Kako bi se odlučilo o modelu osobnog stečaja koji se od sljedeće godine uvodi i u Hrvatsku, proučavaju se iskustva drugih zemalja. Naši susjedi Slovenci, na primjer, najčešće ga proglašavaju zbog dugovanja prema bankama
ZAGREB Ima 38 godina, nešto je bolje obrazovan od prosječnog građanina i razbolio se ili je izgubio posao. To je prosječna slika Amerikanca u stečaju, odnosno osobnom bankrotu. Gubitak posla ili smanjenje prihoda, razvod i medicinski problemi, pak, tri su glavna razloga zbog kojih građani Kanade dospiju u osobni bankrot iz kojeg uz pomoć financijskog tutora mogu izići u roku od 21 mjeseca.
Sindikati pozdravljaju uvođenje mogućnosti osobnog stečaja, tim više jer su Nezavisni hrvatski sindikati i Udruga hrvatskih sindikata još prije desetak godina zatražili takav zakon. Te je zahtjeve prije tri godine aktualizirala Hrvatska udruga sindikata. No, sindikati ističu kako pri izradi zakona valja voditi računa o okolnostima zbog kojih je potrošač dospio u stečaj kao i minimumu sredstava koja će mu tijekom stečaja biti na raspolaganju. Ističu kako nije isto kada se netko prezaduži jer voli trošiti i kada nekom vjerovnici zakucaju na vrata a u dugove je došao zbog, primjerice, gubitka posla.
Život na minimumu
Proteklih nekoliko kriznih godina povećan je broj osobnih bankrota građana u mnogim zemljama. Primjerice, dok je prije četiri godine u Francuskoj bilo 183.991 zahtjeva za osobnim stečajem u stečaju ih je završilo svega 27,7 tisuća dok su ostali slučajevi ili odbijeni ili mahom rješavani dogovorom. No, u rujnu prošle godine Francuska bilježi čak 168 tisuća osobnih stečajeva od ukupno 830.801 prihvaćenog zahtjeva za pokretanjem osobnog bankrota. U Francuskoj postoje povjerenstva za prezaduženost koja pokušavaju u razgovoru s dužnikom i vjerovnicima doći do plana kako riješiti dugove, a osobni stečaj je jedna od mogućnosti. Sva imovina dužnika se prodaje. Dužniku ostaje samo namještaj, dio odjeće i automobil, ali samo ako dokaže da mu je potreban za posao. Nakon što je to učinjeno njegovi se dugovi brišu, ali dužnik i dalje živi na minimumu uz stalni nadzor te je potrebno osam do 10 godina da bi opet mogao otvoriti neki račun, dobiti karticu ili podići kredit.
Različiti modeli
Komplicirano pitanje
– Treba voditi računa i da se dužniku osigura da može živjeti. Ne bi bilo dobro da se taj segment veže uz zaštitu trećine plaće, već treba procijeniti koji je to minimum s kojim se može živjeti. Ostaviti trećinu plaće radniku na minimalcu i trećinu od 100 tisuća kuna koliko zarađuje neki predsjednik uprave banke, nije isto, ističe Krešimir Sever, predsjednik NHS-a. Prema mišljenju Mira Brzice, pravnika HUS-a veću šansu da uđu u osobni bankrot imaju svi oni građani koji su do prije nekoliko godina potpisivali mogućnost zapljene cijele plaće pri dizanju kredita.
Na koji će način Hrvatska regulirati taj cijeli postupak, još nije poznato. U polaznim osnovama za reguliranje stečaja potrošača najavljuje se mogućnost mirnog rješavanja spora, a taj postupak može trajati tri do šest mjeseci. U slučaju da stranke uz pomoć miritelja ne postignu sporazum, cijela priča prelazi u sudsku nadležnost pri čemu povjerenik daje svoj prijedlog mogućeg dovršetka bankrota.
Prema riječima Vanje Bilića, ravnatelja uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo Ministarstva pravosuđa, pri izradi zakonskog rješenja konzultirat će stručnjake koji se tim područjem bave. Koće li Hrvatska primjenjiti restriktivniji model stečaja potrošača ili nešto labaviji, tek će se vidjeti. Pitanje osobnog stečaja, ističe Bilić, nije tako jednostavno. Stoga se i proučavaju iskustva drugih zemalja u kojima se osobni stečajevi provode.
