Pulski autobusni kolodvor i kvart Šijana kroz zadnje tjedne postali su tranzitno stajalište migranata i izbjeglica. Osoblje autobusnog kolodvora nas obavještava da s njima nisu imali problema, osim što dolaze koristiti njihove sanitarije i ostavljaju otpad. Loredana Matić, voditeljica prometnog ureda na autobusnom kolodvoru potvrdila je da dosad nije bilo nikakvih incidenata, ali da osim vidljivog stanja na terenu, nema informacija o putešestvijama migranata. Policija redovito ophodi zonu i osigurava red i mir.

Lokalni ugostitelji također nisu imali problema, osim u vidu stvaranja redova za WC-e. U jednom od obližnjih lokala, ipak, migranti su s vanjske utičnice crpili struju za punjenje mobitela, pa je vlasnik lokala morao isključiti osigurač – sada nema kamo spojiti reklamu iznad kafića. Migranti spavaju u napuštenoj zgradi blizu kolodvora ili u vrećama za spavanje u parkovima i zelenim površinama. Svi u zoni ih zovu Sirijcima, ali oni to zapravo nisu. Pričali smo s njima, doznali tko su i kako su završili baš u Puli.

Privremeno boravište

Pogled na grupice muškaraca koji leže poredani uz šijansku tržnicu podsjeća na scene iz velikih gradova zapadne Europe koje gledamo već godinama. Petnaestak ih je bilo ondje, neki na mobitelima, neki u nekom polusnu. Pri izgovaranju univerzalnog muslimanskog pozdrava »As salaam alaykum« (mir s tobom), nekolicina je odgovorila »alaykum as salaam« (i s tobom). Udobrovoljeni, ukazali su na jednog među njima koji razumije i priča engleski. Ugostili su nas tako u svoje privremeno boravište, i podijelili s nama svoju priču. Waqar je ubrzo postao prevoditeljem i glasnogovornikom čitave skupine od njih oko 55. Bilo ih je i više zadnjih tjedana, a ne zna se hoće li ih biti još.

Oni nisu iz Sirije, već su mahom iz središnjeg i sjevernog Afganistana te pričaju paštunski i farsi (perzijski). Mnogi od njih krenuli su iz rodnog kraja prije oko 7 mjeseci, mada su neki i puno prije napustili zemlju. Tek putem, boraveći u izbjegličkim centrima diljem svijeta, nastala su među njima prijateljstva, da bi se na kraju grupirali i putovali zajedno. Put koji su Waqar i njegovi suputnici prešli tijekom zbjega bio je teški prijelaz iz talibanskog Afganistana u sjeverni Pakistan (Baluchistan), a onda preko Irana i Turske do vratiju Europe, Istanbula. Nakon toga, kroz Grčku i Sjevernu Makedoniju su došli do Srbije, i naposljetku u Hrvatsku.

Na pulskoj klupici, nadomak obećane zemlje Italije / Snimio Milivoj MIJOŠEK

Pitali smo ih imaju li problema i treba li im nešto. Waqar se na tome zahvalio, ali kaže da je njihov glavni problem upravo što su oni zapeli ovdje, u kolodvorskom limbu. Naime, Waqar kaže da su ih vozači autobusa iskrcali u Puli, kada se uspostavilo da nemaju putovnice. »Novca imamo, ali nemamo putovnice.« Ono što imaju su potvrde o statusu izbjeglice, koje u ime Visokog povjerenika Ujedinjenih naroda za izbjeglice (UNHCR) izdaju razni sabirni centri u kojima su boravili. Nadalje, po Konvenciji o Izbjeglicama iz 1951. godine, izbjeglice bi za prelazak granica trebali imati »konvencijsku putnu ispravu«, a koju izdaje zemlja koja ih ugošćuje. Čini se da trenutno postoje legalne prepreke koje im priječe put. Jer oni u Puli ili Hrvatskoj ne žele ostati. Njihov grad snova je trenutno Trst.

Običajni ritual

– Italija je na prvom mjestu, a onda neki žele u Francusku, Njemačku – druge zemlje, prenosi Waqar. Njihov san je odlazak u razvijenu zemlju koja će ih primiti i gdje mogu raditi. Mada su svi redom mladi (od 18 do 30 godina), mnogi imaju obitelji s malom djecom. Njihove žene i djeca nisu u stanju poduzeti opasan put na koji su se ovi mladići usudili, i stoga će im, ako uspiju u svojoj ambiciji, pokušati slati novce, i dovesti jednoga dana i obitelji u Europu.

Afganistan je od povlačenja američke vojske potpuno drugačija zemlja od one koje se sjećaju mnogi, barem tko god je živio u gradovima. No pulski migranti nisu bili gradski dečki, pa im je, čini se, skoro svejedno tko sjedio u prijestolnici. »S talibanima mi nismo imali problema«, kaže Waqar. »Nisu ni pucali ni ništa loše napravili. Ali nemamo posla i siromašni smo.« No ipak, skupili su neka sredstva, većina ih ima mobitele, i sada su nadomak obećane zemlje Italije.

Pri odlasku, Waqar nam je ponudio vode, što je dio afganistanskog običajnog rituala »dijeljenja vode i soli«. Soli nisu imali, ali je ta gesta bila veoma dirljiva, i prihvatili smo. Od nas nisu tražili baš ništa. Razišli smo se prijateljski, ponovo poželjevši jedni drugima mir.