Ima ljudi pred čijim životnim pričama osjetite koliko ste ponekad mali i beznačajni u bezdanu vremena. Osjećate se tako brzo prolaznim kad ispred sebe imate osobu za koju ste uvjereni da je u svoj život unijela nekoliko puta više tog nesretnog i tako brzo prolaznog vremena od vas.

Slušate. I šutite. Dok vam, bez problema s prisjećanjem, vrti svoj film života. U ovom slučaju samo jedan njegov segment – nevjerojatnih 70 godina ljetovanja na Jadranu, točnije neprekinutog kampiranja. A to je priča koja u sebi nosi i nemalu dozu životnog stava, karaktera i osobnosti.

Jer kampiranje nije tek priča o možda nešto povoljnijem ljetovanju. Ljetovati u kampu zapravo je čisti odraz – želje za slobodom. Za nesputanošću, opuštenijim odnosom prema odijevanju, pripremanju hrane i potrebi da je oko vas stalno puno ljudi s kojima se razumijete. Jer u kamp ne dolaze ljudi koji se međusobno – ne razumiju.

Da, priča o ljetovanju naizgled ne može biti priča o životu jer život je nešto drugo. On je ozbiljan, on je radno vrijeme, ustajanje uz budilicu, disciplina, karijera, uspjeh, novac, zarada, gradnja kuće, kupnja automobila. Život naprosto nekako ne bi baš mogao biti ljetovanje.

Ali jest. Baš je ljetovanje onaj dio godine za koji – živimo. I trpimo tu groznu, odurnu budilicu svakog radnog dana u isto vrijeme.

Foto Matea Jurčić

– Ponekad pomislim kako smo mi, moj otac Josip prije svih, ali i majka Zora kao i moja šest godina mlađa sestra Jana skoro pa utemeljili kampiranje, ljetovanje u prirodi pored mora na nekim dijelovima Kvarnera.

Znate iako smo mi jedna dugovječna i sasvim tradicionalna familija iz Ilirske Bistrice, iz naših Brkina, moj vam je otac, što je jako dobro prenio i na nas ostale, bio zaljubljenik u more.

U hranu iz mora, u barke i da – posebno je volio ljeto, ono mu je naprosto značilo slobodu. Tako da smo se zbog mora – preselili u Rijeku, ja sam primjerice rođen u Volosku 3. srpnja 1949. Živjeli smo i u riječkoj nekad Sarajevskoj, danas Verdijevoj ulici.

Da, da ja sam vam tako prva dva razreda osnovne škole završio u OŠ »Nikola Tesla«, što je možda kasnije za posljedicu imalo da u Ljubljani upišem srednju elektrotehničku školu, tako da nam je barka bila na vezu u Mrtvom kanalu.

Prva Dinisova kampiranja s roditeljima

Sjećam se da je imala brodski, Lamborginijev motor. I onda nam, u ljetu prije mog polaska u školu, dok je Jani bilo tek godinu dana, dolazi 1956. godina. I naše – prvo kampiranje.

Mama je zapisala kako je to bila Kostrena, a precizno rečeno bio je to – Urinj. Ma kakav plin ili elektrika! Kuhalo se »na drva« na vatru koju su ona davala. Šator i stolić samo za nas djecu. Sjećam se da su se nedaleko od nas smjestili Nijemci s motociklom i da to zapravo nije ni bio kamp u pravom smislu, nije bilo ograde ni recepcije.

Čisti život u prirodi, idila, ljepota života, sjeća se svog prvog kampiranja Dinis Gärtner s kojim smo, povodom njegove nevjerojatne godišnjice – 70 godina kampiranja na hrvatskom Jadranu razgovarali u idili kampa Oštro u kojem ljetuje niz godina.

Povjesnica kampiranja

Ljetuje? Dominantno da, ali on je u kampu od travnja do listopada tako da je riječ o skoro čitavom proljeću, ljetu i prvom dijelu jeseni.

