Iako će izbori najvjerojatnije biti tek za pola godine, predizborna kampanja i populistički lov na birače počeli su. Bitka dvaju blokova čini se neizvjesnom i sada izgleda da će rezultat biti tijesan, iako je šef HDZ-a Tomislav Karamarko navodno uvjeren da HDZ ima barem 12 posto prednosti a još do prije mjesec-dva prognozirao je da će dobiti i dvotrećinsku većinu.

S tom bi se većinom mogao mijenjati Ustav i Karamarkov HDZ bi to vjerojatno dosta brzo pokušao učiniti, ne pitajući za pristanak bilo koga. Ustav bi se mijenjao na revizionistički način tako da bi se iz temeljnih  odredbi izbacio »antifašizam« i bio zamijenjen »antitotalitarizmom«.

U Drugom svjetskom ratu komunisti su poveli i vodili oslobodilački rat, drugih antifašista tada nije niti bilo, a nitko u Europi nije ni na koji način zabranio (bivše) komuniste iako je u svim jednopartijskim zemljama bio  represivniji režim nego naš do 1990. godine.

Sva je prilika da nitko neće dostići dvotrećinsku većinu, a oko nekih krupnih pitanja bit će ipak vrlo poželjno postići konsenzus. Dogovoriti se – to će u skoroj budućnosti biti i nužno jer, ma tko izbore dobije, nećemo živjeti bolje a bit će potrebne ozbiljne reforme.

Kod nas svaka vlast smatra da kad je dobila izbore ima legitimitet raditi što želi pune četiri godine, bez konzultacija s oporbenim strankama, bez konzultacija s udrugama civilnog društva, sindikatima, poslodavcima, stručnjacima.

Jedna pomalo i komična epizoda »zajedništva« ili »konsenzusa« odigrana je prošlih dana a ulog u igri bio je prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman.

Zoran Milanović koji je mekši i prijemčljiviji ljudima, a to je dobrim dijelom zasluga njegovog PR-stratega Alexa Browna, obratio se vojničkom skupu za Dan državnosti i kazao da Tuđman nema u Zagrebu dostojan trg i da se »nakon 25 godina hrvatske države mi kao društvo moramo dogovoriti oko nekih stvari«.

Iznenađeni HDZ

Dan poslije HDZ je izišao sa svojom ranijom idejom da se zagrebački aerodrom nazove po Franji Tuđmanu a onda je ministar Hajdaš Dončić (u ime SDP-a) kazao da će tako biti. Milanović je prihvatio bačenu rukavicu, mnogi u SDP-u neće biti baš zadovoljni takvom odlukom, ali ih to neće pokolebati u glasanju za SDP. Pokazao je tako (novostečenu) širinu i iznenadio HDZ, ali su Karamarko i njegovi odmah odgovorili kako će se SDP morati odreći Tita.

Dakle, po njima, nije moguće cijeniti i Tita i Tuđmana, nego samo Tuđmana (koji se inače nikad nije odricao Tita). »Naoružati se domoljubljem« – kako se to lijepo izrazio Karamarko u Kanadi – znači odabrati jednu jedinu moguću stranu a drugu stranu ušutkati na sve moguće i nemoguće načine, prijeteći kako im neće biti dopušteno javno izražavati vlastito mišljenje.

Može se reći da je predsjednica Kolinda Grabar Kitarović na »zajedništvu« dobila predsjedničku kampanju iako je to »zajedništvo»«  kako ga je ona prezentirala također više ličilo na ‘zajedničarstvo’ (odnosno diktat HDZ-a), a što je najvažnije – bilo je lišeno svakog konkretnog sadržaja.

O onome što treba raditi »zajedno« to treba netko pametno, stručno i strateški odlučiti i to nikad ne može raditi neki široki plenum, a kamoli »narod« kako vole stvari postaviti oni koji najradije govore »o koaliciji s narodom«. To su najpopulističkije floskule koje izriču oni koji idu na to da taj narod prevare.

Ali, zaista, dogovor oko najbitnijih pitanja je nešto drugo. Da bi se provela bitna politička, ekonomska ili socijalna reforma, vlast koja je provodi treba pokušati zadobiti i potporu barem većine elita u zemlji. Nikad neće baš svi pristati, ma koliko možda dobri bili argumenti jer uvijek ima posebnih, grupnih i pojedinačnih interesa od kojih grupe i pojedinci ne odustaju.

Preustroj državne uprave

Dogovor može postojati dok se reforma ili reforme ne provedu, godinu, dvije, puni izborni mandat, dva mandata. Potraje li i više, teško bi bilo govoriti o borbenoj, dostojnoj političkoj demokraciji. Ali, strategije se izrađuju na šest ili osam godina a nakon njihovog isteka nije poželjno poći u potpuno suprotnom smjeru, ako pak loši rezultati i loša iskustva to ne traže. Tako se ponašaju odgovorne vladajuće elite.

Kad se želi postići dogovor valja se otarasiti populizma koji je kod nas tradicionalno uzeo toliko maha da natkriljuje svaku političku odgovornost. Ako se stalno laže i dodvorava građanima, onda je manipulacija obrnuto proporcionalna od dobre vladavine.

Javni dogovor nije potreban onda kada Vlada stvarno toliko dobro radi da te uspjehe nikakva opozicija, koliko bi god htjela, ne može osporavati i onda joj ne preostaje ništa drugo nego da rad vladajućih prešutno odobrava.

Složit ćemo se da je posljednji opći nacionalni konsenzus postignut u vezi ulaska Hrvatske u EU, nakon šest godina mukotrpnih pregovora, poslije četiri godine čekanja da pregovori uopće počnu. Javno, niti jedna politička stranka u Hrvatskoj nije osporavala EU. U vezi ulaska u NATO 2008. godine, opći je konsenzus bio je osjetno manji ali, opet, niti jedna parlamentarna stranka nije javno bila protiv. Sada će na tapetu biti uglavnom ekonomske i financijske te unutarnjopolitičke i komunalne teme. Ključna je dugoročnija konsolidacija javnih financija a to bi trebala biti izvedenica različitih reformi.

Do preustroja državne uprave morat će doći, sigurno i do reforme lokalne samouprave. Ova Vlada nije napravila skoro ništa u reformi uprave. Tek sada najavljuje model stimulacija i destimulacija za činovnike. HDZ-ova koalicija želi sačuvati županije i ne pristaje na 5-7 regija jer želi zadržati klijentelizam, ali i politički centralizam umjesto regionalnije orijentacije zemlje.

Javna poduzeća treba značajnije restrukturirati, neka od njih privatizirati, s tim da je zanimljivo da su »socijaldemokrati« skloniji privatizaciji, od HDZ-ovih »konzervativaca« koji bi (valjda opet zbog klijentelizma) držali sve pod državnom kapom.