ZAGREB – Duge liste čekanja na fizioterapiju bile bi daleko kraće da se ova medicinska djelatnost obavlja u domovima zdravlja, odnosno u primarnoj zdravstvenoj zaštiti, u skladu s praksom većine zemalja Europske unije. Bolovi u leđima, ramenima, laktovima najčešći su uzrok odlaska na bolovanje, što za poslodavce i zdravstvenu blagajnu predstavlja velik trošak. A kad bolovanje zbog dugih lista čekanja na preglede i terapije traje mjesecima, čudi što se zahtjev fizioterapeuta za promjenama uporno ignorira u Ministarstvu zdravstva. U prosjeku, svako drugo bolovanje odnosi se na probleme koštanomišićnog sustava, a bolovanja traju oko četiri do pet mjeseci, jer tolike su liste čekanja u bolnicama, odnosno na sekundarnoj razini.

Strukovne udruge fizioterapeuta već dulje vrijeme pokušavaju objasniti zdravstvenoj administraciji razloge zbog kojih bi trebalo pojednostaviti pristup fizioterapiji, ali bez rezultata. Nadaju se da bi ministar Beroš u okviru svoje reforme mogao pokazati razumijevanja za ovaj problem.

Kompliciran put

Danas u Mreži javne zdravstvene službe nema ugovorene fizikalne terapije, već se ugovara samo djelatnost fizikalne medicine i rehabilitacije, što je profesija neovisna od djelatnosti fizikalne terapije. Zbog nepostojanja Mreže za fizikalnu terapiju, HZZO je prisiljen ugovarati fizioterapeute preko djelatnosti fizikalne medicine i rehabilitacije, što komplicira put pacijenta do terapije koja mu je potrebna da bi se vratio u svakodnevni život i na svoje radno mjesto.

Fizikalna terapija na razini primarne zdravstvene zaštite u članicama EU-a spada u osnovni paket standarda primarne zdravstvene zaštite. Ona se ugovara zasebno, a fizioterapeuti su nositelji djelatnosti. U praksi to bitno pojednostavljuje pristup liječenju jer u oko 70 posto slučajeva pacijente na fizikalnu terapiju upućuje liječnik obiteljske medicine, a samo trećinu pacijenata upućuju ostali specijalisti, ortopedi, kirurzi, neurolozi, fizijatri… Brojna istraživanja na razini EU-a identificirala su višestruke prednosti uključivanja fizioterapeuta u PZZ-u, na primjer bolje upravljanje kroničnim bolestima, manje nepotrebnih specijalističkih pregleda i dijagnostičkih pretraga, veće zadovoljstvo i bolja kvaliteta života pacijenata.

U Hrvatskoj je pak još 2014. godine ukinuta uputnica za fizikalnu terapiju, a put pacijenta do fizioterapeuta postao je predugačak. Zakonska osnova za ustroj fizikalne terapije na primarnoj razini postoji – čl. 30. i čl. 103. Zakona o zdravstvenoj zaštiti to predviđa, ali to nikad nije provedeno u praksi, a zakon je ostao mrtvo slovo na papiru, upozoravaju u Hrvatskoj komori fizioterapeuta (HKF). Zato danas potražnja za uslugama fizioterapije daleko premašuje njihovu dostupnost, a problem je pojačan porastom broja osoba koje žive s kroničnim bolestima.

Značajne uštede

– Kod nas pacijenta koji zbog svojih problema dođe neurologu ili kirurgu oni ne mogu direktno uputiti na fizikalnu terapiju. Vraćaju ga obiteljskom liječniku, a on ga šalje fizijatru. Nakon što prođe listu čekanja na pregled fizijatra, dolazi na drugu listu čekanja, za fizioterapeuta, ilustrira Mirjana Grubišić, predsjednica HKF-a.

– Pacijenti su nam dugo na bolovanju jer ne mogu doći na listu čekanja, pa gnjave obiteljskog liječnika da ih pošalje na pretrage. Tako se potroši sila novca na dijagnostiku koja je u konačnici u 80 posto negativna, a da je odmah otišao fizioterapeutu, on bi već nakon dva, tri dolaska mogao vidjeti ima li nekog pomaka ili mu trebaju daljnje pretrage. Tu bi se postigle značajne uštede, ističe Grubišić. I ne samo to, umjesto toga što se generiraju dugačka bolovanja i stvara invalidnost, poboljšala bi se kvaliteta života i sačuvala radna sposobnost. »Ako netko ima bolove, a ne može riješiti problem, njegova kvaliteta života je nula. Ja bih završila na psihijatriji da tri mjeseca imam bolove i da mi se ne može pomoći«, veli.

Iznosi i primjer Slovenije, gdje u 80 do 90 posto slučajeva pacijenta fizioterapeutu upućuje obiteljski liječnik. Fizioterapija je zasebna jedinica u domovima zdravlja, a ono što tako ustrojen sustav ne može pokriti, osigurava se putem privatnih fizioterapeuta.

– Tako sustav funkcionira svagdje u Europi. Da direktor osiguravajućeg društva Austrije ili Njemačke čuje da se ne želi ugovarati fizioterapija, nego sve ide preko liječnika, zgrozio bi se, jer to je veći trošak, da se i ne govori o dostupnosti usluge pacijentima, navodi Grubišić.