Nikola Mandić i Darko Marčinko

Epidemija patološkog narcizma raširena je u zapadnoj kulturi, a danas je šire i društvene mreže

Ljerka Bratonja Martinović

Darko Marčinko i Nikola Mandić / Foto Davor Kovačević; Sanjin Strukic/PIXSELL

Darko Marčinko i Nikola Mandić / Foto Davor Kovačević; Sanjin Strukic/PIXSELL

Patološki narcizam se u zapadnoj kulturi manifestira kao opsesija samim sobom i svojom taštinom, ali i kao osjećaj da treba imati posebna prava. Osoba smatra da joj nešto pripada, iako to nije realno niti ima utemeljenja. Tu je i pohlepa, pa površni odnosi, zatim arogancija, deficit empatije, zavist koja je isključivo narcistično obilježje iza kojeg stoji želja za destrukcijom onoga što narcistična osoba nema, ili pak druge osobe koja to ima



Hrvatsku je prošlog tjedna zgranulo ubojstvo u Zagrebu, gdje je otac digao ruku na vlastitu djecu. Po svemu sudeći, iza tog neshvatljivog čina ne stoji neuračunljivost niti dijagnoza psihičke bolesti, no evidentno je da počinitelj takvog zločina ne može biti stabilna i uravnotežena osoba.


​Stručnjaci s kojima smo razgovarali ne žele ulaziti u konkretan slučaj, no jasno daju do znanja da postoji niz psihičkih poremećaja koji ne znače psihijatrijsku dijagnozu, ali osobu mogu dovesti do krajnjih granica, pa čak i ubojstva ili suicida.


Uzroci mogu biti različiti, no u osnovi svode se na jedno – izostanak harmoničnog razvoja u djetinjstvu, u kombinaciji s pogubnim društvenim trendovima modernog doba, mogu dovesti do razvoja poremećaja koji nekad završe ovakvim tragedijama.


Zao čovjek




– Poremećaj nastaje ako se tijekom razvoja osobe nije omogućila harmonija u odnosu tijela, emocija i uma. Postoji i nešto naslijeđeno, temperament, a na njega se nadograđuje karakter kroz odnose s drugima, objašnjava osječki psihijatar i sudski vještak, prof.dr. Nikola Mandić.


Navodi četiri dimenzije temperamenta – znatiželja, izbjegavajuća dimenzija, ovisnost o nagradi i upornost. Ako kroz razvoj djeteta ne usklađujemo te temelje s nadgradnjom, takve osobe razvit će određene devijacije, ističe.


Poremećaja ličnosti ima mnogo, a u podlozi im je izostanak uvažavajućih odnosa. U ozračju gdje roditelji i djeca međusobno istražuju želje i potrebe drugih i nastoje ih ispuniti, do poremećaja ličnosti neće doći, niti će biti narkomana, alkoholičara…


– Treba osigurati sklad u ambijentu u kojem se čovjek razvija. Važno je prepoznati temperament djeteta i na njemu razvijati karakter. Nećete izbjegavajuće dijete gurati da bude prvi, jer ćete ga uništiti, ističe Mandić.



Tijekom više desetljeća svoje karijere, vještačio je oko 500 ubojica, a danas ističe da puno više zločina počine osobe koje nemaju dijagnozu, nego psihijatrijski bolesnici.


– Da bi čovjek mogao kvalitetno funkcionirati, mora imati vrline uma i vrline srca. Vrline uma znače da imam perspektivu, da sam ponizan, da na svom putu moram imati smisao za humor i da sam u stanju prihvatiti situaciju.


A vrline srca su oprost, zahvalnost, sućut i velikodušnost. Nažalost, ovo je doba hipertrofije razuma, stalno se ide na povećanje ega, a povećanjem ega izgubite smisao života. Borba za materijalno čisti je egoizam, ističe.


Dok mnogi psihijatri slične slučajeve vežu uz poremećaj ličnosti, konkretno uz patološki narcizam, Mandić smatra da su neki ljudi naprosto zli i da takvo klasificiranje zločinca i nije potrebno.


– Koja korist o tome govoriti: kad serijski ubojica počini zločin, znamo da je monstrum, veli.


Patološki narcisi


Patološki narcizam, međutim, stanje je koje može rezultirati potezima pogubnim za najbližu okolinu, pa i za samog pojedinca. To je psihološki konstrukt, a osobu koja ga ima vodi u agresiju i autodestrukciju.


