Potpuno nadrealno. Kao na setu nekog filma noir iz mediteranskog okruženja, talijanskog ili španjolskog ponajviše: profesorica Gordana Olah i njezin partner Blaž Aleksić iza pročelja smještenog na petrinjskom Trgu Franje Tuđmana 1 iznijeli su stol s kolačima i biranom domaćim pićima. Rakijama i likerima.

Pa su, 29. prosinca 2021. godine točno od 12.19 sati stali dočekivati goste. Poznate i nepoznate kako bi zahvalili svima koji su točno godinu dana prije navedenog termina nesebično došli u pomoć silnim potresom razorenoj Petrinji. Djelovalo je njihovo čašćavanje kao svojevrsni »stambeni performans« zbog pozicije stola sa slasticama. »Sitni problem« bio je samo u »detalju« da ničeg osim pročelja, tog jedva sačuvanog dijela nekad velebne kuće čiji nastanak datira prije nekoliko stoljeća – nije bilo. Gordanina srdačnost i Blaževa suzdržanost.

– Ovdje je bila prava palača, a Blaž je u njoj desetljećima vodio i zastupništvo vina znamenitih Iločkih podruma. Obnova je strahovito spora, u slučaju ovog objekta u središtu Petrinje bit će još sporija jer radi se o zgradi koja je bila zaštićeno dobro. S obzirom na to da imamo neku godinu, oboje smo naime penzioneri, čekati niti želimo, niti za to imamo vremena. Pa smo odlučili goste dočekivati i častiti ih u svakoj za Petrinju značajnoj prigodi, pojasnila nam je nadrealizam jednog od zlosretnijih hrvatskih gradova Gordana.

Nadmetanje sa životom

Blaž je pak zaokupljen gospodarskim promišljanjem aktualnog trenutka Petrinje.

– Na stranu sve, ali činjenica je da se u Petrinji kao i svim bliskim krajevima stradalim u potresu obnavlja isključivo donacijama. Zgrada na čijim se temeljima nalazimo pak ne smije u takav proces jer je zaštićena. Što nam je drugo preostalo nego na nekadašnje naše temelje dovesti instalacijske priključke i pričekati neku dobru dušu koja će nam pomoći, ne da obnovimo nekadašnju kuću, nego da nam tu, na ovom prostoru, omoguće izgradnju dvadesetak »kvadrata« nečeg što bi se moglo definirati našim novim domom, pojašnjava nam Blaž.

Foto Marko Gracin

A da se radi o nevjerojatno vitalnim i naprosto nesalomljivim ljudima, pokazuje i Gordanina želja da se ona i Blaž, što je brže moguće, ako ne prije najmanje na početku turističke sezone – zaposle. Očigledno, vitalni, nemirni penzioneri.

– Pa kako ne bismo radili! Navikli smo vam mi na sve nedaće života. Bio je ovdje i rat, pa sam u vrijeme progonstva u Zagrebu krenula s planinarskim aktivnostima. Štoviše, došla sam i do alpinizma. Blažu je trebalo dva mjeseca do mirovine kad je grunulo. Uostalom, živjeti danas u Petrinji znači svakodnevno se boriti za preživljavanje. Zastanete li u tom nadmetanju s životom, nastavak nije ni malo privlačan, pojašnjava nam Gordana ujedno zatraživši od nas pomoć u pronalaženju posla. Stoga, svi vi koji ovo čitate, a tražite sezonce, sjetite se Gordane i Blaža!

Petrinja je u najvećoj mjeri očišćena od ruševina. Vlažni zimski dani u kojima magla tek na nekoliko sati otvara pogled prema, uglavnom sivom, nebu tlo drži neprestano vlažnim. A ta stalna vlaga i povremene kiše ostatke temelja ispiru od udrobljene cigle, zemlje i tko zna kakvih sve ne građevinskih vezivnih materijala. I sve to odnose na pločnike, ceste, trgove. Pa dok hodate, obuća vam izgleda kao da ste nadglednik gradilišta. Kamo sreće da je gradilište! Petrinja je, nažalost, ipak samo jedna velika ruševina.