Direktor kampa u Oštrom Goran Djuričić i Dinis Gärtner / Foto Matea Jurčić

– Tako nekako. Najveći sam u kampu jer moj pick up i kamp kućica zajedno imaju duljinu od 15 metara, maksimum kampa je 16 metra. No, vratimo se mi mojoj povjesnici kampiranja na Jadranu.

Nakon Urinja selimo se Medveju i još smo uvijek u šatoru. Zanimljivo i tada je kamp bio gdje je i danas, iza ceste tako da smo se tamo smjestili, no velika vam prekretnica u mojoj povijesti kampiranja nastaje 1959. godine.

Nono i tata, koji se u more i sve što s njime ide zaljubio još više i jače, sami su napravili kamp prikolicu. Zaljubljenost u prirodu, u neposredni suživot s njim poticali su kreativnost i ideje kako si boravak, za koji smo svi željeli da bude čim duži, ipak olakša, da nam kampiranje bude istinski užitak.

Kamp kućica je bila idealno rješenje, no nije ih bilo moguće kupiti. No, moji kreativni prethodnici nisu priznavali zapreke. Doslovno su sami u garaži preko zime napravili prikolicu koja je svoju premijeru, i divljenje ljudi oko nas, imala na ljeto 1960. godine, također u Medveji.

Ali, što danas zvuči apsolutno nemoguće – preko ceste, na samoj plaži. Nekad je i tamo bilo dozvoljeno kampiranje, mi smo s našom »kampicom« bili apsolutna premijera i »čuđenje u svijetu«, sjeća se Dini.

Prva obiteljska kamp kućica 1959.

I kao apsolutni »ovisnici« Kvarnera, nastavljaju svoj put do – Preluka.

– Bilo je to vrijeme procvata tog dijela obale, kamp na mom moru k tome – pista za motociklističke utrke! Fantastično je bilo. Ja na pragu puberteta, a uvijek su me privlačile brzine i snažni motori, a mi u kampu iza glavne, svečane tribine.

Bilo vam je to vrijeme priprema za dolazak svjetskog prvenstva u motociklizmu na prelučku stazu, a i sam kamp je bio jako dobar, privlačan u svakom smislu. Bio mi je baš veliki gušt kampirati na Preluku što će se pokazati i u mom kasnijem životu, sjeća se Dini.

S druge strane – rastao je, bližio se kraj osnovnoj školi. Vrijeme je to u životu kad se polako počinje stvarati samo svoje impresije, samo svoj život. No koliko god da 1964. godine u Ilirskoj Bistrici završava osnovnu školu te na jesen kreće u srednju Elektro školu u Ljubljanu – a to je ona znamenita veza s riječkom OŠ »Tesla«, ljetovanje se nastavlja. Sada niz godina – odvojeno od roditelja.

– U godini kad sam završio osnovnu školu upisao sam se u izviđače koji vam se kod nas nazivaju taborniki. Naziv nam je bio Snežniški ruševci što vam dolazi od naše najpoznatije ptice. Ruševec je naime tetrijeb čija posebna vrsta obitava upravo na našem Snežniku.

I opet ljetujem u kampu. Istina sad je to bio naš izviđački logor, tabor, no nisam se baš daleko odmaknuo od navike svojih prijašnjih kampiranja. S tabornikima sam ljetovao u Njivicama, krenule su i prve ljubavi, završilo se elektroškolu, krenuo sam u svijet realnog rada, a polako je dolazila i vlastita obitelj, vrijeme nam brzo ide, sjeća se Dinis.

Uvijek od akcije

Dolazi i brak. S 25 godina, 1974. godine u njegov je život došla supruga Margita koja je također odmah ušla u svijet kampiranja. Istina, vrijeme je to Dinisovih većih istraživanja, ali uvijek istog mora. Jadranskog.

Kampira na relaciji Zadar-Split-Dubrovnik-Budva zajedno sa suprugom i ekipom kako bi na tom putovanju posjetili i prijatelja koji je vojni rok služio u Crnoj Gori.

