No, već od prvog radnog dana poslije – zahukta li se čudo na kojem svim svojim potencijalima radi Milanovićeva vlada – trebao bi se začeti veliki preokret, kao dug i dramatičan put od tog depresijskog dna prema općem poletu. 

    U to novo čudo, kojim bi se uz odgovarajuću akceleraciju pokrenuo stabilno visok gospodarski rast na dulji rok, vjeruje ne samo Milanovićeva ekipa u Banskim dvorima, nego – sudeći prema javnim očekivanjima – i mnogi iz mase sitnih i srednjih, pa i onih krupnijih poduzetnika, ali i neki od jačih igrača iz Kine, Turske, Rusije i EU, što s odgovarajuće poslovne distance zasad samo prate reformske poteze i bolne mjere, koje vuku ministri Čačić i Linić, pa i neki od mladih lavova, njihovih kolega iz Vlade. 

    Ali, nismo li, nažalost (zbog nenadoknadivih gubitaka u gospodarskom, financijskom i prostornom vlasništvu, obogaćenih vanjskom prezaduženošću i kronično poremećenim ekonomskim vezama sa gotovo svim susjedima) pred klasičnom utopijom? 

   Depresija, a ne recesija

Navršile su se pune četiri godine, otkako je u sjeni američko-europske recesije, Hrvatska krenula u svoju, dosad najtežu, gospodarsku depresiju. Tog prijelomnog početka ljeta iz neloše 2008. godine – osim nekolicine neovisnih ekonomista – ovdje nitko nije prognozirao ni dulju recesiju, a kamoli višegodišnju tešku, gotovo nerješivu gospodarsku depresiju. A otad je godišnji hrvatski bruto-proizvod smanjen gotovo osam posto! 

    Prognozirati da Hrvatskoj sada prijeti nova recesija, kao što to ovih dana poručuju i iz Ekonomskog instituta Zagreb, te svih većih banaka, znači da neki ekonomisti ili ne znaju svoj zanat, ili – što je vjerojatnije – uzaludno zamagljuju i umanjuju stvarnu ekonomsku depresiju u Hrvatskoj. Jer, recesija je prolazno, kratkotrajno i umjereno usporavanje stope rasta BDP-a, a u hrvatskom je slučaju riječ o višegodišnjoj općoj ekonomskoj depresiji, koja se sada opasno produbljuje. 

    Ne potječe aktualna depresija samo iz kreditno i potrošački prenapuhane 2008., nego iz cjelokupna razdoblja od 1993. do 2009., tijekom kojeg je Hrvatska godišnje trošila čak osam posto više od ostvarenog BDP-a, podmirujući razliku zaduživanjem u svijetu i rasprodajom svoje najkvalitetnije financijske i gospodarske imovine stranim bankama i kompanijama. 

    Zato će i stvarni izlazak iz ove krize, u najboljem slučaju, biti moguć tek poslije 2020. godine, pod uvjetom da se u međuvremenu stvori više od 150.000 novih radnih mjesta u industriji, energetici i građevinarstvu, te da masa odbačenih iz svijeta rada i onih s ruba socijale nijemo podnesu iduće, najbolnije, tri godine, tijekom kojih će se ovdje mijenjati zakoni, proračuni i prioriteti. Strateški cilj broj jedan još nesagledivo dalek rok glasi: povećati zaposlenost radno sposobnih sa sadašnje mizerne stope od 35 na blizu 70 posto, čemu moraju služiti sve raspoložive politike, od revizije privatizacije i nacionalizacije opljačkanog ili bankrotiranog, do fiskalne, monetarne i industrijske politike, utemeljenih na zaokretu cjelokupna obrazovnog i vrijednosnog sustava prema industrijama 21. stoljeća. 

 Crnilo iz prvog kvartala

Sretne okolnosti za brži izlazak iz depresije Hrvatska još dugo neće moći tražiti nigdje u svojem okruženju: ni u Europskoj uniji, koja je ponovno u recesiji i pred velikim institucionalnim izazovima, kao i pojedinačno svi glavni hrvatski vanjskotrgovinski i financijski partneri, od Njemačke i Austrije, do Italije i Mađarske, kojima priključujemo i kronično depresijsku i raštimanu Srbiju i BiH. 

    Ekonomski institut Zagreb procjenjuje da će se hrvatski BDP u 2012. godini smanjiti za 1,0 posto, dok većina analitičara iz najvećih poslovnih banaka prognoziraju smanjivanje bruto-domaćeg proizvoda i za dodatnih 1,5 posto. Svi podsjećaju da je put prema drugom depresijskom dnu počeo još jesenas, kad je u četvrtom tromjesečju 2011. novi pad BDP-a iznosio 0,4 posto. Taj neveseli trend nastavlja se u gotovo svim svojim dimenzijama i u prva dva tromjesečja 2012. Jer, smanjuju se i izvoz, i proizvodnja, i građevinska djelatnost, i trgovina na malo, a povećava samo nezaposlenost. Ti žilavi trendovi nastavit će se i tijekom drugog polugodišta (s kratkotrajnim i uobičajeno slabašnim pozitivnim učincima turističke sezone na zapošljavanje, proizvodnju i izvoz), u okolnostima nedavno povećane stope PDV-a, cijene struje i plina, te još neriješene enormne nelikvidnosti i insolventnosti, zaokruženih nizom novih bankrotstava u preostalom industrijskom sektoru. 

    Crnim slutnjama najviše pridonosi industrijska proizvodnja (kao temelj izvoza i glavna poluga izlaska iz krize), koja je prema najnovijim podacima Državnog zavoda za statistiku u ožujku smanjena čak 7,9 posto u odnosu na isti lanjski mjesec. To je najveći pad proizvodnje od studenoga 2009. godine, kada je skliznula 8,6 posto i kad je domaće gospodarstvo bilo na putu prema prvom depresijskom dnu. Sveukupno, u prvom je kvartala industrijska proizvodnja smanjena za 6,2 posto, pa je izvjesno da će pad BDP-a u prvom tromjesečju biti dublji od 1,5 posto.       

Tržište rada u rasulu

Čak bi i ionako prepolovljene investicije i u ovoj godini mogle zabilježiti dodatni pad, ali – prema prognozi EIZ-a – samo za 1,1 posto, zbog najavljenih investicija u javnom sektoru. Do njihovog oporavka već u drugom polugodištu ipak neće doći, jer je većina još u fazi pripreme dokumentacije i modela financiranja, pa će se učinak državnih ulaganja na oživljavanje proizvodnje i zapošljavanja osjetiti tek od 2013. No, vedrih prognoza nema ni za vanjsku trgovinu, budući da će privatizacija i restrukturiranje brodogradnje u idućih godinu-dvije imati negativivne učinke na izvoz (uz neizvjesne fiskalne uštede ili koristi), pa je tijekom 2012. izvjestan samo novi pad izvoza i uvoza, uz umirujuće smanjivanje deficita tekućeg računa platne bilance na samo 0,6 posto BDP-a.