Foto Marko Gracin

– Novi list, iz Rijeke kažete… e pa vidite, zahvaljujući vašima iz Armade koji su mi odmah nakon potresa sredili i improvizirano pokrili krov, ja koliko-toliko normalno živim. Da nije bilo njih, danas bih sigurno bila bez krova nad glavom. Kako mi je? Država? Nikad nikog, požalila nam se, ma bolje rečeno rezignirano konstatirala, Katica Uhitil i zajedno sa svojim četveronožnim ljubimcem Bufijem odšetala u petrinjsku maglu.

Prava sreća

– Glavu gore! Vraćam se iz Zagreba, idemo do naših dragih ljudi u Banski Grabovac. Ma ne, nije ni do njih stigla država, ali jeste jedna donacija tako da im je ipak nešto lakše. Ali znate i sami da su oni jedan skoro nestvarni izvor dobre energije i istinskih emocija, ljudi koji pokazuju kako nam malo za sreću treba.

Glas Draženke Birkić, žene koja besprijekorno, poput seizmografa, osjeća – dobre ljude. Tu nevjerojatnu Zadranku iz Topuskog, doktoricu znanosti i profesoricu na karlovačkom veleučilištu upoznali smo lani. Vulkanskom je snagom obilazila stradalnike i donosila im hranu. U selima bez asfaltiranih puteva, do kuća i imanja do kojih se i prije potresa teško stizalo. Ali, kako nam je pokazao i novi susret s Radom i Vladom Matijašević, što je život teži, to su ljudi bolji. Zagrljaji, srdačni, iskreni. Iako se s Draženkom i Matijaševićima nismo sreli skoro točno godinu dana, kemija, ta vrlo precizna nauka, vibrira silno dobrim emocijama.

– Ma pustite obnovu, djeca su nam tu i unuci. To je sreća, to je ljubav, to je smisao života. Radost koju oni donose odbacuje bilo kakve loše misli, veselo nam je pojasnila Rada, ne skidajući osmijeh s lica.

Foto Marko Gracin

A gledano čisto materijalistički, ne da ne bi trebalo biti osmijeha na njenom licu, morala bi kipjeti od bijesa pomiješanog s gustom, poput katrana teškom tugom. Kuća, najvećeg mogućeg stupnja oštećenja i dalje se klima. Grabovac se, naime, nalazi točno na rasjedu tako da je kuća uništena na način da se to prikazuje u filmovima katastrofe. Na sigurnoj udaljenosti od nje, donirana, baš »preslatka«, drvena kućica. A Matijaševići, djeca i unuci kao i nas troje gostiju – u »dnevnom boravku«. Nekadašnju je »šupu« za drva Vlado s priručnim materijalima zaštitio i od nje napravio kuhinju i – dnevni boravak. S obzirom na to da smo do njih došli nakon Vladine promenade Petrinjom, postao je on i našim press centrom.

– Radio sam razne poslove, a kad sam u Poreču, točnije u Baderni upoznao moju današnju suprugu Slađanu, odlučni smo bili baviti se poljoprivredom ovdje, kod nas doma, u Grabovcu. Krenuli smo sa stočarstvom jer najsnažnija je to tradicija ovog kraja.

Djeca sanjaju povratak

Uostalom u Petrinji je radio »Gavrilović«, od davnina jedna od nadaleko najboljih mesnih industrija. Ali, uzalud. Kod nas je nemoguće poslovati sigurno i s dobitkom kad je ta djelatnost u pitanju, pojasnio nam je Nenad, sin Rade i Vlade koji je sa suprugom i dvoje djece, Davidom i Mateom, odselio u Mainz, na zapad Njemačke.

Foto Marko Gracin

– Iako sam u Grabovac doselila iz sasvim drugačijeg okruženja, iz super turističkog Poreča i moje Baderne, ovdje mi je bilo divno. Ma svima nama, djeci posebno. Ali budući da od svog imanja nismo mogli živjeti, Njemačka se nametnula kao logični izbor, pojašnjava nam Radina snaha Slađana koja je u Njemačkoj postala majkom još jednog dječačića, Noe. Iz Mainza gdje su plaćali stanarinu u visini solidne hrvatske plaće, preselili su se na selo, u mjesto između Frankfurta i Limburga.

– Fenomenalno nam je tamo, povoljno smo kupili kuću, živimo sasvim lijepo i ugodno, dodala je Slađana, ali kao da je u zraku nešto ostalo »visjeti«.