– Uvijek sam volio plovidbu. Barke koje smo imali praktično od kad znam za sebe, ali kako moj otac, tako sam i ja posebno obožavao brzine na moru. Nikad neću zaboraviti 1976. godinu i gliser s 40 KS snažnim Johnson motorom koji je nabavio tata.

Velika mu je naime želja bila ne samo glisiranje nego i – skijanje na moru. Živjeli smo kako sam već isticao u Ilirskoj Bistrici, ali znali smo se »zaletjeti« do Kvarnera kako bismo, ma samo i na jedno popodne, skijali u Iki, Opatiji na tom svima nama omiljenom kvarnerskom prostoru.

Dvije godine kasnije, 1978. kupujem i svoje plovilo. Bio je to Maestral 18 s kojim smo ljetovali u Malom Lošinju. To je ujedno i Sašino, našeg malog sina, prvo ljetovanje.

Provodili smo ga u kampu Čikat tako da je Saša sa samo pet mjeseci već bio pravi mali mornar na našem gumenjaku. Mada, znate kakav sam vam ja čovjek – uvijek od akcije, osoba koja uvijek želi više tako da odmah nakon tog lijepog malološinjskog ljeta, na jesen kupujem Elan 402 s Mercury motorom od 40 KS.

Što je već bila vrlo ozbiljna priča, plovilo s kojim se moglo jako brzo dosezati užitke koje samo glisiranje na moru može priuštiti, sjeća se Dinis vremena u kojem je već bilježio dvadeset i više godina svog kamperskog iskustva.

S obzirom na to da su to paralelno bila vremena u kojima se ne samo Dinis nalazio u svojim jakim godinama, u obiteljskom i profesionalnom smislu, nego se i hrvatski turizam iz svojih romantičnih vremena počeo promicati u poprilično snažan proizvod, dolaze i određena odstupanja od iskonskog poimanja ljetovanja u kampovima, sljubljenosti s prirodom i društvom koje baštini slične pa i iste vrijednosti.

– O da, kraj sedamdesetih godina, konkretno 1979. godina, značio je naš prvi dolazak u Santa Marinu nedaleko Labina kao i otkrivanje Duge luke. Ma pravi raj na tada još neotkrivenom dijelu Istre, njezinom istočnom dijelu. Istinski netaknuta priroda nudila je izazove, no dinamični kakvi smo već uvijek bili, zaputili smo se ipak idućeg ljeta u tada također ne pretjerano otkrivenu dalmatinsku Grebašticu.

Uz nju cilj nam je bio i Supetar na Braču, no tamo je vladala velika gužva tako da smo završili u Jelsi na Hvaru. Svakako nikad neću zaboravit ni ljepotu Prvića, istinski autentičnog otoka kao ni činjenicu da je tada na njemu dec vina bio – jedan dinar, plovi po sjećanjima svog života, ne samo kampiranja Gärtner.

Atrakcija

Nemir duha i stalno istraživanje 1981. i 1982. godine dovode ga u – kamper. Dakako, ne obični, ne neki velikoserijski nego u istinski rijetku, vlastitu kreaciju.

– Kupili smo onaj nevjerojatni, ma možda jedan od najupečatljivijih kombija u povijesti, Citroen H70 koji je znao imati i dometak – svinjski nos. U tadašnjoj Jugoslaviji bilo ih je samo 11, a da bi iz putničkog kombija postao kamper s mnogo ga je mašte i kreativnih ideja doradio stolar.

Prva destinacija koju smo s njim posjetili bio je Vir. S obzirom da sam bio član ŠRD Volosko išao sam i u ribariju, i to vrlo uspješno. Kako smo samo uživali u tom ljetu!

Obilje hrane iz mora, atraktivni kamper, ma divota. Mada, opet me hvatao neki nemir, nove ideje, sve do toga da bismo po nekom evolutivnom slijedu – šator- kamp kućica-kamper došli do – gradnje kuće uz more. U misli mi se vratila ljepota Duge luke, izaže nam priču svog života u miru Oštra Dinis.

