O nužnosti sudjelovanja u ovom procesu europske militarizacije svjedoči i još jedan primjer iz neposrednog susjedstva, ali zapadnog. Slovenski premijer Miro Cerar dao je prošle godine obećanje NATO-u da će postupno početi povećavati vojni proračun, nakon što je taj iznos pao ispod jednog postotka slovenskog BDP-a, dok NATO inzistira na najmanje dva posto. No Cerar to svoje obećanje nije ispunio, a slovenski proračun nastavio se blago smanjivati, nakon čega su u Ljubljanu stigle neslužbena upozorenja kako NATO ne treba članice koje nisu kadre ispunjavati svoje obveze i koje su mu samo teret, prijeteći Sloveniji crvenim svjetlom i uskraćivanjem pozivnice za predstojeći summit u Varšavi. 

Ta je najava izazvala konsternaciju u Srbiji, iako se radilo o logičnom nastavku trenda koji traje već nekoliko godina, u kojem Hrvatska, korak po korak i uz američku pomoć, pokušava osuvremeniti svoje vojne kapacitete. Najprije je nedavno srpski premijer Vučić prilikom svog još jednog posjeta ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu zaprijetio Hrvatskoj da će Srbija, ako Hrvatska ne odustane od nabave ofenzivnog oružja, morati odgovoriti istom mjerom, nabavkom sličnog oružja u Rusiji, da bi prije nekoliko dana potpredsjednik ruske vlade Dmitrij Rogozin u Beogradu obznanio da Moskva svoju saveznicu na Balkanu u ovoj situaciji neće ostaviti na cjedilu i da će i Srbi uskoro dobiti ruski obrambeni proturaketni sustav S-300. 

Mitska uloga S–300

»Da je Srbija 1999. godine imala S-300, NATO se ne bi usudio bombardirati Beograd i druge srpske gradove«, pripomenuo je tada Rogozin, aludirajući na moć tog oružja koje ima gotovo mitsku ulogu u balkanskim razračunavanjima, s obzirom na to da se upravo s tim sustavom na Balkanu prva pohvalila Hrvatska na vojnoj paradi uoči Oluje 1995. godine. Na jarunskoj vojnoj paradi glavna zvijezda bio je upravo sustav S-300, u tom trenutku jedan od najsofisticiranijih proturaketnih sustava na svijetu, iako nitko u tom trenutku nije znao da taj sustav u tom trenutku nije bio operativan, jer su mu nedostajali ključni dijelovi.

Kao što je onda, devedesetih, taj sustav bio preskup za Hrvatsku, tako je isti ruski proturaketni sustav preskup za današnju Srbiju, što otvoreno priznaje i srpski premijer Vučić. No, u ovom slučaju Rusija je voljna posebnim aranžmanima pomoći Srbiji, a ruski vicepremijer darovao je svom domaćinu S-300, ali samo u obliku makete. »S-300 je, uzgred, korisna stvar u domaćinstvu«, objavio je, pomalo cinično, tim povodom Rogozin na Facebooku.

Hrvatsko-srpska verbalna utrka u naoružanju i prepucavanje oko nepostojećih hrvatskih balističkih raketa, kojima je, uzgred budi rečeno, teško pronaći neku drugu svrhu osim izazivanja i zastrašivanja Srbije, zapravo je samo logičan nastavak susjedsko-komšijskog zveckanja oružjem i pokazivanja (vojnih) mišića. To je zveckanje oružjem ipak započelo znamenitom vojnom paradom povodom obljetnice oslobođenja Beograda u listopadu 2014.  Na toj je paradi Srbija neukusno, bez imalo svijesti o tome što se u protekla dva desetljeća događalo na ovim prostorima i kakvu je ulogu u tim događajima imala vrhuška u Beogradu, ponovno demonstrirala svoju vojnu silu, i to u slavu najdražeg gosta parade Vladimira Putina, novog ruskog cara koji je prije nekoliko mjeseci potpuno nekažnjeno anektirao komad susjedne države.

Paradom na paradu

Prošlogodišnja hrvatska parada u Zagrebu, kojom je tadašnja vlada u izbornoj godini željela popraviti svoj imidž kod nacionalističkog dijela biračkog tijela, bila je izravna posljedica velike vojne parade u Beogradu, nakon koje su hrvatski dužnosnici počeli govoriti kako i oni »već neko vrijeme« razmišljaju o vojnoj paradi u Hrvatskoj.