U modernom društvu, ovisnom o učincima društvenih mreža, sve je više narcizma, pa i onog koji prelazi granice poželjnog i prihvatljivog. Statistike kažu da između 10 i 15 posto ljudi u općoj populaciji, ili svaki šesti čovjek, ima kriterije za razvoj nekog od poremećaja ličnosti, a narcistični poremećaj ima između jedan i šest posto opće populacije. Kako uopće znati imate li posla s patološkim narcisom ili se radi o običnoj samodopadnosti?


Razlike prihvatljivog narcizma i onog koji je prešao u patološki mogu se detektirati, a osoba koja pati od tog poremećaja može se uspješno liječiti, objašnjava prof. dr. Darko Marčinko, predsjednik Hrvatskog društva za poremećaje ličnosti pri Hrvatskom liječničkom zboru i predstojnik Klinike za psihijatriju i psihološku medicinu KBC-a Zagreb.



Prof.dr. Marčinko bavi se tim područjem, o kojem je sa svojim timom napisao i seriju knjiga, a u svojoj je praksi više puta liječio, odnosno kao vještak vještačio, ljude s patološkim narcizmom.


Narcistični poremećaj često se uspješno prikriva, jer pojedinac može biti uspješan, ugledan, i funkcionirati u svojoj sredini, sve do jednom dok njegov poremećaj ne preraste u neku formu agresije prema drugima ili pak sebi.


Možete biti naizgled uspješan odvjetnik, novinar, liječnik, nogometaš, političar, a imati sve kriterije za taj poremećaj ličnosti. Kako povezati priču na van i priču iznutra, odnosno vanjski i unutrašnji psihički realitet?


Narcizam se, objašnjava prof.dr. Marčinko, kreće od zdravog narcizma koji je poželjan i poticajan za osobni razvoj, pa do patoloških oblika narcizma – grandioznog i vulnerabilnog. Grandiozni se još zove debelokožni, a odlikuje ga bahatost, samodopadnost, iskorištavanje drugih za vlastite potrebe i jaki nedostatak empatije za potrebe drugih.


Površno gledano, ljudi s narcizmom djeluju kao da su puni samopouzdanja, no suštinski gledano upravo je suprotno. Upravo zbog nesigurnosti te osobe rabe narcisoidne mehanizme obrane koji izvana djeluju kao moćno, ali suštinski se radi o obrani od unutarnje nesigurnosti.


Svaki patološki narcis ima dva stanja – vanjsko stanje koje je grandiozno, velebno, i realno unutrašnje stanje koje nije ni blizu tome, nego je upravo suprotno, tumači psihijatar. Drugi je tip patološkog narcizma vulnerabilni ili fragilni, a još se naziva tankokožnim.


Odlikuje ga pretjerana osjetljivost, takve se osobe često uživljavaju u ulogu žrtve, a sklone su osjećaju srama. Vulnerabilni narcis prikazivat će se kao žrtva i kad jest, i kada nije.


– Na taj način traže priznanje okoline, jer upravo oni su »ti koji najviše rade, koji imaju najmanje priznanja, koje okolina i obitelj najmanje vrednuje«, a suštinski se radi o lošem unutrašnjem doživljaju sebe.


Grandioznog je narcisa lakše prepoznati po tim manifestacijama, a ovog drugog nešto teže. Oni pod geslom vječite žrtve faktički postaju iritantni svojoj okolini, veli Marčinko.


Ako se patološkoj narcisoidnosti doda još mrva paranoje i sadizma, nastupa maligni narcizam, kao krajnji stupanj patološkog narcizma. Takva osoba ima i nerealni doživljaj ugroženosti u svojoj sredini, te prema njoj razvija sadističnu agresiju.


Korijeni narcizma


– U psihodinamici za to koristimo termin V točka ili točka vulnerabilnosti. Kada narcisa »piknemo« u njegovu osjetljivu V točku, tada on iskazuje narcistični bijes, često gubi kontrolu i može postati agresivan.


U podlozi jake reakcije bijesa kod patološkog narcisa krije se jaka posramljenost. Emocija srama je direktno vezana uz patološki narcizam. Kad takva osoba doživi posramljivanje od okoline, a to može biti i naizgled banalna situacijama, recimo netko vam potrubi na semaforu, ona će izaći iz auta i potući se, ilustrira Marčinko.