Dolazi 1983. godina, u Gondolićima nedaleko Duge luka kupljena je parcela blizu mora na kojoj je najprije napravljena baraka. Vrlo solidna i dobro opremljena kako bi i radnici, ali i oni sami imali su objekt »za prvu ruku«.

Koristili su je do izgradnje »vikendice«, sadržajne i arhitektonski zanimljivo razvedene. Sagradili su je u samo nekoliko mjeseci, od proljeća do jeseni 1987. godine.

Vraćaju se i jurnjavi na moru, dolazi 1985. godina, Saša obožava surfanje, U obitelji se investira i u – Elan 435 i Mercury 115 KS. Istinska, rasna jurilica! Otac Josip nabavlja padobran koji se povezuje s gliserom. Tada rijetko viđena atrakcija dolazi im iz Belgije.

– Prošao sam čitav Jadran, ali ta uvala Prtlog, to čudo Duge luke mi se nekako najviše urezao u sjećanje. Kupio sam i vrlo kvalitetno plovilo Kvarnerplastike, ali kao i uvijek morao sam mu dati svoj pečat, dodatno sam ga uredio a tu je bio i motor od 115 KS, plovili smo sve do Kornata.

Kako i sami vidite bilo je tu investicija, nekakvog traženja novih mogućnosti. Ali ne i mira. Nakon kraćeg razmišljanja 1989. godine sve prodajem – i barku i kuću.

Da bih sve uložio u impresivni Carver koji mi stiže 25. svibnja 1990. godine direktno iz SAD. Izgradila se tada i marina Ičići u kojoj je moja tata imao prvi vez, prisjeća se Dinis.

Voljeni Preluk

Godine su to velikih promjena, društvenih, državnih, čitav se svijet mijenja. Dinis u Ilirskoj Bistrici otvara znameniti bar Pink Floyd – i danas mu je pick up obljepljen najznačajnijim simbolom tog mega banda – opet se vraća i kupnji nekretnine, bilo je to 2000. godine kad postaje vlasnikom apartmana u glavnoj ulici Voloskog.

– Ma sve vam je to lijepo, divno i krasno. Sve su to i velike vrijednosti, nekakav kapital, ali, vjerujete mi, sve je to mene zapravo gušilo. Sputavalo me u želji ispunjenja života onim što istinski volim, u čemu istinski uživam – slobodi.

Sve te materijalne vrijednost, svi ti »kvadrati« vam zapravo oduzimaju slobodu koja se u jednom svom obliku najljepše zrcali upravo – boravkom u kampu. I je, čitav je Jadran jedno prekrasno more i još ljepša obala, predivni su otoci, a obišao sa ih jako veliki broj, pa ljudi, hrana iz mora.

Ali tek kad boravite u kampu sve te vrijednosti maksimalno dolaze na vidjelo i imaju najbolji mogući efekt. Vidite, bližim se osamdesetoj, a i dalje kampiram kao da mi je pedeset manje. Život u kampu pravi je život, ne samo za ljude poput mene koji ne trpe da ih bilo što sputava, nego za sve, pojašnjava nam Dinis.

Iako je čitav njegov život, od prvog kampiranja u Urinju 1956. godine neprekidni niz takvog oblika ljetovanja, upravo na 50. obljetnicu svog prvog kampiranja, maksimalistički se vraća isključivo takvom načinu ljetovanja.

Prodaje sve nekretnine i pokretnine koje su mu, kako je sam znao istaknuti, oduzimale slobodu i vraća se – iskonu, čistom kampiranju. S obzirom na to da posebno voli Kvarner, prvo mu je odredište – Preluk.

– U kamp na Preluku dolazim 2006. i ostajem sve do 2015. godine. Bili smo mi u tom malom kampu prava obitelj. Od Poljakinje Barbare do Talijana Sandra, Česi, Slovaci, moji Slovenci, fantastično iskustvo.

Stalno druženje uživanje u svakom smislu. Nemoguće je opisati taj osjećaj kad, bez brige što si odjenuo i kakva ti je frizura, ideš od do drugog šatora ili kamp kućice, od jednog do drugog susjeda, razgovaraš, smiješ se, uživaš. Ostali bismo bili svi zajedno zauvijek, ali kamp se – zatvorio. Jako nam je zbog tog bilo teško, ali morali smo prihvatiti selidbu.

