Europska zajednica priznala je Republiku Hrvatsku u njezinim međunarodno priznatim granicama 15. siječnja 1992. U tjednima i mjesecima slijedio je val međunarodnih priznanja koji je kulminirao u svibnju iste godine primitkom u članstvo u Ujedinjenim narodima. 

    U tom trenutku gotovo trećina zemlje nalazi se izvan kontrole izabranih vlasti Republike Hrvatske, pod efektivnom kontrolom srpskih pobunjenika i JNA, upravljanih iz Beograda. Pola milijuna nehrvata prognano je s tih područja. Hrvatska je poharana, gradovi pod terorom srpske paravojske, u dosegu paravojnog topništva ginu stotine civila… Vukovar zjapi izmrvljen kao sramota svijeta. Hrvatska se brani kako zna i umije. Hrvatska diplomacija, civilno društvo i dijaspora bili su neumorni u zahtjevima za priznanjem. Pledirali su na etičnost, pravdu i međunarodno pravo. Znaju da će međunarodno priznanje suverenosti zaustaviti agresiju i rat, da će priznanje avnojskih granica Hrvatske kao međunarodnih prokazati srpsku pobunu otvoreno podržavanu od Miloševićeva Beograda kao pokušaj nasilnog mijenjanja međunarodno priznatih granica suverene zemlje, a prisutnost JNA kao ilegalnu vojnu okupaciju Hrvatske. 

    To se i dogodilo. Hrvatska je postala sudionicom međunarodne zajednice; dobili smo na raspolaganje instrumente međunarodnog prava. I znali smo ih upotrijebiti. Među ostalim, nekoliko godina kasnije, za utemeljenje legitimnosti vojno-redarstvenih operacija »Maslenica«, »Bljesak«, »Oluja« i »Maestral«, baš kao i za mirnu reintegraciju Istočne Slavonije i Baranje.    

   Plodovi politika

    Pristankom na raspoređivanje mirovnih trupa Ujedinjenih naroda uzduž tadašnje crte bojišnice, Hrvatska je prihvatila tadašnje norme zakonita međunarodnoga ponašanja. Činjenicu da je Hrvatska dozvolila da bude stavljena pod povećalo međunarodnoga nazora svih vrsta, mnoga su ponosna i ranjena hrvatska srca tada doživljavala kao poniženje. No koliko i obrana zemlje, stjecanje međunarodne legitimnosti i međunarodnog poštovanja bilo je, ne manje od oružja samog, važan instrument obrane suvereniteta. Bilo je važno pokazati da je agresivno ugrožavanje jedne demokratske i europske Hrvatske, ujedno napad na slobodni demokratski svijet… 

    Od samoga početka, Hrvatska je željela da pripadne euroatlantskom integracijskom projektu, baš kao što je nedvojbeno, povijesno pripadala središnjem europskome kulturnom krugu. Inicijalno, bili smo u tome dosta uspješni. Počeli smo uživati plodove vlastitih europskih politika i simpatije žrtve. Nakon priznanja, ništa više nije moglo ugroziti naš međunarodni legalitet. Ali mnogo toga nakon priznanja počelo je nagrizati naš mladi međunarodni legitimitet i ugled.    

   Brutalna stvarnost

 Usprkos svemu, Hrvatska je zemlja snažna civilnog društva, i demokracija je prevladala. Novo stoljeće donijelo je desetljeće trajnih pozitivnih promjena. Od 2000. do danas, sa svim svojim tranzicijskim boljeticama, Hrvatska je kontinuirano rasla prema punoj funkcionalnoj demokraciji, vladavini prava i državi slobodnog poduzetništva. Hrvatska je danas članica Sjeverno atlantskoga saveza demokracija. Ona koja je primala, danas daje. 

    Nije bilo lako. Ali upravo stoga hrvatski građani mogu danas biti ponosni sami sobom i svojom zemljom. Djeca rođena u vrijeme međunarodnoga priznanja danas su odrasli mladi ljudi, puni snage, kao ljudi, imaju pred sobom dug život i neograničene potencijale. Takva je i naša domovina. Budućnost i sudbina naše zemlje danas je sasvim u našim rukama.      

Hrvatski jad

    Potpis na Ugovor o pristupanju s EU, kao međunarodno pravni okvir i odrednica izvjesnosti budućnosti, u povijesnom je značaju gotovo istovrijedan međunarodnom priznanju Hrvatske. I on je, kao prije dvadeset godina priznanje, u našim rukama političko-pravni instrument urastanja u međunarodnu zajednicu, ovaj put u najprosperitetniju zajednicu država na svijetu. 

    Ne razumijem one koji bi taj instrument bacili u korov. Razumljiva su mi i bliska nezadovoljstva stanjem našeg gospodarstva, frustracije političkom elitom, mrvljenjem tradicionalnog sustava vrijednosti pod naletom globalizacije. Ali tih se frustracija i nezadovoljstva nećemo riješiti tako da se zatvorimo u stražnje dvorište balkanske izolacije, odakle ćemo, sretni od svoga iznimnoga hrvatskoga jada, promatrati kako se svijet integrira u solidarnom naporu suočavanja s neizbježnim globalnim izazovima. 

    Čitav se svijet nalazi u krizi. Ona nije samo gospodarska, ona je kriza vrijednosti. Globalni problemi danas su i nacionalni. Zatvaranje u samo nacionalno, neće nikome pomoći. Pa ni Hrvatskoj. Kriza je duboka i nikome neće biti lako. A najteže bit će onima koji se nađu sami. 

    Obljetnica međunarodnog priznanja od strane europskih zemalja podsjeća nas na to da možda ponovo imamo sretan trenutak. Nakon možda do sada najdemokratskijih izbora, imamo novi saziv Sabora i novu Vladu, potpisali smo Pristupni Ugovor s EU, pripremamo referendum na kojemu odlučujemo za ili protiv europske budućnosti Hrvatske. Je li to dovoljno da sadašnje teškoće prihvatimo kao generacijski izazov, vrijeme nove odlučnosti i novog optimizma? Možda je ovo zaista trenutak kada našim krajem prolijeće Kairos, božanstvo dobre prilike. Ona se neće tako brzo ponoviti. Zato, sljedeće nedjelje glasujmo ZA Hrvatsku, gdje joj je i mjesto, u Europskoj Uniji.