Ulazak u OECD, pritisak regulative i eksplozija AI alata stavljaju upravljanje rizicima u središte poslovanja, upozorio je Slavko Vidović, predsjednik Udruge za promicanje pametnih industrija CroSI, na okruglom stolu “Upravljanje rizicima u Digital & AI eri” u organizaciji Komunikacijskog laboratorija, održanom u hotelu Zonar.

AI kao “fina šminka”

Ivana Dvorski Lacković s Fakulteta organizacije i informatike podcrtala je da se o rizicima i dalje govori prekasno i istaknula da se pojam upravljanja rizicima u javnosti pojavljuje “tek onda kad nastane kriza, koruptivni skandal, krivo upravljanje ili pogreške”.

Naglasila je da ERM (enterprise risk management) ne smije biti “još jedna tablica u Excelu”, nego alat koji se stvarno koristi u odlučivanju.

“Poduzeće mora u prvom redu imati dobro uspostavljen ERM, dobru organizacijsku kulturu rizika i tek nakon toga se zapravo AI tu koristi, kao jedna fina šminka”, rekla Dvorski Lacković.

Upravo zato je, kako je istaknuto, ključna procesna arhitektura – jasno definirani procesi, odgovornosti i tokovi odlučivanja. Bez toga, osobito u državnim i javnim poduzećima, upravljanje rizicima ostaje fragmentirano.

Kako je rečeno u raspravi, svaki zaposlenik danas mora sam propitivati gdje i kako može koristiti AI, umjesto da čeka upute “odozgo”. Upravljanje rizicima tako postaje stvar organizacijske kulture, a ne samo formalnog sustava.

Digitalno ratovanje

Predsjednik Udruge Vidović je upozorio i na širi kontekst, koji opisuje kroz “četiri bijela rata”: kibernetički rat, rat za talente, rat za podatke – koje je nazvao “digitalnim gorivom” – te rat digitalnih platformi i ekosustava.

“To je dio svjetskog ratovanja”, rekao je, referirajući se na kibernetičke napade na kritičnu infrastrukturu (opskrbe vodom, strujom) iza kojih gotovo uvijek stoje “same države”.

U praktičnom dijelu, Lovro Krpan i Boris Blumenschein pokazali su kako AI već ulazi u operativno upravljanje rizicima.

Danas se, primjerice, u 70 posto slučajeva, koriste mape rizika – grafički prikazi koji odmah pokazuju gdje su “crvene točke”. AI pritom može simulirati scenarije – što se događa ako neki proces zakaže, gdje se rizici prelijevaju i kakve su posljedice.

Objašnjena je i razlika između alata: AI asistent pomaže korisniku u koracima i daje prijedloge, dok AI agent sam “radi” – generira rizike, povezuje ih i predlaže mjere.

Najveći iskorak dolazi kroz tzv. multiagentske sustave. U jednom prikazu, 13 AI agenata paralelno je analiziralo procese, projekte i regulatorne zahtjeve – i povezalo ih u jednu mapu rizika.

Blumenschein je pritom naglasio četiri ključne poruke: riječ je o vremenu velikih promjena koje su i prilika za „male igrače“, odluke se moraju donositi brže („fail fast“), tehnologija je već dovoljno zrela da pomogne u upravljanju, ali bez razvoja novih kompetencija nema stvarne prilagodbe.