Dinisova je odluka bila dobro mu znana Medveja. U tom je poznatom kampu boravio punih pet godina, do 2020. godine, a tada mu se znaju pridruživati, njegovom načinu ljetovanja i unuke Tara i Tia.

– Vidite i u Medveji bih ostao do daljnjeg, ali iz nje nas je prognala promjena vlasništva. Nikad neću shvatiti takve procese, kao i posebno tužno zatvaranje Preluka, ali ja sam vam takav – ne plačem nad situacijom nego idem dalje.

A to dalje bilo je 2021. godine – Oštro. S mojom kamp kućicom Adria 743 UP i Toyotinom pick upom dolazim u kamp u kojem je moj boravak uvijek od travnja do listopada.

Odem ponekad i do Bistrice, ali Oštro je zapravo moj pravi dom. Znate, ne opterećuju mene neki detalji, opremljenost, pozicija,… ja vam najprije moram osjetiti energiju mjesta, atmosferu koja vlada, a jako je važan i susret s ljudima koji vode kamp.

Kad su oni u redu, kad mi se dopadnu, kad vidim u njima iskrenost i želju da nam svima u kampu bude dobro, ja dolazim. Ovdje u Oštru jako je važno i to da je direktor Goran Djuričić divna osoba, da je iskusni, veliki profesionalac, da će sve učiniti da nama u kampu bude maksimalno dobro.

Da, prostor i ljudi. I sloboda. To su vam meni najvažnije odrednice da bih negdje došao. A onda ostajem, dok kad budem mogao, zaključio je polako naše višednevno druženje Dinis.

Iako smo, ispostavilo se poprilično naivno, pomislili kako razgovor možemo učiniti u nekoliko sati, bilo je to na kraju više dana. Na kraju krajeva, pa i nemoguće je 70 godina strpati u nekoliko sati!

Veliko bogatstvo

S druge strane, upravo ova priča Dinisa Gärtnera sjajna je saga kako o njegovom životu, pa i s felinijevskim primjesama, tako i o – hrvatskom turizmu. O svim njegovim mijenjam, pa i zabludama i greškama – na Dinisu obožavanom Preluku ni danas, više od desetljeća nakon što su ga morali napustiti nema – baš ničeg.

Svakako, njegov sada već petogodišnji boravak na Oštru, pokazuje ispravnost »local host« filozofije turizma: taj kamp nije najbolji na svijetu, ali ima – domaćine s dušom, kako bi to rekao Dinis. Zbog toga i brojne zadovoljne goste.

– Nemojte misliti da nisam putovao, da nisam bio po svijetu. Jesam i to na nekoliko kontinenata, ali ovo što vi ovdje imate, na Kvarneru posebno, je rijetko i silno veliko bogatstvo.

Ponekad ima osjećaj da vam to nije do kraja jasno. Znate, Preluk je bio možda najdraži period u mojih 70 godina kampiranja, bio je baš ono što volim – nesputani boravak u jednostavnom kampu s velikom međunarodnom obitelji.

A vi ga zatvorite i ne napravite ništa. Ali, nije na meni, to je na vama. Meni je naprosto lijepo, uživam u Oštru, volim se vidjeti i podružiti s Goranom i njegovim jako ljubaznim timom. Naprosto uživam. Kampiram u slobodi.

Rastali smo se, ali s vrlo jasnim osjećajem kako će susreta biti još. Dini je, naime, izrazito aktivna, dinamična, u razgovoru direktna, iskrena osoba. S obzirom na to da mjesecima živi na otvorenom, da kuha, sprema, čisti i časti, sasvim je sigurno da ćemo obilježiti još njegovih zanimljivih obljetnica.

Svakako, otišli smo i sa spoznajom da smo imali privilegiju razgovarati s čovjekom koji sasvim sigurno ide u red svjetskih rariteta.