I kao što je Tuđman na vojnoj paradi na Jarunu pokazao neispravan raketni sustav S-300, »zvijezde« zagrebačke parade bile su dvije njemačke teške haubice PzH 2000, oružje za koje se počelo govoriti da bi trebalo osigurati stratešku prednost Hrvatskoj u regiji, iako i skupe haubice u trenutku pokazivanja navodno nisu bile u potpunosti ispravne i operativne. Bio je to prijeloman trenutak u ovom apsurdnom i besmislenom nadmetanju, kojeg sigurno ne bi bilo bez aktivne uloge njihovih sponzora i pokrovitelja, SAD-a i Rusije, koji su ujedno i glavni protivnici u netom obnovljenom hladnoratovskom natezanju, koje je započelo rusko-zapadnim prijeporom oko Ukrajine. 

U tom kontekstu treba gledati i na aktualno hrvatsko-srpsko prepucavanje, koje predstavlja samo jednu dionicu u novoj liniji fronta između Zapada i Rusije, koja se proteže od Sredozemlja do Baltika i Barentsova mora na krajnjem sjeveru Europe. SAD je, kao vodeća članica Sjevernoatlantskog saveza, iskoristila ukrajinsku krizu kako bi potaknula ponovnu militarizaciju Europe, osobito istočnoeuropskih zemalja, kod kojih je strah od moćne istočne susjede, zbog povijesnih razloga, prisutniji nego kod zemalja »stare« Europe. 

NATO se vratio kući

NATO je napokon mogao odahnuti. Nakon što je puna dva i pol desetljeća uzalud tragao za neprijateljem, po balkanskim gudurama, afganistanskim planinama i iračkim pustinjama, moćni vojni savez napokon je ponovno otkrio svoj smisao postojanja. Pronašao ga je u Rusiji, svom starom neprijatelju, čime se NATO, nakon godina lutanja, vratio kući.  

Ubrzo se pokrenuo pomalo zahrđali ratni stroj. Uspostavljene su snage za brzo djelovanje, tvornice oružja ubrzale su proizvodnju, zemlje su ponovno počele gomilati oružje i naglo povećavati svoje vojne izdatke, nakon što su, u godinama krize, te izdatke smanjivale na minimum. Veletrgovci oružjem trljali su rukama, kao i najveći izvoznici oružja, SAD, Rusija i Kina. 

Iako recentni hrvatsko-srpski verbalni okršaji svakako imaju i unutarnjopolitičku dimenziju, s obzirom na nedavne izbore u Hrvatskoj i ponovne prijevremene izbore u Srbiji, njihov glavni geopolitički okvir ipak predstavlja obnovljeni hladnoratovski sukob Rusije i Zapada, pri čemu svaka strana u ovom malom, balkanskom, dijelu tog šireg sukoba, slijepo i servilno, ali i na vlastitu štetu, služi interesima svojih moćnih pokrovitelja i glavnih aktera. 

Zbog toga se Vučić najvjerojatnije preuranjeno veseli pobjedi HDZ-a na nedavnim izborima, jer teško je vjerovati da bi ta stranka odustala od aranžmana prethodne vlade s američkim sponzorima, iako se može očekivati postupno ponovno otopljavanje odnosa s Njemačkom, pogotovo u situaciji u kojoj je Kolinda Grabar Kitarović, koja u svakoj prilici naglašava atlantsku dimenziju euroatlantskog partnerstva, na čelu Hrvatske.  

Jasno je, međutim, da ni Hrvatska ni Srbija, oslabljene višegodišnjom krizom, ne bi mogle podnijeti trošak stvarne utrke u naoružanju. Stoga je, kako je za Deutsche Welle ovih dana zaključio ugledni hrvatski sociolog rata Ozren Žunec, malo vjerojatno da će Hrvatska u toj utrci u naoružanju ekonomski iscrpiti Srbiju kao što je to svojedobno uspjelo Ronaldu Reaganu sa Sovjetskim savezom, jer je upravo utrka u naoružanju odvela Sovjetski savez u kolaps. U ovoj igri, naime, koja se igra po notama Moskve i Washingtona, nema pobjednika, jer su svi, barem na Balkanu, samo na gubitku.