– Ma je, djeca posebno, uvijek budu silno žalosna kad se nakon praznika vraćamo. Davidu je ovdje najljepše na svijetu, uvijek ponavlja da mu je najveća želja imati ovdje, u Grabovcu, farmu, dodala je, pomalo i sama udubljena u takve misli, Slađana.

Nastavljamo pisanjem u našem »press centru Grabovac« i sve nešto razmišljamo kako ima dobrih, brižnih i čovjekoljubivih ljudi. Ima i onih drugih. Iako se znalo da će u Petrinju na godišnjicu razornog potresa stići »brdo« novinara iz Hrvatske i inozemstva, baš nitko nije ponudio nikakav prostor gdje bi se moglo napisati novinska izvješća. Promrzlih prstiju u petrinjskoj magli to je bilo nemoguće. A onda ti Rada s veseljem očisti stol i kaže: izvolite, pišite. I ne samo da nam je tako omogućila uvjete za rad, krenula je spremati uštipke i vatrom te uljem dotaknuti silno ukusne kobasice. Da, pa naravno, zar treba sumnjati – rakijica je bila hladna i opojna, baš onakava zbog čega su šljivovice stekle međunarodni ugled. I slušamo. Davida, Mateu, pa Draženku koja, u skladu sa strukom i poslom, djeluje s pomalo pedagoško-obrazovne strane, te Radu i Vladu koji si i nakon skoro četrdesetak godina braka – tepaju. Nenad čuva Nou koji je zaspao. Idila? Više od toga, prostor toliko ispunjen emocijama da vas stegne u grlu. A oko nas imanje razoreno potresom do kojeg vodi uska neasfaltirana, cestica.

Foto Marko Gracin

Pala je noć. Izvještaji i fotografije poslani su u Rijeku. Peć, ona prava starinska što grije i kuha, u punom pogonu. Dnevni boravak Matijaševićevih. Mjesto kakvih baš i nema previše na svijetu. Iako bi većina stanovnika ulaštenih gradskih stanova taj naš kutak postpotresnog druženja definirao užasom, nama se iz njega tako nije išlo. Željeli smo nastaviti sjediti i slušati. Gledati i uživati. Uz još poneku – kad je već tako dobra – rakijicu.

Bez perspektive

Ne, nećemo biti zli i naopaki. Nećemo Vladu počastiti brutalnim frazama. Doći u, i nakon godinu dana razorenu, Petrinju određena je hrabrost, ma koliko je neki definirali i drskošću. Možda i poruka da država konačno uloži milijarde kuna u obnovu. Uostalom skoro milijardu eura daruje i EU. Ali ono u čemu sigurno griješe je – strah od naroda. Doći na misu, prigodnu čiji je početak bio zakazan točno u zlokobnih 12.19 sati, je i kulturno, na neki način i uzvišeno. Ali svoj bi puni smisao taj petrinjski nastup Vlade dobio da se nakon propovijedi biskupa Košića, ministre »razvrstalo« u strijelce.

Pa da je primjerice Marija Vučković, simpatična i agilna ministrica poljoprivrede sjajne memorije, otišla do obitelji Poropatić i nakon razgovora s njima pokušala pronaći modalitet kako da oni i njihove vrlo mlade obitelji, baš kao sjajno dobri primjer, što je moguće lakše i bogatije ostanu živjeti u svom selu baveći se – poljoprivredom. Ne bi li bilo idealno da je slično učinio i, primjerice, Josip Aladrović te se zajedno sa svima nama u dnevnom boravku Matijaševićevih upustio u raščlambu najboljih mogućnosti povratka u Hrvatsku mlade obitelji – Nenada, Slađane i njihovo troje djece – kad su k tome i nastupile mjere financijske pomoći baš za te, povratničke namjene?