Upravo psihička ranjivost i snažan kompleks manje vrijednosti potiču ih da se fizički obračunavaju sa slabijima, nerijetko i djecom. Patološkog narcisa prati i jaki osjećaj zavisti. Kad vidi da druga osoba ima nešto što on nema, spreman je to uništiti, ili uništiti samu osobu jer ga osjećaj zavisti tjera na agresivno ponašanje.


Korijeni narcističnog poremećaja ličnosti sežu u rano djetinjstvo, kada djetetova okolina, najčešće roditelji, nisu na pravi način odgovorili na rane potrebe djeteta. Drugi dio uzroka narcističnog poremećaja ličnosti, objašnjava naš sugovornik, leži u biološkoj, genetskoj predispoziciji, a treći je uzrok socijalne prirode.


– Socijalni faktori i socijalni mediji koji su vrlo popularni, nažalost, potiču narcistične obrasce ponašanja. Konkretno, na društvenim mrežama se naglasak stavlja na to kakva je slika na van.


Upravo prenaglašavanje fizičkih manifestacija, prenaglašavanje forme, vrlo često znači da je sadržaj sekundaran.


Unatoč tome što je forma bitna u životu, ona nije jedino bitna i socijalne mreže putem naglašavanja forme i vanjskih manifestacija ponašanja kao što je fizički izgled, u velikoj mjeri potiču narcisoidne modele ponašanja, upozorava Marčinko.


Opasan perfekcionizam


Nova istraživanja, što dodatno brine, ukazuju da je dio krivice za sve veći broj narcisa i u obrazovnom sustavu, i to kroz perfekcionizam koji u obrazovanju ima visoko mjesto.


– Dobro je težiti boljem, ali perfekcionizam je nešto drugo. On se javlja kao psihički simptom kad je osoba stalno u tenziji jer nikada nije dovoljno dobra, jer nikada nema osjećaj smirenosti. Postoji bitna razlika između težnje da budemo bolji i perfekcionizma koji je ozbiljan psihički simptom.


Tako, na primjer, neki mladić ili djevojka unatoč izvrsnom uspjehu u školi stalno je u tenziji, jer uvijek se može desiti neka pogreška, objašnjava psihijatar. Osim toga, istraživanja edukacijskih sustava pokazuju i da mladi u zapadnoj kulturi pokazuju sve više tzv. narcističnih obrana od lošeg unutrašnjeg osjećaja, u vidu samouvjeravanja u svoje sposobnosti, a bez realnog pokrića.


Društvene mreže, pak, postavljaju standarde u tome kako što bolje fotoshopirati svoju sliku, kako se u svakom trenutku se što bolje prikazati. Naglasak na vanjštinu i zanemarivanje subjektivnog doživljaja ličnosti postaju civilizacijski problem u području psihodinamike, tvrdi naš sugovornik.


– U zapadnoj kulturi danas osim pandemije koronavirusa postoji i epidemija patološkog narcizma. On se u zapadnoj kulturi manifestira kao opsesija samim sobom i svojom taštinom, ali i kao osjećaj da treba imati posebna prava.


Osoba smatra da joj nešto pripada, iako to nije realno niti ima utemeljenja. Tu je i pohlepa, pa površni odnosi, jer treba imati tisuću prijatelja na fejsu, iako ih znate najviše sto, a prijatelj ste možda s trojicom.


Onda je tu još i arogancija, deficit empatije, zavist. Zavist je dosta bitna za razumijevanje patološkog narcizma. Razlikujemo je od ljubomore, jer ljubomora može biti i pozitivna, ipak uključuje i brigu za drugog čovjeka, dok je zavist isključivo narcistično obilježje iza kojeg stoji želja za destrukcijom onoga što narcistična osoba nema, ili pak druge osobe koja to ima, tumači prof. dr. Marčinko.


U podlozi svakog patološkog narcizma, ističe, dva su lica – vanjsko koje je grandiozno, velebno, i unutrašnje koje je visokfragilno, ispunjeno strahovima i anksioznošću.


Socijalne mreže narcisima daju prijeko potrebnu potvrdu, a upravo je »lajkanje« statusa jedan od oblika narcistične potvrde i dokaz njegovog funkcioniranja na vanjskoj površnoj razini. Narcis će se pohvaliti da mu je status lajkalo 100 ljudi, a to što su oni kliknuli tek tako, nije važno. A ako lajkovi izostanu, naljutit će se jer ih nema.


– Pretjerana i nezdrava kompetitivnost samo potiče narcistične obrasce kao što su grandioznost, pohlepa i površni odnosi, zaključuje Marčinko.


