ZAGREB – Hrvatski sabor je mirno mjesto. Nema u njemu incidenata kakvi se događaju u parlamentima pojedinih zemalja u kojima politika izaziva puno ozbiljnije sukobe nego u Hrvatskoj.

Posljednji put su u sabornici političari bili naoko blizu fizičkog obračuna još prije tri godine, kada se premijer Andrej Plenković zaletio prema potpredsjedniku Mosta Nikoli Grmoji. Predsjednika Vlade tada su zaustavili ljudi iz njegovog osiguranja i prisutni zastupnici, ali upitno je je li Plenković zaista bio odlučan udariti Grmoju. Nije baš tako djelovao. I verbalni ispadi rijetko u hrvatskom parlamentu preleze uobičajenu razinu političkog govora. Tu i tamo se mogu čuti izrazi »smeće«, »kriminalci«, »degutantni ste«, ali, ukupno gledajući, Sabor je daleko od nekakve političke gladijatorske arene. No, predsjednik Sabora Gordan Jandroković svejedno je s razlogom nezadovoljan načinom na koji se odvijaju rasprave i opravdana je njegova najava promjene Poslovnika.

Mogući prelasci

Poboljšanje tehničke izvedbe Sabora bit će važna stvar u 2022. Od kada je u Poslovniku ograničen broj replika na koje imaju pravo zastupnici, oni pribjegavaju drugim metodama polemike. Ako ih nešto zasmeta u istupu političkog suparnika, žale se da je povrijeđen Poslovnik, svjesni da to nije točno i da će im zbog toga predsjedatelj sjednice dodijeliti opomenu. Još jedan instrument za iznošenje vlastitog stava je zahtjev za stanku uime kluba »radi dodatnih konzultacija«, koji je potkrijepljen dvominutnim objašnjenjem. Niti zastupnici odlaze iz sabornice niti se organiziraju bilo kakve konzultacije o temi koja je na dnevnom redu, ali svi se prave kao da je stanka konzumirana. Na Jandrokoviću je odgovornost da se tijekom ove godine rasprave u Saboru oslobode tog rituala na granici farse, ponižavajućeg i za zastupnike prisiljene izgovarati frazu – tražim stanku radi dodatnih konzultacija.

Što se tiče biti parlamenta, da bude zrcalo političkih odnosa u državi, puno će zanimljvija biti oporba. HDZ-ova koalicijska većina je tanka, ali iznimno postojana. Nema naznaka da bi Plenkovića mogao napustiti neki koalicijski partner, nakon što se Silvano Hrelja priključio parlamentarnoj većini i učinio da glas reformista više nije presudan, sasvim je krotak postao i Radimir Čačić. Milorad Pupovac se politički definitivno vezao uz HDZ, a niti HSLS nema naročitog izbora.

Kako Plenković nema problema ni u svojoj stranci, realno je očekivati da vladajuća koalicija u 2022. neće pasti ispod sadašnjih 77 zastupnika. Eventualno bi se taj broj mogao i podebljati. Hrvoje Zekanović nema više političke budućnosti na opozicijskoj desnici, oni mu neće oprostiti optužbe da su krivi što ljudi završavaju na respiratoru i umiru zaraženi koronavirusom. Zato ako se Zekanović planira i dalje baviti politikom, jedina mu je opcija suradnja s HDZ-om. Naravno, unatoč ranijim Plenkovićevim razmiricama sa Zekanovićem, premijer neće bivšem zastupniku Hrvatskih suverenista zabraniti da podržava njegovu Vladu, u slučaju kad bi on to htio. U takvoj bi situaciji Zekanović mogao izvući argument da je listi na kojoj je ušao u Sabor, a koju je vodio Miroslav Škoro, predizborni cilj ionako bio koalirati s HDZ-om.

Poštenje nije dovoljno

Za oporbu u Saboru, sa Zekanovićem ili bez njega, 2022. možda nije ključna, ali je svakako važna. U javnosti, naime, utemeljeno ili ne, prevladava percepcija da u Hrvatskoj jedinu istinsku opoziciju predstavlja predsjednik Zoran Milanović i Plenkovićevi protivnici u Saboru moraju to promijeniti, dokazati da s njima treba računati. Peđa Grbin je zaustavio previranja u SDP-u, platio je za to vrlo visoku cijenu jer mu je u kratko vrijeme stranka izgubila čak 18 zastupnika, a sada je pred njim razdoblje u kojem će se etablirati kao legitiman Plenkovićev izazivač ili će uslijediti nove podjele među socijaldemokratima.

Možemo! su izgubili početni zamah, njihovi su simpatizeri sve rezigniraniji izostankom iole opipljivijeg pomaka u upravljanju Zagrebom. Nije dovoljno da Tomislav Tomašević, za razliku od prethodnika, ne krade, iako to nesumnjivo jest napredak. SDP i Možemo! figuriraju kao okosnica okupljanja u svrhu smjene izvršne vlasti, ali nužna im je veća pomoć nego što su im je u stanju osigurati Centar, HSS i Glas. Raskolom u Domovinskom pokretu, odlaskom osnivača Miroslava Škore, ta je stranka doživjela težak udarac i gubitak pristaša. Ivan Penava pokušat će je ove godine konsolidirati i vratiti na nekadašnje pozicije. Objektivno, Most se prometnuo u najveću političku snagu u okviru oporbe desno od centra. Na ruku im je, osim referendumske akcije i sukoba u DP-u, išao i Zekanovićev raskid s Hrvatskim suverenistima, koji su taman, pojačani Škorom i Vesnom Vučemilović, počeli sebe prikazivati kao mjesto ujedinjavanja desnice.

Puno je, znači, upitnika u vezi s opozicijom u Saboru, a na neke ćemo i 2022. dobiti odgovor.

Suradnja Grbina i Petrova

Most je dva puta s HDZ-om neuspješno formirao Vladu i Božo Petrov i njegovi suradnici vjerojatno su dugoročno otpisali tu stranku. S ljevicom su mostovci dobro funkcionirali u ovom sazivu Sabora, imali su s njima nekoliko upečatljivih zajedničkih inicijativa, primjerice privremene blokade izbora glavnog ravnatelja HRT-a. Međutim, Peđa Grbin i Sandra Benčić su posljednjeg dana zasjedanja Sabora uoči zimske stanke napali Most Plenkovićevom retorikom kao ljude koji, prikupljanjem potpisa za referendum, nastoje profitirati od smrti uslijed epidemije. Odnosi ljevice i Mosta trenutačno su ozbiljno narušeni, a u 2022. će se pokazati imaju li jedni i drugi uopće volje da ih popravljaju.