Zasigurno su postojali planovi da se prosvjedi iskoriste za delegitimiranje vladajuće koalicije koja inače uživa slab ugled. No, s vremenom je to postalo kontraproduktivno. HDZ sada s ovakvim prosvjedima jednostavno gubi potencijalne birače
Prevratničke namjere tobože mobingiranih branitelja iz Savske 66 nisu ipak imale konsenzus u vlastitim redovima, a niti čvrsto uporište u širim društvenim slojevima. Događanje razvojačenog naroda na Markovom trgu tako je, zasad, završilo kao ružna ulična epizoda koju su priredili ti, nesuđeni paravojno-klerikalni revolucionari.
Premda treba priznati to da retrogradne prijetnje s aktiviranjem pričuvnih postrojbi i plinskih boca, kao i ustanički poklič upućen redarstvenim snagama da otkažu poslušnost nenarodnim nalogodavcima – što je vrlo inherentno radikalno militantnim pokretima i ljevice i desnice iz nedavne prošlosti – nisu slutile na dobro. Dapače.
S druge strane, višesatno zamorni razgovori između civilne vlasti i uniformiranih demonstranata, potvrdili su sumnju u jedno. To da hrvatska javnost zapravo nije doznala točan razlog zbog kojeg bivši vojnici već mjesecima prosvjeduju, čak prijete smjenama i vojnim udarom na demokratski izabranu i konstituiranu vlast. Sada, jamačno, još i manje nešto znamo. Naime, na početku svog uličnog prosvjeda ratni veterani govorili su o nezadovoljstvu zbog dokidanja materijalnih prava ratnim vojnim invalidima.
Međutim, ocijene o silnoj socijalnoj neosjetljivosti kod antihrvatskih vladajućih komunista, reducirane su; gorostasni Klemm pohvalio je premijera koji dobro vodi zemlju, dok je skrušeni Glogoški upozorio na to da institucije ove države nemaju onoliko sluha za ratnike koliko on smatra da bi trebale. Također, pregovarački tim šatoraša negodovao je zbog politike omalovažavanja i vrijeđanja braniteljske populacije. To je manje-više sve što je vrijedno spomena.
HDZ-ov interes
Uglavnom, prvotni zahtjevi, koji su umnogome determinirali prosvjedni diskurs u Savskoj i senzibilizirali dio naivnije javnosti, u međuvremenu su, kako vidimo, poprimili neke nove pojavne oblike. K tome, relativno oprečne onim inicijalnima – konkretna materijalna prava svedena su u sferu subjektivnog dojma – pa takva kakofonija u izrečenim prohtjevima ide u prilog tvrdnjama o tome da je eskalacija sukoba na Markovom trgu bili smišljena radikalizacija instrumentalizacije pobunjenih branitelja, i to iz redova HDZ-ovih brainstorming majstora.
Goran Vojković, kolumnist Indexa, jedan je od onih koji smatraju da je HDZ zasigurno imao svoj interes u ovome, makar se, kaže on, priča da šator ima više veze s hapšenjem jednog drugog političara prošle jeseni.
Srđan Dvornik, filozof-sociolog i politolog upozorava na to da se ovdje radi tzv. braniteljima koji su zapravo mala manjina golemog broja formalno priznatih ratnih veterana u Hrvatskoj. Veterani se od početka svog protesta pred ministarstvom u Savskoj nisu bunili ni zbog kakvih konkretnih interesa i prava.
– Odmah su iz ideologijskih pobuda tražili ostavke – čak ne ni smjenu – ministra Matića, njegove zamjenice i pomoćnika. Dakle, postupali su kao neki uzvišeni autoritet koji od funkcionara može tražiti da sami sebe smijene. Sve to potječe od toga što su ratni veterani i za vrijeme i nakon rata imali još jednu ulogu, osim obrane i ubiranja raznih davanja. To je da budu ono što bi se u Iranu nakon islamske revolucije zvalo pazdarani – čuvari revolucije. U Tuđmanovoj autoritarnoj politici oni su bili po potrebi »glas naroda«; udarna sila ili što je već trebalo. Oni su mogli biti nasilnici, šovinisti, smjeli su grubo i otvoreno diskriminirati, jer zaboga, oni su »branitelji«, nositelji svete djelatnosti »stvaranja države«… A tko ne vjeruje, uvijek može nestati, ili u najmanju ruku dobiti po zubima«, kaže nam Srđan Dvornik .