Patološke narcise odat će i problem koji imaju s prirodnim procesima kao što je starenje. Narcis, naime, ne može prihvatiti da je i on taj koji stari i koji se mijenja, ima značajan problem s prijelazom iz jedne u drugu životnu fazu.


Ima i problem sa separacijama, pa su prekidi ljubavnih odnosa, na primjer, posebno traumatični za ljude koji imaju obilježja patološkog narcizma jer im dodatno ruše samopouzdanje.


Korporacijski narcizam


U novije vrijeme, sve je češći i izraz korporacijskog narcizma, patološkog narcizma u velikim grupama kao što su radni kolektivi.


– Patološki narcis druge osobe dijeli na tri grupe: prva su idealni drugi, ili osobe koje ga vide kao idealnog, zatim njegovi tzv. progonitelji, osobe koje su se usudile uputiti kritiku na njegov račun koju on ne prihvaća, i treće, za njega tzv. bezlična masa.


To su osobe koje on ne doživljava jer ih naprosto ne može iskoristiti. Na primjer, to je kad predsjednik korporacije ide na svoje radno mjesto i ne pozdravi ni portira ni ove ispod sebe. On ne vidi potrebu za to, jer je on predsjednik uprave. Oni mu ne trebaju. A od svih očekuje maksimalni respekt, navodi Marčinko.


U korporacijama postoji fenomen »zero-sum game«. Sastoji se u tome da narcis ponižava drugu osobu i tek kad je jako ponizi osjeća napredak. To se događa i kad sportaši kažu »idemo ih poniziti«.


To je kompleksaška izjava, da tek kad ponižavam drugog, osjećam napredak. Zrelo razmišljanje bilo bi – OK, mogu pobijediti, netko može mene, ali ima mjesta za sve, ilustrira psihijatar. Narcistične igre, kaže, vrlo su brutalne.


Osim toga, u patološkom narcizmu postoji izraz »uporabna vrijednost objekta«, a sastoji se u tome da patološki narcis tolerira drugu osobu samo kad je treba. U trenutku kad njegov interes prestane, ta osoba za njega više ne postoji.


– Zanimljivo je da se patološki narcis može naći u kriminalnim aktivnostima. Obično se koristi izraz »kriminal bijele kragne« za visoko pozicionirane narcise, dok se za manje pozicionirane (tzv. šljakere) koristi izraz »kriminal plave kragne«.


Kao što je narcis u mitologiji loše završio gledajući svoj odraz, tako i patološki narcis 21. stoljeća završava loše zbog svog jakog autodestruktivnog potencijala. On, naime, vrlo često oscilira između osjećaja svemoći i neograničene snage te osjećaja nemoći, a kada uđe u dužu fazu nemoći, tada kreće u autodestruktivno ponašanje, objašnjava Marčinko.


​Točka agresije


​Dubinske psihoterapije, kao što su psihoanalitički oblici psihoterapija, omogućuju da se postupno smanji intenzitet narcističnog obrazaca ponašanja, da osoba dobije bolji osjećaj sigurnosti u sebe, i tako umanji potrebu da mu se drugi dive. Međutim, onaj tko to ne pokuša, prije ili kasnije doći će do točke agresije, prema drugima ili sebi, upozorava.


– Osobina svakog poremećaja ličnosti je impregniranost negativnim emocijama. Patološki narcis oscilira između agresije prema van i autoagresije u koju ide kad ostane sam. Narcistično ponašanje vrlo često vodi u izolaciju, a kad osoba postane izolirana, postane agresivna prema sebi.


Primjer su samoubojstva počinitelja teških kaznenih djela u zatvoru. U trenutku kad agresiju više ne mogu usmjeriti prema van, ubiju sebe. Nažalost, kad su u pitanju suicidi narcisa, vrlo često se radi o proširenim suicidima.


U trenutku kad odlučuju uništiti sebe, posežu za uništenjem bliske osobe, jer ih ne doživljavaju kao osobe vrijedne života i autonomije, nego kao vlastiti produžetak. Te druge osobe imaju isključivu funkciju zadovoljenja njegovih potreba.


To je poput one narodne, »bit ćeš moja ili ničija«, narod kroz pjesme lijepo opisuje patološkog narcisa, problem je jedino što je to danas društveni fenomen prihvatljiv za mnoge, a radi mjerljivog vanjskog rezultata, zaključuje prof. dr. Marčinko. Ipak, ima nade i za narcise koji žele biti bolji i raditi na sebi.