Stječe se dojam da ovoj Vladi tako malo fali da bi se od političke elite iz crnih limuzina pretvorila u sustav koji je spreman direktno osluhnuti narod i pomoći mu baš u onom što ga najviše tišti. Možda smo fotoreporter Marko i ja u maniri preiskusnih novinara »ogrezli« u kilometrima, asfaltu i blatu na putu do ljudi koji kasnije nastanjuju naše teme pa taj model rada želimo preslikati na Vladu. Možda. Ali da, bilo bi baš tako lijepo da smo se s ministricom Vučković družili u desetak »kvadrata« stambenog kontejnera i s braćom Dejanom i Antunom pretresali temu o sadnji kukuruza i ‘ranjenju svinja, a s Aladrovićem u isto toliko četvornih metara stvarali okvir za povratak Matijaševićevih. Bilo bi, ali nije. Kad bi tako bilo, bili bismo sigurni ne samo da su petrinjski i glinski kraj znatno bliže obnovi, bili bismo uvjereni da se Hrvatskoj smiješi bolje, bogatije, mlađe i brojnije sutra. Ovako, ostalo je sjećanje na predivno druženje u Grabovcu i – gorčina. Petrinja. Srušeni, sve tužniji i siromašniji, i danas nadasve besperspektivni grad.

Foto Marko Gracin

U Banski Grabovac na lekciju o ljepoti života

Naša nam je dobra banijska vila Draženka, inače zadužena za vesele vijesti i borbenu pomoć ljudima s emocijama, prišapnula da se na području Banskog Grabovca rodilo i jedno dijete. Riječ je o malom Borni kojem su danas tri mjeseca. A kad je tako, red je otići po dobre vijesti.

Dolazak u sumrak pokazivao nam je… pa baš i ne tako veselo okruženje. U blatom ispunjenom dvorištu velika kamp-kućica, dva umiljata mješanca i manji stambeni kontejner. U njemu, u ugodno zagrijanih desetak »kvadrata« mama Valentina, sinovi Sebastijan i sasvim mali, rođen u kolovozu 2020. godine, Viktor. Uskoro je stigao i tata Dejan tako da je obitelj Poropatić bila na okupu. Pršte energijom i ponosom jer iza kontejnera raste njihov novi dom.

– Država? Ma ni blizu, nije ih ni najmanje briga. Samo dobri ljudi, samo donacije i pomoć koja nema veze s državom. Najprije smo svi bili, a ima nas devet, u kamp-kućici, da bismo kasnije dobili i ovaj kontejner tako da nam je nakon toga lakše. Ono što je posebno divno, rad je i briga don Marina Ninčevića iz Zadarske biskupije koji je najprije donirao sav materijal, da bi, uvidjevši kako nema baš nikakve sreće po pitanju osiguranja građevinara od strane države, platio i zidare koji su našu novu kuću podigli do ove faze. Slijedi krov, pa opremanje za što, eto i ovim putem, molimo dobre ljude za pomoć, pojašnjava nam Dejan.

U kontejner dolazi i njegov brat Antun s kojim, nažalost, nisu stigli supruga Katja te sinovi Luka i mali Borna koji je svojim rođenjem, kao prva beba Grabovca nakon potresa, vratio nadu u opstanak čitavom kraju.

– Nažalost, Luku nam stalno muče upale uha pa su svi zajedno otišli k liječniku. Da, ponosne smo mlade obitelji koje se ne daju iz ovog kraja. Radili smo na raznim poslovima i u raznim krajevima, ali tu nam je dom, tu želimo živjeti i opstati, rezolutan je Antun.

Njihov je jedini željeni životni cilj – poljoprivreda. Obrađuju tuđu zemlju jer svoje imaju samo pola hektara, siju kukuruz, hrane svinje. Sanjaju o plasteniku i proizvodnji povrća. Pitamo ih prodaju li meso, nudimo im se i sami za otkup.

– Ma kakvi, pa ima nas devet, sve to radimo da se prehranimo, kakva prodaja, uglas nam pojašnjavaju Antun i Dejan.

U čudu se gledamo, mi iz svijeta gdje je malo kašnjenje plaće slom svijeta, i pitamo ih: pa od čega živite!? Sad je s njihove strane čuđenje: pa od poljoprivrede, uzgojimo i pojedemo, pojašnjavaju nam.

– A novac, gdje vam je novac?

– Radi se puno, zaradi se i od pripreme ogrijevnog drva, ali ako niste gladni, ako imate za prehranu, pa što vam više treba?!«

Dva svijeta. Oni, s minimalno »keša« sretni i zadovoljni, mi s pristojnim plaćama uvijek s »kroničnim« minusom na računu. I dakako latentno nezadovoljni.

U pravu je Draženka: u Grabovac se mora otići da bi se učilo o – ljepoti života.