Prema njegovom mišljenju, dakle, ovdje se nikad nije ni radilo o interesima i materijalnim pravima, nego o delegitimiranju vladajuće koalicije koja inače uživa slab ugled: što zbog objektivno krupnih tegoba ove zemlje, što zbog vlastite loše pripremljenosti i koordiniranosti. No, jedno je pokazivati da vlast loše djeluje, a sasvim nešto drugo optuživati da je ona »nenarodna«.
Akt bahaćenja
– Jer, kad se vlast optužuje da je nenarodna, taj »narod« o kojem je tu riječ nije demos, politička zajednica građanki i građana (svaka je HDZ-ova vlada bila nedemokratskija od ove), nego identitetska zajednica Hrvata. Problem je samo što i SDP-ova koalicija, po svemu sudeći, vjeruje da »branitelji« nisu tek skupina vucibatina, nego zaista predstavljaju taj nekakav »narod«, pa su im dosad pasivno popuštali i izbjegavali konfrontaciju. Kad bi u ovdašnjoj politici bilo takvih genija, još bi čovjek pomislio da su čekali da se veterani sami kompromitiraju nasiljem i neumjerenim zahtjevima, ali to mi djeluje neuvjerljivo. Tako da je to ovu vladu ispala naprosto sreća, a ni za nju nije sigurno hoće li je znati iskoristiti, ocjenjuje Dvornik.
Kako god bilo, eskalacija veteranskih prosvjeda govori u prilog tezama da pretpostavljeni sponzor bunta u Savskoj tako pokušava dodatno zaoštriti predizborni politički diskurs i dodatno homogenizirati svoje biračko tijelo koje dolazi i s krajnje desnice. Ako je tomu doista tako, ipak se otvara pitanje koliko je HDZ u tome zapravo uspio, jer se SDP pretvara u svojevrsnu barijeru desnom političkom ekstremizmu. Dvornik kaže da ako je HDZ doista htio homogenizirati nečije biračko tijelo, očito je da to nije bilo njegovo nego, barem donekle, SDP-ovo.
– Postupanje »branitelja«, praktički od početka, očevidno pokazuje baš tu primitivnu, nasilničku i isključivu poleđinu nacionalizma koji HDZ nastoji zastupati upakiran u tobože civiliziran omot. Već i samo to podizanje šatorčine pred zgradom u Savskoj 66 bilo je akt bahaćenja, pokazivanja ne da se ne boje policije i tzv. pravne države, nego da ne vjeruju da će se ona i usuditi dignuti ruku na njih. Imali su, uostalom, već generalnu probu u Vukovaru prošle i pretprošle godine, da sad ne potežemo paralele s protestima u vrijeme Račanove vlade. Ali ne bih se kladio da su ti veterani samo puke marionete Karamarka i njegovog HDZ-a, jer njihovi lideri djeluju kao osobe s vlastitim političkim ambicijama, samo što su se nakon više od pola godine donekle ispuhali. Potrošili su se neposredni efekti, a ništa se nije dogodilo. Umjesto da ih Milanovićeva vlada mnogo ranije istjera na čistac i navede da pokažu karte, to je za nju učinilo vrijeme.
Pokazalo se da nikakve brojne postrojbe ne prijete pobunom ni državnim udarom. Pa ipak, eto čak ni sad se nitko ne usuđuje skinuti onaj šator i poslati prosvjednike kući. Uglavnom, ne bih rekao niti da su oni tek HDZ-ova ekspozitura, niti da je SDP-ova vlast neka brana desnom ekstremizmu. Ekstremizam je za jednu ovako konzervativnu, ne baš civiliziranu, nacionalističku zemlju iznenađujuće slab – jer je gotovo u cijelosti »zbrinut« pod skutima najveće nacionalističke partije, HDZ-a, koju što zbog veličine, što zbog sposobnosti igranja različitih uloga, nitko ne gleda kao krajnje desnu, nego desno-centrističku. No, kad pogledamo način kako vodstvo te partije posljednjih godina govori o političkim zbivanjima i eventualnim alternativama, vidimo samo autoritarnost i nacionalizam. Postojeća koalicija na vlasti jest manje zlo. No, ne kao brana protiv ekstremizma, nego eventualno kao faktor postupne razgradnje organske povezanosti državne administracije i HDZ-ove političke mreže, upozorava Srđan Dvornik.
