

Zapravo, nikome od velikih – HSLS i HSS bi možda mogli profitirati (ovo »možda« valja i dodatno naglasiti) od već naznačenog odmaka od kolaboracije ostatka Domoljubne koalicije s Mostom i Milanom Bandićem.

No, HDZ, Most i zagrebački gradonačelnik biračima u ovom trenutku jednostavno nemaju što ponuditi. A oni ipak (još uvijek) drže glavne ključeve vladajuće većine.

Vlada je, naime, dosad obavljenim poslom razočarala, brojke Mosta su u slobodnom padu, HDZ-u je nakon priče o Karamarkovima i MOL-ovom lobistu najbolje neko vrijeme u širokom luku zaobilaziti bilo kakav oblik koji podsjeća na biračku kutiju, a Bandiću doista ne treba još jedno surfanje na rubu izbornog praga.

Stoga se u ovom trenutku čini da nikom od njih ne odgovara uskoro »povući obarač« koji bi »Timov tim« poslao u povijest i na – birališta.

Preslagivanje Hasanbegovića i Šustara

Naime, već danima iz perifernih krugova Domoljubne koalicije i Bandićeve stranke prijeti se Mostu i Tihomiru Oreškoviću »preslagivanjem« saborske većine, s neizrečenom, ali očitom prijetnjom o smjeni premijera, razbijanju Mosta i instaliranju Karamarka na vrh vlasti.

Ta priča je, konstatirali smo već, od prvog trenutka bila neuvjerljiva, nategnuta i nerealna. Ili, što bi rekao Tim, »show me the numbers«. Brojki, međutim, nema i nije ih bilo. Karamarko, po svemu što se zna, ni u jednom trenutku nije imao potrebnu većinu za ostvarivanje svojih prijetnji. »Preslagivanje« je služilo samo kao priča kojom se pokušao preplašiti, disciplinirati, ili razbiti Most.

No, preslagivanje je, izgleda, sad nešto ozbiljnije u igri.

Samo malo drugačije preslagivanje.

Ono u kojem bi bez svog mjesta u Vladi mogao ostati – Tomislav Karamarko.

Politička budućnost šefa HDZ-a je, kako trenutno izgleda (da ne ponavljamo priču o nemogućnosti bilo kakvog ozbiljnijeg planiranja u hrvatskoj politici) – prazan skup. Otkriće o poslovnom odnosu njegove supruge i MOL-ovog lobista toliko ga politički kompromitira da je teško zamisliti da će ubuduće moći obavljati ijednu iole ozbiljniju političku funkciju.

A SDP mu je već radosno skuhao glasanje o nepovjerenju – prije ljeta.

Može li Most, koji je Inu sam uzdignuo na kriterij nedodirljivog nacionalnog interesa uopće izvesti bilo kakav manevar kojim bi opravdali svoje nedavanje glasa za smjenu Karamarka? I želi li, Most, uopće, spasiti »velikog preslagivača«?

Može li baš to glasanje o nepovjerenju biti uvod u preslagivanje HDZ-a i Vlade na način da u njoj više neće biti Karamarka, pa možda i još nekih njegovih problematičnih kadrova (Hasanbegović, Šustar)? Može li se »afera konzultantica« iskoristiti za slaganje bar donekle stabilnije Vlade, pod ravnanjem Tima Oreškovića i s HDZ-om koji neće glavu na panj stavljati da se zaštiti Zdravka Mamića, da se preuzmu tajne službe i policija, a spor oko Ine otpleše po MOL-ovim notama ?

Enigma Brkić

Ovakav ishod bio bi prilično racionalan i vjerojatno u ovom trenutku u najboljem interesu i Mosta i HDZ-a. Koalicija koju se treba zvati suradnjom nastavila bi vladati zemljom, a SDP bi još na neko vrijeme bio prisiljen iz oporbe rogoboriti protiv udara na prava radnika i pacijenata. Međutim, u toj priči bi se podrazumijevalo da »presloženi« Karamarko padne bez ispaljenog metka. I da se koalicijski partner Milan Bandić potpuno prepusti nepredvidivim valovima institucija »koje delaju«.

Teško je, dakle, očekivati da bi se »kontrapreslagivanje« moglo dogoditi bez nove, velike, goleme svađe i sukoba vladajućih protiv vladajućih. Iako nikome ne odgovaraju izbori, nikome ne odgovara ni ispadanje iz igre (uz potencijalni bonus boravka u popularnoj instituciji u Novom Zagrebu).

Hoće li na kraju pobijediti racionalni interes stranaka, ili interesi pojedinaca koji ih vode, prilično je neizvjesno. Jedan od odgovora svakako će se dobiti (ne ode li već dotad sve do đavola) i na Saboru HDZ-a krajem mjeseca. Tad bi, ne bude li novih šokova, drugi čovjek HDZ-a trebao postati Milijan Brkić. Kakvi li su njegovi planovi i s kakvim sve kombinacijama on ulazi u igru? I čiji ljudi će zauzeti stranačka tijela?

Pitanja, pitanja, pitanja…