Otkako je u studenome 2013. godine nakon kvalifikacijske utakmice za Svjetskog nogometnog prvenstvo Josip Šimunić na Maksimiru uskliknuo »za dom«, a solidan dio publike mu odgovorio »spremni« taj je ustaški pozdrav na bizaran i apsurdan način zaživio u Hrvatskoj javnosti intenzivnije nego li što je živio do tada. 

Te je spremnosti za dom bilo i prije Šimunića u hrvatskoj javnosti, ali dok je HDZ čvrstom rukom kontrolirao Ivo Sanader domaći su ekstremni desničari i ljubitelji ustaštva bili mnogo oprezniji što je urodilo i svojevrsnom mimikrijom. Posvjedočio je to, možda i nehotice, Marko Perković Thompson koji je u ljeto 2009. godine, neposredno nakon Sanaderove ostavke, svoj koncert u Vodicama započeo sa »za dom spremni« i dometnuo da »nema više pretvaranja«. I doista, nema više pretvaranja, drugim riječima kazano – maske su pale. 

Apsurd kojemu svjedočimo i ovoga tjedna jest u tome da oni koji tvrde da »za dom spremni« nije nikakav stari hrvatski povijesni pozdrav to neprestance moraju dokazivati, a oni koji tvrde da jest i koji u prilog te svoje teze nisu podastrli niti jedan dokaz, svoju tezu ne moraju dokazivati. 

Ovoga tjedna svjedočili smo internetskoj peticiji koju je potpisalo više od 3.900 ljudi, a tom se peticijom traži uvođenje tog ustaškog pozdrava kao službenog u Oružane snage Republike Hrvatske. Organizator peticije je matematičar Josip Pečarić inače vrlo agilan kada je riječ o suvremenoj hrvatskoj povijesti, u javnosti prepoznat po veoma desnim stavovima. Peticiju su potpisala dva biskupa – sisački Vlado Košić i pomoćni zagrebački Valentin Pozaić, zatim bivši nogometaš Josip Šimunić, akademik, inače fizičar, Stanko Popović, umirovljeni ravnatelj Hrvatskog insituta za povijest Mirko Valentić, bivši rektor Sveučilišta u Zagrebu i ministar vanjskih poslova i pravosuđa Zvonimir Šeparović i mnogi u javnosti nepoznatih ljudi od Hrvatske, pa do solidnog broja ljudi iz Argentine. Zahtjev je upućen predsjednici Republike Kolindi Grabar-Kitarović i predsjedniku HDZ-a Tomislavu Karamarku. 

Nema dokaza za povijesnost

Iz odgovora koji je pristigao iz Ureda predsjednice, da je inicijativa »neozbiljna, neprihvatljiva i na razini provokacije« moglo bi se zaključiti i da u Uredu predsjedncie ima onih koji bi mogli doći na ideju zabrane zagrebačke katedrale ili čak Sinjske alke. 

Čak da je »za dom spremni« stari hrvatski pozdrav, čak da se taj pozdrav doista spominje u Zajčevoj operi »Nikola Šubić Zrinjski« (što nije nikakav dokaz za povijesnost, baš kao što ni Šenoin roman »Seljačka buna« nije nikakav povijesni izvor), činjenica da je to bio službeni ustaški pozdrav sasvim je dovoljna da ga se dovijeka diskvalificira. Nije tragično to što ima akademika koji to ne shvaćaju, ali je tužno to što ima biskupa koji to ne shvaćaju. 

Površnost i dilentatizam

Da ne postoji dokaz da se taj pozdrav u toj formi ikada koristio u hrvatskoj povijesti do 1941. godine tvrdi i povjesničar s Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu Hrvoje Klasić. To što je vremenom tom pozdravu pridodan i »poglavnik« za Klasića je odraz pokušaja stvaranja kulta ličnosti. Ono što je za Klasića važno jest to da je to pozdrav kojim su potpisivani dokumenti kojima je provođen i u kojima su opisivani genocid i holokaust koje je ustaški režim počinio nad hrvatskim državljanima. 

– Lažna je dilema stvorena u javnosti da ljudi koji predlažu taj pozdrav misle da je to stari hrvatski pozdrav. Oni dobro znaju da je to isključivo službeni pozdrav u NDH, a u tome i jest najveći problem. Prihvaćanjem tog pozdrava poručuju da prihvaćaju kao hrvatski i režim NDH od 1941. do 1945. godine, kazao je Klasić. No, za njega je odnos prema ustaškom pozdravu, ali i razdoblju Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj mnogo širi od jedne inicijative. 

– U hrvatskom se društvu antifašizam slavi s figom u džepu, a isto tako se i fašizam (hrvatski) kritizira s figom u džepu, konstatirao je Klasić. To povlači i pitanje odgovornosti za stanje u društvu, a odgovornost za demokratski i civilizacijski napredak hrvatskog društva prema Klasiću imaju, redom, intelektualci, političari, Crkva, mediji i svi ostali sudionici javnog života. U tom kontekstu osvrnuo se i na priopćenje koje je u povodu inicijative objavio od Pečarića p(r)ozvani HDZ. Činjenica da »dva visokorangirana svećenika Katoličke crkve ne samo da podržavaju nego i pokreću slične inicijative također govori o figi u džepu«. 

– Ne sviđa mi se dvosmisleno obrazloženje u izjavi najmasovnije hrvatske stranke. HDZ izjavom odbija inicijativu ne zato što se radi o ustaškom pozdravu koji priziva jedno od najružnijih razdoblja hrvatske povijesti nego zato što Hrvatska vojska već ima svoje pozdrave. Bi li bili za taj pozdrav da Hrvatska vojska već nema pozdrava, zapitao se Klasić. 

Na mnogo toga ukazao je i spomenuti slučaj Josipa Šimunića otprije nepune dvije godine. Taj je slučaj, smatra Klasić, pokazao da je hrvatsko društvo puno površnosti i diletantizma jer je mnogo važnije i »ispravnije« što o tome govore pjevači i nogometaši, a ne znanstvenici.