S druge strane, dojam Gorana Vojkovića je takav da od situacije u Svakoj ipak je SDP taj koji profitira. Ne treba pri tome zaboraviti na to da je velik broj hrvatskih građana u mirovini ili je zaposlen u javnom sektoru. Dijelom je to i namjerno – tako se 90-ih radilo pasiviziranje biračkog tijela.
– Netko tko je na nekom obliku »rente«, grozi se bilo kakvih mogućih nasilnih rješenja. Dakle, trenutno stanje svakako je ojačalo položaj lijevo-liberalne koalicije, što se i vidi iz zadnjih anketa. Ne treba zaboraviti niti to da je hrvatsko biračko tijelo tradicionalno, ali ne i klasično desno – i tko želi pobjedu mora »zagrabiti« iz one tihe većine koja često i ne ide na izbore. Bilo kakvim oštrim skretanjem lijevo ili desno, gubi se mogućnost dobiti te glasove. Kampanja se ne vodi za svoje članove ili simpatizere, kampanja se vodi za one koji su neodlučni, pa čak i ne misli izići na izbore. Sumnjam da političkim zaoštravanjem netko danas može pokupiti te glasove, i to ljudi koji su uglavnom zauzeti pitanjima vlastite ekonomske egzistencije, smatra Indexov kolumnist.
Takve okolnosti u uzavreloj političkoj areni navode, međutim, pojedine analitičare na smioni zaključak da će Savska determinirati parlamentarne izbore. Dvornik je također sklon razmišljati u tom smjeru. No, uz ogradu, imajući na pameti činjenicu da do izbora ima još dobrih pola godine, pa je »determiniranje« prezahtjevna odrednica.
Političari, a ne državnici
– Moguće je da ovako, do karikature dovedeno nacionalističko divljanje odvrati dio ljudi od glasanja za desnicu, kao što je moguće i da pasivnije birače iz centra navede na to da glasaju za drugu stranu. No, sve to nema determinirajući značaj, nego je dio spleta utjecajnih faktora. U ovih pola godine, vidjet će se što HDZ sprema kao »alternativni« ekonomski program, što će Vlada još eventualno postići i što će se mijenjati zbog utjecajnih međunarodnih faktora. Možda se čak još dogodi da se u javnosti pojave i teme racionalnije od toga je li vlast »narodna « ili »nenarodna«. Možda bar donekle do javne riječi dođe i onaj dio puka koji teško stradava i ovako i onako», kaže Dvornik.
Sve u svemu, žalosna je činjenica da se politička scena žestoko sukobljava i iscrpljuje najviše po pitanju jedne društvene klase, one braniteljske, koja je k tome manje-više situirana. Stoga je tragično da se u isto to vrijeme brojni drugi slojevi društva – socijala, umirovljenici, nezaposleni, radnici – suočavaju s istinskim egzistencijalnim problemima, ali o kojima niti SDP ni HDZ ne vode dovoljno računa, što se može dočarati s time da niti jedna velika stranka u ovom trenutku ne može građanima ponuditi gospodarsku platformu izlaska iz duboke ekonomske krize. Premda se Vojković ne slaže s tvrdnjom o tome da su branitelji jedna društvena klasa. Naime, on drži da branitelji, štoviše, jako dobro poznaju socijalne razlike koje postoje u Hrvatskoj; neki od njih su na izdašnim mirovinama, drugi imaju svega nekoliko tisuća kuna. Ima i onih koji nisu dobili ništa, već prate sudbinu ostatka stanovništva.
– Problem Hrvatske je definitivno gospodarski, a tu obje velike stranke jednostavno nemaju ni snage ni volje krenuti u istinske reforme. Na primjer, reforma javne uprave, gdje je puno veći nered nego u državnoj upravi, pogodila bi mnogo »partijskih igrača«. Brojne druge reforme (privatizacija svih »javnih poduzeća«, osim infrastrukturnih) opet bi značile gubljenje utjecaja politike na gospodarstvo i nemogućnost smještaja »svojih ljudi« i tako dalje. Naravno da mnoge reforme građani ne bi na »prvu ruku« pozdravili. No, potrebna je politička hrabrost i gledanje dalje od prvih izbora. Međutim, kod nas vladaju političari, ne državnici. I malo tko u našoj politici misli dalje od svoje fotelje nakon narednih izbora, upozorava Goran Vojković.
